Promocija knjige: historijska istina ili politika?

Kad su me organizatori (Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević) pozvali da kao povjesničar promoviram knjigu o Zvonku Bušiću[1] dvojio sam trebam li prihvatiti. Prvo, nije uobičajeno da na nesumnjivo stranački inspiriranom skupu sa stranačkom agendom[2] govori član druge stranke. Drugo, što sam u šali i rekao organizatoru, dr. Tomislavu Vlajniću, teško će mi biti promovirati knjigu o čovjeku (i to sjedeći kraj njega) za kojega mnogo ljudi misli da je terorist i ubojica, a i osobno sam sklon prikloniti se tom mišljenju.

Na primjedbu da ga mnoštvo ljudi i cijeni, jer se borio protiv Jugoslavije koja je po njegovom mišljenju okupirala Hrvatsku i da su u borbi protiv okupacije sva sredstva dopuštena, imao sam spreman odgovor. Rekao sam da zašto nije onda oteo jugoslavenski avion i ubio jugoslavenskog policajca u Beogradu a ne nekog sasvim nevinog čovjeka na drugom kraju svijeta? Kao da danas borci protiv rafinerijskog zagađenja u Slavonskom Brodu odu u Beijing i izvrše atentat na nekog kineskog političara! Gdje je tu veza? Kako bi se to uopće moglo opravdati!?

Povjesničarski zanat nalaže da povjesničari moraju pisati sine ira et studio (bez srdžbe i predrasuda). Samo onaj koji je pokušao o suvremenijoj temi pisati neutralno zna da će u tom slučaju biti neminovno pribijen na stup srama. Jedne ili druge strane. Najčešće obje.

Razmislivši, onda sam problem pokušao sagledati stručno, držeći se historiografskog sine ira et studio. Zatomiti osjećaje i vidjeti što od dokumenata leži preda mnom. Znam da se mnogi ne bi složili s tim pristupom i da će mi mnogi ovo zamjeriti, jer priznajmo, lakše je gledati svijet crno-bijelim naočalama.

Intrigantnost skupa je bila zajamčena, što se vidjelo i iz posjeta i atmosfere.

Bez obzira na stranački napor, nije uobičajeno da na promociji knjige u Slavonskom Brodu, uz tek dvodnevnu najavu bude oko 150 ljudi koji su ispunili dvoranu HVIDR-e.

Usporedbe radi, Stjepana Mesića je nekidan u istoj dvorani dočekalo tek njih pedesetak, premda je Mesić nesumnjivo omiljen, zatim, za razliku od desetljećima zatvorski „zakopanog" Bušića, povijesno i medijski vrlo „svjež", a u ovom gradu mu je u dva navrata po petnaestak tisuća Brođana podarilo potporu na izborima za Predsjednika Republike.

Kontroverze o Zvonku Bušiću

Razliku objasniti je lako. Zvonko Bušić je za sve(!) kontroverzna i aktualna osoba.

Za ljevicu općenito, a pogotovo tadašnju socijalističku nomenklaturu i sigurnosne službe, Bušić je bio ekstremni fašistički emigrant, rušitelj jugoslavenske države. I za većinu apolitičnih intelektualaca bio je terorist i ubojica, čije postupke nikakva politička borba nije mogla opravdati. Za strane promatrače (uključujući suca koji ga je osudio na doživotni zatvor) bio je zavedeni idealist, koji je nesretnim spletom okolnosti uz svoja krivo odabrana sredstva borbe završio na stranputici. Za hrvatske umjerene nacionaliste, razočarane proljećare i sadašnje stranke na desnom dijelu politikog spektra, on je heroj, patnik i mučenički uznik za Hrvatsku. Na koncu, čak i za ekstremnu desničarsku emigraciju, on je običan diletant, koji se nije borio protiv pravog neprijatelja (kao što je ta desnica slavila likvidaciju ambasadora i šefa UDB-e Vladimira Rolovića 1971. u Stockholmu). Zvonko Bušić je možda sve to... ili nešto sasvim drugo?

...za ljevicu fašistički emigrant; za apolitične intelektualce terorist i ubojica; za strane promatrače zavedeni idealist; za hrvatske umjerene nacionaliste heroj, patnik i mučenički uznik; za ekstremnu desnicu diletant...

