SLAVONSKI BROD - Sinoćnja promocija knjige 'Depra' Aleksandra Stankovića u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu, pretvorila se u dvosatnu grupnu terapiju - u najpozitivnijem mogućem smislu. Dugo se već u tom prostoru nije moglo osjetiti toliko zajedništva, suosjećanja, razumijevanja, naklonjenosti, povezanosti,... Publika je, rekla bih, bila podijeljena na one koji su osobno proživjeli depresiju te na one kojima je Stankovićeva knjiga takva stanja približila i pomogla da bolje razumiju druge i drugačije.

Iznenađenje

Zašto Stanković u novoj knjizi spominje brodsku udrugu?

Prve redove popunili su, očekivano, članovi najuspješnije slavonskobrodske Udruge za unapređenje mentalnog zdravlja Vrapčići koje Stanković i spominje u svojoj novoj knjizi, a koja ove godine slavi petnaest godina rada i djelovanja.

- Malo je takvih udruga u Hrvatskoj, no one uistinu puno rade, ljudi vrijedno volontiraju, daju sebe, za sve one koji se nose s velikim i teškim problemima. - pohvalio ih je još jednom poznati Aco, u ulozi i atmosferi potpuno drukčijoj no što je ona nedjeljom od 14 do 15 sati. 

U tom terminu naviknuli smo gledati jednog od najboljih hrvatskih televizijskih novinara koji uglavnom ne štedi svoje goste i jako je oštar na jeziku. Stanković je progovorio i zašto smatra da je danas upravo takav kakav jest.

- Otac mi je umro u hodu, kad je imao 41 godinu, a ja sam imao 13. Mama je zalegla u krevet, smršavila deset kilograma, a ja sam preuzeo primanje gostiju, odlazio sam po Colu i mineralnu za goste koji dolaze izraziti sućut, pričao s njima satima o pokojniku, plakao se pa i smijao... S 13 sam na sebe navukao nekakvu zavjesu cinizma koja me ubuduće pa sve do danas štitila od drugih ljudi. Postao sam jako nepovjerljiv, teško sam se otvarao, teško sam govorio o svojim problemima. - opisivao je Stanković svoju introvertiranost u trenutku kada se, paradoksalno, potpuno ogolio pred dvoranom punom ljudi.

I sam je priznao kako od svoje emocionalne distanciranosti ne bježi te kako ima samo trojicu bliskih prijatelja s kojima sve dijeli. 

- Nisam htio četvrtog prijatelja. Testirao sam neke ljude po deset godina pa sam shvatio da mi ti ljudi ne mogu biti prijatelji. Takav odnos prema svijetu i životu očigledno ostavi utjecaj. Stvari proživljavaš iznutra i ne izneseš ih van. Njih trojica od početka su znala za moju depresiju i nakon što sam im o tomu pričao, postali su mi samo još bolji prijatelji. - kazao je.

Ipak, iz depresije ga je izvukao netko sasvim četvrti - neurokirurg koji se, u trenutku upoznavanja sa Stankovićem, već dugih dvadeset godina borio i uspješno nosio s depresijom.

- Rekao mi je da je bio na putu da napravi nešto što bi kasnije zažalio jer je godinu dana bio u stanju u kakvom sam ja. Otkrio mi je da su tablete u konačnici počele djelovati (a on pripada onima koji su uzimali generaciju tableta s daleko težim nuspojavama od sadašnjih). Ohrabrio me jer je rekao da je, usprkos svemu, izvrstan liječnik, da je s njegovom obitelji sve u redu te dao do znanja da je moguće biti funkcionalan član društva čak i onda kad boluješ od depresije. Rekao je "Izdrži! Ne posustaj! Ne odaj se malodušju! Ovo će jednom proći!". Ta prva dva-tri mjeseca osjećao sam se kao da hodam po muljevitom dnu bunara bez da gore vidim svjetlo. Osjećao sam se kao da se ni za što ne mogu uhvatiti osim za tu njegovu ruku koju mi je pružio i koja mi je uvijek bila tu da je uhvatim kad mi je bilo jako teško. Zbog toga sam i napisao knjigu i izašao van - otkrio je Stanković motiv za, kako je to sam nazvao, 'izlazak iz ormara'. U tom je trenutku on nekom drugom postao baš ta ruka.

Stanković je sinoć iznio i zanimljivu tezu, a to je da nevjernici poput njega teže prolaze u borbi protiv depresije jer se oni koji vjeruju lakše 'uhvate' za tračak nade koji im pruža psihoterapija ili netko njima blizak kroz razgovor i utjehu. Svoje iskustvo u tom smislu podijelili su i neki iz publike.

- Preporučili su mi čitanje Biblije i ja sam uistinu uočila kako mi to donosi određen mir. Stvarno pomaže. Dakako, uz redovnu terapiju. - kazala je jedna gospođa, označivši svoje stanje prilično teškim jer je zahtijevalo i hospitalizaciju.

Polugodišnjica od rođenja djeteta i HND-ova nagrada za novinara godine (2010.) - za Stankovića su bili prekretnica i trenutak početka borbe s depresijom koja traje do danas - gotovo 15 godina. Potaknulo ga je to da problematizira teme poput postporođajne depresije kod muškaraca, ali i na promišljanje da takva stanja često nastupaju nakon velikih oscilacija između uspona i padova, euforije i letargije.

Zbog svoje popularnosti i stečenog ugleda, Aleksandar Stanković imao je privilegiju postati glas koji će čuti mnogi. No, to ne znači da mu je bilo jednostavno progovoriti.

- Bio sam svjestan da će mnogi to protumačiti i prokomentirati kao "I bogati plaču!". Moj život nije ni ružan niti težak poput mnogih drugih, no ipak dogodila mi se depresija. Netko je možda neće doživjeti, a okolnosti u kojima se nalazi daleko su teže. Sve je to stvar nekih kemijskih procesa, razine dopamina i serotonina. Ja nemam odgovor na sva pitanja vezana za depresiju i zašto je netko ima, a netko drugi ne, ali nemam problem s tim da kažem da imam mentalnu bolest. Da sam dobro postupio kad sam progovorio dokaz je to da mi, dok dva-tri puta dnevno šećem svog psa, ljudi prilaze i govore "I ja isto!", "I moj sin/brat/supruga!", "I meni je tako!", "Prošao sam isto!". - sažeo je Stanković najveću vrijednost 'Depre' koju je promovirao i izdao Telegram. Ona leži u poruci koju šalje - da društvo napokon mora prestati stigmatizirati ljude koji se bore sa psihičkim poremećajima, pružiti im podrušku i ohrabrivati ih da progovore kako bi bili uspješniji u svojoj borbi. Jer psihička je bol ponekad daleko teže breme od one fizičke jer ljudi s njom moraju naučiti živjeti zauvijek.