Od Jahvea do Jadranke

Popis stanovništva u razvijenim je (bolje rečeno: sređenim) državama nešto što se u pravilnim razmacima događa već stoljećima. Neke ga zemlje imaju redovito već tri i više stoljeća, poput Prusije, Francuske i Velike Britanije. Faraonski Egipat ga je imao prije pet i pol tisuća godina, a i Bog je popisao izraelski narod odmah po izlasku iz egipatskog ropstva, valjda da vidi s kakvim stadom raspolaže.

Začudo, pomalo neprikladno za omnibenevolento biće, popisao je samo muškarce spremne za rat, njih 603550 kako u Knjizi brojeva precizno piše. Žene, djeca i stoka (sitnog i krupnijeg zuba) u to vrijeme nisu se brojali pod odrednicu "čovjek". Rimljani su isto brojali samo muževe, i u 6. stoljeću prije Krista ih je bilo na primjer 80 tisuća.

I u Hrvatskoj se popis manje-više redovito provodi već 16. puta, čak od 1857, kad nam je tu novotariju uvela Austrija želeći vidjeti s kakvim ljudskim potencijalima raspolaže. Manje im je bilo važno posjedovanje tekuće vode i klima uređaja, a više pismenost, vjera (znali su očito što na ovim prostorima najlakše dovodi do puštanja krvi na svim stranama) i dakako spremnost na vojnu službu.

Tako je izgleda popis stanovništva još jedna u nizu dobrih stvari koje su nam u prošlosti donijeli inače "mrski okupatori", poput rimskih cesta, osmanskih česmi, kanalizacije i motela ili (također austrijske) obavezne osnovne škole i pismenosti. Za korupciju nam nije trebala vanjska škola, nje smo se sami dosjetili.

Čak je i bilijsko proročanstvo o "zvijezdi" i "kralju" koji će doći iz Betlehema, zapravo ostvareno zahvaljući rimskom činovništvu koje je visoko trudnu Mariju i njenog zaručnika Josipa potjerao iz galilejskog Nazareta u Davidov Betlehem.

Samo strah od popisanosti stalan jest

I uvijek se narod bojao da će vlast na neki način (zlo)upotrijebiti podatke dobivene popisom. Tako je zloglasan u svoje doba bio i jedan od najstarijih sačuvanih detaljnih popisa, onaj iz Engleske iz 1086. Novopečeni engleski kralj William (kasnije prozvan Osvajačem, a u ono vrijeme poznatiji kao William Kopile), poželio je znati što je to točno osvojio i koliko poreza u novcu i naturi može iscijediti iz anglosaksonskih domorodaca.

Tako je popis stanovništva još jedna u nizu dobrih stvari koje su nam u prošlosti donijeli inače "mrski okupatori", poput rimskih cesta, osmanskih česmi, kanalizacije i motela ili austrijske obavezne osnovne škole i pismenosti. Za korupciju nam nije trebala vanjska škola, nje smo se sami dosjetili.

Rezultat je bio tako detaljan (i na sreću većim dijelom sačuvan) popis da mu je narod u svojem strahu od novih poreza nadjenuo ime Domesday Book, to jest "Knjiga Sudnjeg dana" jer su vjerovali da mu nitko i ništa nije promaknulo i da će bog kod svojega drugog dolaska, na Sudnji dan, uzeti tu knjigu da po njoj sudi svakom živom čovjeku!

Danas se ne broje duše za spasenje.

Premda u obrascu postoji pitanje o vjeri popisane osobe, za očekivati je da će broj katolika na popisnom papiru izgledati impresivno... otprilike onoliko impresivnih devedesetak posto koliko mizernih, obrnuto proporcionalnih desetak posto, izgleda broj katolika na svakodnevnim večernjim misama.

Stvarna namjera popisa koji se ovih dana provodi na papiru je zapravo sjajna: spoznati koliko nas ima, koji su nam vrste prihodi, kakvih sve djelatnosti ima, kakva je obrazovna struktura stanovništva i kakvim standardom živimo (barem što se tiče instalacija).

Kad bi podaci bili upotrijebljeni za donošenje odluka o strateškim razvojnim pravcima, ne bi se moglo reći da je bilo bačeno tih dvjestotinjak milijuna kuna.

