Jutro bez mamurluka

Referendum je prošao. Tek drugi u povijesti Hrvatske. Švicarci, na primjer, gotovo svake nedjelje imaju nekakav referendum, na nižoj ili višoj razini teritorijalne organizacije. 

Mi smo u Hrvatskoj očito skloniji emotivnijim odlukama: "stoljetnim", pa i "milenijskim" premda, do sada, u cijeloj državnoj povijesti, nismo ni deset puta izašli na redovite izbore. Tako su i referendumi kod nas "rijetke zvjerke", valjda da bismo mogli jače udarati u talambase u kampanjama i kleti se što jačim bogovima i demonima?

Jutro poslije ovog posljednjeg "armagedonskog" referenduma, probudili smo se baš isti kakvi smo i legli. Nije bilo euforije, nadam se da nije bilo ni plača, a gotovo izvjesno nije bilo ni previše alkohola, kakva je već naša česta navika u sudbonosnim trenucima. Hrvatska nije procvjetala, dakako, odmah s objavom rezultata predsjednika Vrhovnog suda. Ali isto tako na Hrvatsku nije pala ni atomska bomba, niti se dogodio sudnji dan. Probudili smo se s istim poteškoćama, istim nadanjima i strpnjama s kojima smo ispratili rezultate glasovanja.

Građani zreliji od političara.

...referendumi su kod nas "rijetke zvjerke", valjda da bismo mogli jače udarati u talambase u kampanjama i kleti se što jačim bogovima i demonima?

Osobno me ohrabruje politička i povijesna zrelost građana, ona ista koja se iskazala na prvom referendumu plebiscitarnom odlukom o izlasku iz Jugoslavije. Tada se točno znalo što je za Hrvatsku prilika (pokušati ostvariti državu, "sad ili nikad", ali povezana sa sasvim izvjesnim ratom), a što je za Hrvatsku prijetnja (zakasniti na vlak i zauvijek ostati na statusu baskijskog ili kurdskog naroda, u sastavu nekakve drugačije, ali ipak Jugoslavije). Alternativa je bila lakša. Hrvati su baš zbog toga izabrali pravi smjer i nisu pogriješili. Bez osamostaljenja (a s njime nažalost i rata) ne bi bilo moderne, demokratske, euroatlanskim integracijama usmjerene Hrvatske.

Ovaj put izbor je bio između ostanka u sadašnjem stanju, za koje svi znamo da ne valja, s našim vodstvima za koja svi znamo da ne vrijede. Druga opcija je bila riskirati natjecanje s najvećima i dobiti priliku za uspjeh. Između blatnjave samodostatnosti i riskantnog pokušaja za dosezanjem (možda i vremenski udaljene, ali zasigurno znatno bolje) perspektive razvoja, građani su izabrali baciti kocku.

Pogotovo što je alternativa (samodostatnost) bila neuvjerljiva opcija.

Autarkičan se dakako može biti i na način Švicarske; građanima je ipak "osjećaj u stomaku" govorio da bismo mi ipak prije ostali "svoji na svome" po modelu Sjeverne Koreje.

Sreća prati hrabre. Mislim da je i ovom odlukom opet dokazano da je hrvatski narod baš svaki put mudriji od "mudrijaša" koji pokušavaju loviti u mutnom i, iz svoje osobne koristi, sprječavati nezaustavljive povijesne procese (a eurointegracije to jesu) koji donose opću korist našoj Domovini.

Ponosan sam i što su Brođanke i Brođani baš rekorderi koji su sa tri četvrtine podržali ulazak u EU. Tko se usuđuje reći da smo glupi i ne znamo odlučiti što je dobro za Hrvatsku? Kad je s brodskog područja u Domovinski rat otišlo preko dvadeset tisuća branitelja, daleko iznad prosjeka u drugim krajevima Hrvatske, onda Brođani valjda nisu bili glupi što su se u kritičnom trenutku za državu i narod odazvali u rat?

Legalno i(sic!) legitimno

Odmah su se pojavila pitanja: je li ishod legitiman, kad je izašlo manje od polovice birača?

Jest, zakon je takav. Naš hrvatski zakon, a ne kakva strana 'obznana'. Neki već govore da je zakon nedavno mijenjan. Pa mijenjan je i zakon o dobi umirovljenja, i zakon o ustanovama, i zakon o vladi, primjerice, gotovo nakon svakih izbora, da bi pobjednik mogao staviti na važna mjesta svoje ljude...

