NAKON oluje, nakon štete, postoji i dalje neki prkos Slavonca koji ga gura naprijed sprječavajući ga od odustajanja i apatije. Život ide dalje unatoč težini, stalnim problemima, neimaštini, raznoraznim nepogodama. On i dalje želi opstati na zemlji od koje često nema koristi jer nije cijenjena poput apartmana na moru, nije cijenjena poput ustanova, građevina u koje ulazimo s takvim strahopoštovanjem, divljenjem; onda odlazimo obogaćeni iskustvom, a ono nas nekad odvlači na drugu stranu gdje zaboravljamo odakle smo došli, gdje su djedovi, bake stvarali budućnost baš za nas valja učiti i od ove zemlje.

Ova slavonska zemlja nas, također, uči kako živjeti punim plućima pa ako smo zastranili u neki višak samopouzdanja, bahatost, spusti nas blizu sebe ne bi li ju usnama dodirnuli jer dala nam je sve, ali vremena se mijenjaju, naši apetiti rastu.

Željni putovanja i punih džepova odlazimo u zemlje prosperiteta, ali se više ne vraćamo. Odlazimo u kvartove blizu ustanova i muzeja za koje ne znamo da postoje niti nam išta znače jer nemamo vremena baviti se njima. Gle, opet egzistencija želi osvještavanje, želi što? Povratak? Ili je ionako svejedno gdje smo, jer opasnosti vrebaju, nigdje nema mira. Trebamo li u sebi tražiti mir? Trebamo li biti pomireni sa sobom kako bismo shvatili vrijednosti života nasuprot životarenju, samosažaljenju? Veseliti se „malim stvarima“, ne zaboraviti ono ljudsko u sebi, ne okretati glavu od bližnjih, raditi po savjesti?

Nije lako, a svu težinu života, bezizlaznost vremena koja dolaze prepoznali su već filozofi, prepoznavali su je, upozoravali, zbog čega su često njihovi zaključci univerzalni.

Cijela povijest filozofije leži u činjenicama o ljudskome postojanju, sukobima s idealima, proročkim mračnjaštvima, životima filozofa koji su inspirirajući jer su neraskidivo vezani za život a nikako nisu izvan njega, izvan tokova svijesti, izvan promišljanja. Jer život nije 'samo' ono što si zamislimo, što trenutno jest, što će biti.

Život je uvijek više, složenije, čak mučnije, tragičnije, iako unutar svega toga postoje trenutci svjetla zbog čega sve zaboravimo ako možemo, ako nas mogu izvući iz iskustva čija tama nas obuzima kad vidimo, osjetimo, patnju - blizinu smrti.

Postoji jedna priča o filozofu Nietzscheu. Naime, u Torinu je 3. siječnja 1889. filozof primijetio kako kočijaš bjesomučno bičuje konja koji se odbija pomaknuti. Nietzsche ga je pokušao spriječiti tako što je plačući zagrlio konja. Nakon toga, odvode ga kući. Dva dana je šutio, potom je izgovorio posljednje riječi: “ja sam glup!”. Deset godina do smrti je proveo nijem i dementan.

Što se dogodilo? Veliki filozof nije mogao racionalizirati događaj, nije se mogao oduprijeti tami koja ga je obuzela? Nije shvatio što se dogodilo kočijašu, što se dogodilo konju?

Isto tako veliki Béla Tarr u suradnji s još jednim velikanom, književnikom Lászlom Krasznahorkaijom (u ulozi scenariste) pokušali su dati odgovor na ta pitanja u filmu Torinski konj (A torinói ló). Ovaj film potrebno je neprestano promatrati kao predložak propasti svijeta. Uopće nije važno je li riječ o anegdoti,  već o tome kako ju je moguće interpretirati, kako ju shvatiti.

Smještajući radnju u Mađarsku, u pustopoljinu gdje žive otac i kćer, siromašni i izmoždeni, u trošnoj kući imajući samo jednoga konja pratimo šest dana njihovog života. Ovdje nema mjesta koloritu, ova rutina predstavljena je crno-bijela. Poput života ovih ubogih siromaha koji jedu krumpir. Konj je sve slabiji. a vrijeme je teško, vjetrovito, nestvarno. Otac odlazi svaki dan s konjem, kćerka ostaje, otac se vraća, vežu konja, jednu krumpir, idu spavati. Otac ima oduzetu ruku pa mu kćerka pomaže pri odijevanju...rutina, rutina, mračna rutina.

Možemo li se s njom poistovjetiti? Jer pustoš nije samo u fizičkome svijetu, pustoš nije samo vidljiva kad nam se dogodi - gledamo kako razarajući prirodu razara naš duh. Pustoš je posvuda jer ne postoje riječi utjehe. Svijet se ruši, postaje mračno mjesto pohlepe, nasilja...a ne razumijemo ga, ne razumijemo bičevanje konja jer ne poznajemo tuđi svijet koji može biti dvostruko opustošen siromaštvom duha, materijalnim siromaštvom. Ako “posjeduješ samo” jedno, ako si osuđen na materijalnu propast, jesi li duhovno obogaljen? Naravno. Ali ovaj svijet udvostručuje, utrostručuje formule nije riječ samo o jednome. Riječ je o propasti svijeta uopće. Slijedimo li Tarrovu I Krasznahorkaijevu simboliku, slojevitost, uspjet ćemo barem djelomično shvatiti razmjere propasti. Propasti vjere u boljitak, u harmoniju.

Krasznahorkajev junak romana Melankolija otpora konstantno ugađa klavir a sam je oguglao na sve što se oko njega događa. Rečenice romana u ekstremno duge isti je princip harmonija svijeta nestaje, naši dani su duži jer je u njima nestalo kolorita. Crno-bijeli su jer se ne prepoznajemo, ne prepoznajemo prirodu, ne snalazimo se. I što dalje? „Lud sam“ - odzvanja u umu jer ne postoje velike istine koje su gradile svijet? Je li to novo stanje? Nije. Svijet nikad nije bio sigurno mjesto.