Recimo, ako u ulici ima kanalizacijska mreža, a samo je svako sedmo ili osmo kućanstvo na nju priključeno, ili ako se na gradski vodovod u nekom popisnom krugu priključilo samo trećina stanovnika, odgovorna gradska vlast bi tražila takve podatke od Državnog zavoda za statistiku po popisnim okruzima i poduzela nešto: snizila recimo cijenu priključka s vrtoglavih nekoliko tisuća kuna, ili barem dala da se građani odluče na priključenje i plaćanje tog priključenja kroz nešto veći račun, na više godina. Mreža bi se amortizirala brže (jer, najskuplja je mreža koja je izgrađena za svega nekoliko korisnika) građani bi imali čistiju vodu ili zdravstveno sigurniji okoliš.

Moglo se pitati (zbog planiranja prometnica, na primjer) i koliko automobila ima kućanstvo, što je zaboravio spomenuti sastavljač pitanja i mnoge druge stvari.

Naravno da će ovi primjeri ostati utopija. Podaci će ravno iz popisivačkih torbica otići u zbroj na nekom nacionalnom nivou. Svima je ionako najvažniji podatak o vjeri i narodnosti, iz kojega će se opet izvlačiti materijal za rasprave o etničkom karakteru sela i gradova i/ili postojanju/nepostojanju etničkog čišćenja u Domovinskom ratu.

Novca uvijek ima

Kad država nešto naumi provesti, novca uvijek ima. Bilo za rukometno prvenstvo, gdje se baci milijarda kuna u dvorane koje se nekoliko mjeseci kasnije zatvaraju, bilo u papin posjet koji će koštati samo pedeset milijuna kuna da bi vlastodršci imali priliku za fotografiranje kojim će se hvaliti na predizbornim plakatima.

Tako je i dvjesto milijuna kuna za popis nađeno, a ista svota je bila nedostižna za referendum o Zakonu o radu.

Ipak, za tu svotu, umjesto iPadova u koje bi se podaci unosili bez obzira na rukopis popisvača, a s kojih bi se podaci u trenurku prenosili i obrađivali u kompjuterima Državnog zavoda za statistiku, tiskani su milijuni obrazaca za ručni unos podataka, a kupljeno je i dvadesetak tisuća ridikuloznih plastičnih "koferčića" koji su možda koštali jednako kao i prijenosni kompjuteri? Zapravo, bilo bi jako zanimljivo provjeriti nabavnu cijenu tih torbica i jesu li kupljeni na strogom javnom natječaju? Otprilike strogom kao što su nabavljani držači za sapun na autocestama!?

Premda u obrascu postoji pitanje o vjeri popisane osobe, za očekivati je da će broj katolika na popisnom papiru izgledati impresivno... otprilike onoliko impresivnih devedesetak posto koliko mizernih, obrnuto proporcionalnih desetak posto, izgleda broj katolika na svakodnevnim večernjim misama.

Bez obzira što su se ti kompjuteri mogli upotrijebiti višekratno (napredak tehnologije nije nužno slijediti kad se ne radi o nekoliko osnovnih biografskih podataka), možda je bolje da se nije išlo na nabavu trajnih uređaja. Ovakav popis vjerojatno je ionako posljednji koji smo doživjeli. Izrael već godinama provodi samo anketu na 20% kućanstava koja daje jednako vjerodostojne podatke. Danska je ukinula cenzuse još 70-ih godina jer su preskupi i nepotrebni. Svi podaci se vade i zbrajaju iz registara koji su ionako sveobuhvatni (umrli, rođeni, preseljenja, prebivališta...). U doba kompjutera, sve je još lakše objediniti na jednom mjestu, pa će do 2021. i u Hrvatskoj vjerojatno nekome doći iz stražnjice u glavu da prepiše dobre običaje drugih (i to znatno naprednijih) zemalja.

Zapravo, kraj svih hodača po ulicama i sokacima i kraj svih zbrajanja kompjuterima mi ni sada nećemo dobiti točan broj stanovnika. I to ne samo zbog toga što ljudi koji dvadesetak godina s cijelim obiteljima rade i žive u Švedskoj, Njemačkoj ili Švicarskoj, a vraćaju se jednom ili nijednom godišnje na tjedan dana, a koji inzistiraju da budu popisani, zlu ne trebalo. Po toj logici i Norvežanin koji svake godine ljetuje tjedan dana u nekom jadranskom hotelu bi se mogao pisati kao ponosni Hrvat. I katolik, dakako.