To je bit demokracije: Sabor je vrhovno predstavničko tijelo, suveren u Hrvatskoj (i ostat će to i u EU) i zakoni koje on donese uvijek su izraz volje biračkog tijela. Kad je Sabor donio izmjene Ustava RH 1990, nitko nije dvojio u njihovu demokratičnost, zar ne? Zašto se to pitanje postavlja kao problem samo kod zakona o referendumu?

Dapače, ova je odluka o ulasku u zajednicu naroda stavljena na referendum baš odlukom Sabora. Dr. sc. Neven Šimac je sinoć upozorio na činjenicu da smo po prvi put ušli u neku zajednicu, a da se uopće pitalo narod! Ni 1102. ni 1527. ni 1918. ni 1945... nitko nije dopustio građanima odlučiti o svojoj sudbini.

Sad kad je narod upitan... više od pola ih je ostalo kod kuće. Premda bih volio da je odaziv bio stopostotan, tko smo mi da propitujemo zašto su ti građani odlučili iskoristiti svoje ustavno pravo i ostati kod kuće?

Možda slabiji odaziv na referendum zapravo i nije prosvjed protiv EU, već je više poziv na mijenjanje zakona o referendumu, kako bismo građanima omogućili često izjašnjavanje o ključnim problemima koji se pojavljuju u hrvatskom društvenom i političkom životu i naviknuli ih na činjenicu da se njihov glas itekako broji? U već spomenutoj Švicarskoj, prijetnja referendumom i služi da bi se političari doveli u red i držali na kratkom povodcu glasača.

Euroskepticima: ako valja Norveškoj i Švicarskoj ...

Posudit ću argument iz negacijskog arsenala. Od 2.7 milijuna Norvežana, samo je nešto više od jedan milijun glasao protiv pristupanja te zemlje Europskoj Uniji, ali je to bila većina od broja izašlih na referendum i nitko od eurofila u Norveškoj nije postavljao pitanje legitimiteta te odluke.

Kod Švicaraca je ne samo referendum čest (i njima prevažan) način izražavanja narodne volje, već je i rezultat za njih svet, bez obzira koliko se ljudi na njega odazvalo. Primjerice 1999. na referendum od ukidanju zlatnog standarda švicarskog franka odazvalao se manje od trećine birača.

Poznato vam je da je stabilnost franka za Švicarce ravna državnoj nezavisnosti, jer od gospodarske snage i stabilnosti koja privlači ulaganja iz cijeloga svijeta, zapravo dobro žive. Od 4.6 milijuna birača, tek je 900 tisuća glasalo za odricanje od zlata, ali je to bilo više od polovice odazvanih. Referendum je prošao, i sutradan je već njihova narodna banka počela rasprodaju 2500 tona(!) zlata koje su držali u rezervama, a franak je postao papirnata "fiat currency" kao i sve ostale valute svijeta. Nitko nije zbog toga prijetio demonstracijama. Vox populi, vox Dei.

Komu je bilo stalo, izašao je podržati ili osuditi zlato, komu se nije dalo na birališta, prihvatio je odluku većine.

Na ovom području jaki HSP i HSP AS pozvali su na glasanje protiv EU. Tri četvrtine birača glasalo je za. Unatoč njihovom pozivu. Ili možda baš zbog njega?

Političari Brođane htjeli posoliti, Brođani im ponudili rep

Zanimljivost ovoga brodskog rezultata ogleda se u jednoj političkoj anomaliji.

Svoje smo rekli, sada glave skupa...

Ostaje nam dakle svima zasukati rukave, jer mana ne pada ni u Bibliji stalno, a u EU nikako.

Ostaje nam skupiti glave i zasukati rukave, jer mana ne pada ni u Bibliji stalno, a u EU nikako.

Protivnici ulaska Hrvatske u EU pokazali su manje argumenata, a više plašenja tobožnjim negativnostima. Znakovitije, nisu ponudili nikakvu realnu alternativu, a koja ne bi značila potpunu stagnaciju i zaostajanje Hrvatske u odnosu na okruženje, kao da je i njima jasno da je europska budućnost bila neizbježna.

Građanima koji su glasali protiv stoga poručimo da smo itekako svjesni strahova na koje su ukazivali; a na hrvatskoj državnoj vlasti je pripaziti na to da se ti strahovi ne pokažu kao stvarne prijetnje.