A svi svoj stav o njemu zapravo grade na rekla kazala bez pravog uvida u događaj

Premda sam već na pragu da budem četrdesetogodišnjak, u vrijeme toga događaja, i sam sam imao tek pet godina. Zapravo, svi koji čitaju ovaj tekst a mlađi su od 55 godina nemaju nikakvog osobnog dodira s tim događajem. Nisu čitali ni tadašnju cenzuriranu jugoslavensku štampu a sigurno ni (jednako neobjektivne) tekstove u emigrantskom tisku. Većina ljudi ne zna ni kojim slijedom je išao tijek događaja.

Otmica ili prosvjed?

Za one koji ne znaju, Bušić je 10. i 11. rujna 1976. (čudna podudarnost datuma će mu kasnije dodati još nekoliko godina zatvora) zajedno s nekolicinom suradnika oteo avion američke tvrtke TWA.

Želja mu je bila natjerati američke dnevne novine da objave proglas kojim se svjetskoj javnosti objašnjavalo teško stanje kršenja hrvatskih prava u okvirima tadašnje jugoslavenske države. U avion su unijeli lažne bombe, a u jednom pretincu za prtljagu u SAD su ostavili pravu improviziranu bombu, kako kaže Bušić, da ih „vlasti ozbiljno shvate". Također, letjeli su avionom iznad središta Londona i Pariza i bacali letke, a od nadlijetanja Jugoslavije su odustali kad su saznali da je poginuo policajac koji je demontirao bombu.

Na suđenju (na kojem primjerice nije htio odati pisce letka bojeći se UDB-ine osvete) je osuđen na doživotni zatvor. Porota ga je proglasila krivim i zbog smrti policajca.

Ovdje dolazi jedan važan detalj: bomba je izvučena iz pretinca silom, pala je s visine na tvrdu podlogu, uzeta je i prenesena gotovo 30 km dalje na poligon za demontažu (dakle, na sigurno) gdje ju je nesretni (nestručni) policajac demontirao bez zaštite i ne slijedeći pravilnike za demontiranje naprava. Sama supruga ubijenoga tužila je privatnom tužbom američku policiju za nemar, a ne Bušića za ubojstvo!

Jesu li ti detalji dovoljni da povjerujemo u njegove (ne)ubojite namjere?

Sudac koji ga je osudio, vjerovao je da govori istinu, pa ga je i zbog toga preporučio za puštanje na slobodu već 1979, samo 3 godine nakon zločina.

Povjerenstva za pomilovanje nisu na to pristala i duga se bitka u koju se od 1991. uključuje i hrvatska državna vlast nastavlja 25 godina. Čak i kad je bilo dozrelo vrijeme, dogodio se (točno na 25 godišnjicu njegovog napada!) 11. rujna i napad na WTC. Nijedan američki predsjednik (osobito ne George Bush) nije si mogao dopustiti da tada pusti otmičara aviona, zbog čega je Bušić ostao još gotovo 7 godina u zatvoru.

Ni ova Bilosnićeva knjiga nikako nije historiografsko djelo. Ona je publicistički doseg autora Tomislava Marijana Bilosnića kojim je on okupio na jedno mjesto izjave, novinska izvješća jugoslavenskih i američkih glasila, izvatke iz zapisnika sa suđenja i mnogo drugih detalja. Premda se u tekstu primijeti autorova izrazita sklonost hrvatskoj nacionalnoj ideji i time samom Zvonku Bušiću, knjiga ostavlja dovoljno mjesta za osobna promišljanja čitatelja.

Ovo nije knjiga koju trebate čitati odjednom već možete čitati dio po dio slagalice i vagati argumente za i protiv bilo kojega stava.

Ali ono što nedostaje su dokumenti koji će iz pismohrana izaći za 70 ili čak stotinu godina. Izvješća iz Beograda jesu li stvarno agenti jugoslavenske službe sabotirali demontažu bombe, kako se pravda Bušić? Je li stvarno Bušićev čin bio osobni prosvjed ili šira zavjera emigrantskih krugova? Je li ga sudac iskreno podržavao ili je u svom djelovanju imao nemoralne (novčane) poticaje hrvatske zajednice?