Kraj svih tehnoloških napredaka, mi smo u Lijepoj našoj još uvijek u neskladu s Kinom koja je 2. godine po Kristu imala precizan popis i koja ga je, pokraj svih ratova i razaranja i svih azijatskih "divljaštava" kako im volimo tepati mi "civilizirani" europejsci sačuvala!

U vrijeme kad smo mi Hrvati brojali nekoliko tisuća (stvarnih, a ne Jadrankinih) Indijanaca po šumama i gorama današnje Rusije, Kinezi su prebrojali da ih je (prije točno dvije tisuće godina) bilo 57.67 milijuna u 12.36 milijuna kućanstava, oboje otprilike petnaestak puta više nego što nas i danas ima.

Statistika naša dika, što poželiš to naslika

Novca uvijek ima kad treba nešto prikazati onakvim kakvo nešto nije, ali bi neki voljeli da mogu reći da jest.

Posljednji dan ožujka ove godine, u ponoć, kritični je trenutak popisa. Iz praktičnih razloga, jer se ne može popisati država u jednoj sekundi, uzet je taj ključni trenutak kao zadani uvjet. Dovest će to možda do smiješnih i tužnih situacija za popisivače: da se dijete zatečeno u kući, a rođeno u travnju ne smije popisati, a u travnju umrli član obitelji mora se popisati jer je još bio živ (uključujući detalje o njegovom školovanju, vjeri i naciji). Isto tako, ako ste do 31. ožujka negdje radili, vodite se kao zaposlena osoba i to je čak logično i u redu.

Ali nije u redu sljedeće: ako ste 31. ožujka prikupili 10 boca PVC i otišli u neki od trgovačkih centara i dobili za njih 5 kuna, pa makar prije toga godinama nemate nikakv posao, smatrate se zaposlenom osobom, po metodologiji ovoga popisa!

Ako ste susjedu taj dan orezali dvije voćke u vrtu, a zahvalan vam je dida dao litru rakije, statističari smatraju da ste zaposlena osoba koja je plaćena u naturi!?

Kad se budu objavljivali prvi rezultati (taman negdje pred izbore!), zadovoljna će premijerka objaviti kako je u Hrvatskoj radilo najmanje tri milijuna kojekakvih "trudbenika"!

Usput, preko petnaest tisuća popisivača je skinuto s biroa za zapošljavanje 31. ožujka (pa se neće brojati u nezaposlene u ožujku, a bit će vraćeno na biro 1. svibnja (baš na Praznik rada) pa se neće brojati ni u crnoj statistici za travanj! Taman dok pokrenuta turistička sezona ne počne i sama od sebe nagrizati onaj strašni broj od trećine milijuna besposlenih Hrvata.

Raditi na crno za državu!?

S druge strane popisivači rade bez ikakvog ugovora o djelu, ugovora o povremenom ili stalnom radu, bez "socijalnog, zdravstvenog i redovne plate", pomalo, jelte, rokerski.

Očito je istina ono što tvrde politologija i filozofija u teoriji kako "...država zapravo znači pravni subjekt kojeg definira monopol uporabe sile". Dok tisuće poduzetnika bivaju blokirani pa čak i utamničeni ako radnike ne isplaćuju na služben način, uz prijavu i plaćene doprinose i poreze, država Hrvatska je tu svoju obvezu prema popisivačima jednostavno ukinula!

Sve je po zakonu.

Ili kako bi Đole rekao, premda nisu poduzetnici đakoni niti država đavao, bilo bi lijepo da se "po paragrafima zagrabi isto" i jednima i drugima.

Među popisivačima su i VSS pravnici, ekonomisti, inženjeri, doktorandi, umjetnici, profesori... Koji će za zarađenih možda tri tisuće kuna mjesec dana "torbariti" po svakakvim obiteljima. A za to čak neće dobiti ni poreza ni doprinosa, niti dobiti mjesec dana onog sicijalističkog "staža". Zato im se svejedno ukida naknada na birou za zapošljavanje (koji bi se valjda da nije spin majstora ionako trebao zvati biro za nezaposlene) pa će sretnici koji nakon mjesec dva sebi pronađu nekakav posao zapravo popis odraditi za Vladu besplatno.

