AUTORSKI projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić, prema motivima romana Ivane Bodrožić „Hotel Zagorje“, predstava je Gradskog dramskog kazališta Gavella koju je jučer, 21.rujna 2022. slavonskobrodska publika mogla gledati u Kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić-Mažuranić. U predstavi su igrali: Dijana Vidušin, Ksenija Pajić, Perica Martinović, Bojana Gregorić Vejzović, Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolača, Tena Nemet Brankov i Đorđe Kukuljica.

Za ovu je predstavu nemoguće reći bilo što uobičajeno i nemoguće ju je opisati koristeći uobičajeni vokabular označavanja stvari jer predstava Hotel Zagorje nije jednostavna, ne koristi se jednostavnim motivima i predodžbama. Ona je potresna, tužna, dinamična, osvješćujuća, ali s druge strane nekima i razočaravajuća. Očekujući interakciju publike i glumaca, počinjući aperitivom-rakijom, ponuđenim publici koja zapravo time biva ugošćena onako kako se ugošćuje gost koji ulazi u kuću - što je karakteristično za naše krajeve - publika ulazi u intiman prostor protagonistice, u njezin život, u njezino ratno iskustvo, u Hotel Zagorje. Sarkazam? Dakako.

Ova predstava nudi čitav niz izbjegličkih iskustava vođenih protagonisticom-naratoricom-desetogodišnjom djevojčicom. No, nije ona sama na minimalističkoj sceni. Ondje je nekoliko generacija žena - teta, majka, baka, vršnjakinje. Sve one govoreći, plijene pažnju, izazivajući na trenutke čak i smijeh publike. Kako je to moguće? Kako je moguće pisati scenarij o ratu koji očekuje takvu reakciju publike? Smijeh? Upravo taj postupak izazivanja smijeha kod publike je postupak koji osvještava, namjerno govoreći o konsekvencama ratnog vremena na ljude.

Nije li u ratu sve dopušteno?

Nažalost, jest, pa tako i smijeh - smijeh publike koja biva postepeno uvučena u to razdoblje. Dječji (o)smijeh, prve ljubavi i izlazak u Hotelu Zagorje u tzv. „zabranjenu sobu” gdje ulaze tinejdžeri... dakle, sve što nalikuje uobičajenom životu je bilo prisutno u kumrovečkom Hotelu Zagorje. Ono što je najtragičnije jest čekanje: čekanje da se vrati otac iz rata. Ali on se nije vratio i to saznajemo/potvrđujemo na samom kraju kada je protagonistica već odrasla i govori o sebi, životu, iskustvu iz vizure zrele osobe. Ženska strana rata je strana preživljavanja bez muškog oslonca, krnjih obitelji, nekog novog poretka žena hraniteljica koje čekaju da dobiju stan jer su svoj - vukovarski - dale i izgubile. No, to je priča i o tomu koliko u snalažljive i hrabre bile nakon svega proživljenog. Silina detalja, navodi na razmišljanje, bez obzira na to sviđa li nam se ovo redateljsko rješenje ili ne.

Npr. Bojana Gregorić Vejzović u ulozi tete Slavice, u jednom trenutku, ponovo animirajući publiku, ulazi između sjedala pjevajući pjesmu „Dajem ti srce“ Doris Dragović pružajući mikrofon najbližim gledateljima... Zar to nije postupak kojim se želi postići sljedeće: da, pjevali smo domoljubne pjesme, naricali, tugovali, ali neki tek kao promatrači, iz topline doma. Drugi su to činili iz nekih drugih pobuda - bježeći iz klaustrofobije rata. U sobicama u kojima su preživljavali, glazba je bila mali svjetlosni put u vedrije sfere, poput i svih ritmičnih pokreta koje glumice izvode na sceni, poput pokreta koje likovi djevojčica uče podsjećajući na onaj svijet izvana (uz glazbu) – sličan, a različit zbog slobode, harmonije, onoga što je uobičajeno i na što ne obraćamo pažnju. Oni nisu tu samo da govore o istosti/jednakosti, monotoniji, oni govore o jednosmjernosti preživljavanja, o jednakosti unutar jednog svijeta u koji su ovi likovi (slijedeći stvarnost / stvarna iskustva!) bačeni.

Zvučna pozadina je znakovita. Čas smirujuća, čas glasna, zaglušujuće uznemirujuća. Ne slučajno. Jer, opet, u ratu je primirje i stabilizacija, začuđujuća mirnoća... moguća. Nadalje, jedini muški lik na kraju, u ulozi novinara koji intervjuira Ivanu (protagonisticu) je promatrač, onaj koji je došao naknadno kako bi dao izvještaj. Je li to slučajno? Naravno da nije, kao što ništa u predstavi nije slučajno.

On je parafraza muške naknadne prisutnosti čija odsutnost u gotovo cijeloj predstavi naglašava žensku narativnu dominaciju, iskustvenu dominaciju, onu koja se često ne primjećuje... jer rat je najčešće dokaz tragične muškosti... Sva tragedija rata je bila prisutna, ali s otklonom od uobičajenog divljenja i pohvala, jer tema rata više ide u korist dokazu kako civilizacija ni u čemu nije napredovala, a ta činjenica nikako nije za divljenje niti za pohvale. Predstavu vrijedi pogledati, ali bez očekivanja, mudro, kao kada ulazimo u nečiji intimni prostor i bivamo ugošćeni, ali izlazimo iz tog prostora s knedlom u grlu. Na publici je kako će shvatiti poantu samog uprizorenja, ali zasigurno, ova predstava može izazvati i razočaranje. Naprosto zato jer o ratu, nažalost, postoje i druge priče.