Bez toga se svako pisanje o događaju nužno svodi na stereotipe, koji su nam usađeni obiteljskim odgojem, a ne vlastitom, pogotovo ne znanstvenom prosudbom dokumenata. Do tada će pak svi sudionici, čak i mi koji sada ovdje razmišljamo o tome, biti mrtvi a tek povijest će dati svoj konačan sud o Zvonku Bušići

Koncept „nužnog zla" rastezljiv je gotovo jednako kao koncept „moralnog dobra". Razlika između terorista i borca za slobodu nikada nije ni bila u tim etičkim ili humanističkim kategorijama. Nego u svakodnevnoj politici.

Tko je domoljub a tko ubojica?

Njegova supruga, Julijana Bušić skrenula je pozornost na jedan tekst o drugom dugogodišnjem uzniku, Nelsonu Mandeli koji je na svom suđenju na kojem je osuđen na doživotni zatvor, priznao da je organizirao stotine sabotaža u kojima su poginuli deseci ljudi. Po oslobođenju crnačkog stanovništva, Mandela je postao moralni uzor cijelog svijeta, a njegove žrtve su donekle zaboravljene.

Gdje tu postaviti etičku granicu? Ako i priznamo da je Mandelin rat za slobodu potlačenih milijuna u granicama svoje države moralno neupitan i od svijeta podržan, što reći na primjer Jasera Arafata?

Arafat je tom etičko-terorističkom dvoznačju najbolji primjer: u sedamdesetim godinama teroristički saboter, u osamdesetima neselektivni masovni ubojica kojega su pokušavale likvidirati sve zapadne tajne službe, u devedesetim godinama pojavio se na travnjaku Bijele kuće i na nobelovoj svečanosti u Oslu kao palestinski državnik i mirotvorac!?

Napad na WTC u New Yorku 11. rujna 2001. jest terorizam, ali napad na svadbenu povorku u Afganistanu u želji da se ubije jedan vođa AlQaide nije? Ili ipak jest? Ili je važna namjera? Teško mi je na razini moje osobne etike prihvatiti takve argumente, poznavajući onu biblijsku: i put u pakao popločan je dobrim namjerama

Koncept „nužnog zla" tako je postao rastezljiv gotovo jednako kao koncept „moralnog dobra". Razlika između terorista i borca za slobodu uostalom, nikada u povijesti nije ni bila u tim etičkim ili humanističkim kategorijama. Nego u svakodnevnoj politici.

Napad na WTC u New Yorku 11. rujna 2001. jest terorizam, ali napad na svadbenu povorku u Afganistanu u želji da se ubije jedan vođa AlQaide nije? Ili ipak jest? Ili je važna dobra namjera? Gdje je tu onda Bušić? Teško mi je na razini moje osobne etike prihvatiti takve argumente, poznavajući onu biblijsku: put u pakao popločan je dobrim namjerama

Što je dakle, u svjetlu svega napisanoga, Zvonko Bušić?

Imamo njegova javna, donekle kontroverzna priznanja[3] u kojima se on pravda da je netko namjestio eksploziju, da je njujorška policija demontirala tisuće bombi, i nikada nijedna nije eksplodirala ovako tragično... Možda jest slučajnost, ali slučajnosti su već određivale sudbinu svijeta, a kamoli jednog pojedinca.

S druge strane, njegovi javni nastupi prožeti su čestim isticanjem kako „nitko ubijenog policajca, osim njegove supruge, nije okajao više od mene"

U susretu s njim upoznao sam osobu koja je u poznim životnim godinama a polovicu života provela je u zatvoru (u kojem je čitao i nesumnjivo mnogo razmišljao) i koji me svojim govorom od prije nekoliko mjeseci zapravo iznenadio. U tom govoru, u kojem sam od Bušića očekivao ekstremne fraze, on je smireno pozvao manjine na gradnju hrvatske bolje budućnosti, a najvećim neprijateljem te budućnosti proglasio je one koji se busaju u hrvatska prsa kradući hrvatski javni novac!

Zvonko Bušić zasigurno nije ekstremist. Je li idealistički ubojica?

Nakon pročitane ove knjige, promocije i razgovora, ostao sam tamo gdje sam sa stavom o Zvonu Bušiću i bio: na prvi pogled sve je jasno. A opet nije?

Kako povjesničari znaju da vrijeme neće pobjeći, prepuštam tom vremenu i novim dokumentima da me utvrde u konačnoj presudi.