Kontrolori – "tko će čuvati čuvare?"

Za kontrolora popisa su mogle biti birane osobe koje su procijenjene sposobnima svladati opsežnu materiju metodologije popisa i prenijeti ju na neposredne popisivače.

Za taj su posao zato adekvatnije plaćeni od "prašinara", a i nisu morali ići u kontakt s ljudima na terenu.

Navala je bila velika, jer u Brodu je gotov nemoguće zaraditi šest ili sedam tisuća kuna za manje od mjesec dana relativno ugodnog uredskog rada.

Uvjeti su bili: lijep rukopis i barem srednja škola, a prednost su dobivali nezaposleni, visoko obrazovani i oni koji su imali iskustva s prethodnih popisa ili velikih statističkih akcija.

Na kraju, kako to u ovoj našoj (možda baš zbog toga) nerazvijenoj Slavoniji često biva, među kontrolorima se našlo svega što ne pripada nijednom od navedenih kriterija.

Imenovani su ljudi koji su zaposleni, nasuprot mnogih stotina prijavljenih nezaposlenih osoba. Imenovani su ljudi koji nisu završili fakultet, nasuprot osobama s diplomom i višim školama. Imenovani su ljudi koji su u srednjim dvadesetim godinama, pa su, umjesto iskustva s prethodnih popisa, te 2001. bili u osnovnoj školi!?

Pametnome dosta.

Bijeda

Ako nećemo popisati sva bogatstva, popisat ćemo nažalost svu bijedu. Ne samo materijalnu, kao na primjer kuće u Vinogorju koje, premda jedan od najstarijih dijelova grada, nemaju kanalizaciju. Ili činjenicu da vrhunski uređene kuće s klima uređajima i plinskim podnim grijanjem, nemaju vodovod!

Popisat ćemo i brojna staračka kućanstva u kojima odreda sedamdesetogodišnjaci i stariji trpe samačke duge sate dok su im djeca i unučad po svijetu ili drugim dijelovima Hrvatske a oni sami, nakon odrađenih desetljeća staža imaju po nekoliko stotina kuna mirovine.

Popisat ćemo i cijela naselja lijepih novih kuća u kojima gotovo nitko ne živi jer im Brod nije dao nikakvu priliku za rad, a želju za povratkom u zavičaj efikasno guši visina pečalbarskih plaća. U tim naseljima vidimo i razlog zašto je Slavonski Brod gotovo jedini grad u Hrvatskoj koji je u 20 godina brojem stanovnika narastao za gotovo polovicu: graničarski karakter grada koji je primio dvadesetak tisuća nesretnika sada kao i u svakom ratu u povijesti. Blagoslov i prokletstvo. Grad i selo. Urbana kultura i šargija. Demografski potencijal i kulturni šok...

Popisat ćemo i samohranu majku s osmero djece u dobi od 18 do 26 godina od kojih sva imaju zanate, industrijske, obrtničke i tehničke škole, a nijedno(!) ne radi...

Ako ste mislili da je to malo škole, pogledajte da je u jednom od brodskih popisnih okruga od tri stotine popisanih osoba samo jedna(!) imala završen fakultet, a gotovo polovica nije imala niti završenu osnovnu školu! S druge strane, među popisivačima koji, u nedostatku struke za koju su se školovali, zarađuju popisivačku crkavicu bilo je uz diplomiranih inženjera tehničkih struka i magistara i doktoranada znanosti s dvadesetak godina školovanja.

Rezultat neće biti objavljeni skoro

Prvo će nam reći da nas ima više to jest "spriječili smo bijelu kugu i pokazujemo brigu za hrvatski narod".

Onda će nam reći da je broj nepoćudnih elemenata "ateista, Srba i drugih u znakovitom padu".

Pa će nam objaviti da nas ima milijune zaposlenih "i mnogo manje nezaposlenih nego prije popisa".

Na kraju će nam reći da "istina, dva milijuna stanovnika nema srednju školu, ali je nekoliko tisuća ljudi u posljednjih deset godina i diplomiralo".

A to su nam mogli reći i bez potrošenih dvjestotinjak milijuna kuna, zar ne?