"Slavenska mia postaje Slavenska nostra. Bogovi su asistirali njezinu rođenju. Ona je čista Harmonija. Izgleda da se to božanstvo moglo sjediniti samo s muzikalnom linijom, tajnim obredima koreografskog misterija. Ona nosi u sebi melodiju, ritam, harmoniju, akcente, fluktuacije, modulacije i nijanse. Ona ne ostvaruje ljepotu - jer ljepota je, kao Mia Slavenska, nematerijalna - nego je dionizira, stvara ili, bolje rečeno, ponovno oživljava. I to dozrijevanje je neopisivo kao krilata poruka podsvijesti, spiritualna inkarnacija, dobročinstvo, dobra radnja, blagi odmor očiju, sluha i osjetila".

Ovim je riječima oduševljeni kritičar novina Marseille Libre 27. veljače 1937. godine popratio plesnu večer u kojoj je sudjelovala Mia Čorak Slavenska, prva hrvatska primabalerina i jedna od najistaknutijih baletnih umjetnica svijeta. Tek je to jedan mali bljesak hvalospjevnih kritika, koje je Slavenska dobivala od prve male solo točke na proslavi Dječjeg dana 1921. godine u Zagrebu do velikih plesačkih uloga u kazalištu i na filmu od Amerike do Japana te značajnih koreografskih i pedagoških zamaha zreloga i kasnog umjetničkog razdoblja.

Na današnji dan, 20. veljače 1916. godine, Mia Čorak rođena je u kući u Starčevićevoj ulici broj 3, u nekadašnjem Brodu na Savi, gdje je danas postavljena spomen ploča s njezinim imenom. To će joj prezime, na njezinim kasnijim europskim putovanjima, zadavati komunikacijske probleme jer kad god su je pitali kako se zove, "ono Čorak nisu razumjeli ili su se nasmijali". Stoga je svomu prezimenu dodala još jedno, zvučno, lako pamtljivo i upečatljivo - Slavenska. "Otac mi to nikad nije oprostio, čak me prokleo! Vlastito dijete, zbog prezimena! Dan-danas me to boli", prisjećala se kasnije Mia Čorak Slavenska kao 85-godišnja starica.

Život u odricanju

S umjetnošću je rasla od prvih dana života, jer u obiteljskoj se kući mnogo pažnje pridavalo glazbi i kazalištu. Majka Hedviga Čorak bila je najzaslužnija za kćerino umjetničko obrazovanje, već ju kao dvogodišnju djevojčicu vodivši u kazalište na plesne predstave. Mia je, potom, polazila plesne satove kod Jozefine Weiss, s pet godina nastavila obrazovanje u jakoj ruskoj školi glasovite Margarite Froman, koja je preuzela vodstvo Baleta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Uz takvo vrsno vodstvo nije neobično da je Mia s dvanaest godina postala solistica zagrebačkog baleta. No, u pozadini stoji mnogo odricanja, upornosti i beskompromisnosti, što je čvrstom rukom držala majka Hedviga, potpuno se posvetivši Mijinom profesionalnom putu, do te mjere da se kasnije Slavenska s gorčinom sjećala majčina pritiska, ističući to kao jedan od glavnih razloga zašto svoju kćer nikada nije uputila na balet.

Prvu samostalnu baletnu večer Slavenska je priredila 1928. godine u Splitu, a isti program potom izvela u Brodu na Savi. Tijekom idućih godina Slavenska je dva puta odlazila na usavršavanje u Beč kod priznatih plesnih pedagoga (i klasičnog baleta, i modernog plesa), a između toga nastupala je samostalno i s partnerom Antunom Vujanićem diljem gradova jugoslavenskog prostora.

Razlaz sa Zagrebom

"Da. Svi smo bili pomalo zaljubljeni u nju. No, toliko smo je poštivali da joj se nitko nije uspio ni približiti, a kamoli udvarati. A i ona nas je, onako tipično ženski, koketno znala držati na distanci, čavrljanjem nonšalantnih štikleca iz zagrebačkog baletnog miljea u kojem je bilo više muških nespretnjakovića, koji su joj se udvarali na njoj komičan način, ispisujući joj ljubavne poruke bedastim, patetičnim i artificijelnim stilom likova iz klasičnih opera", prisjećao se arhitekt Ivo Geršić Mijinih povremenih posjeta rodbini u Brodu na Savi.

Kratki angažman u zagrebačkom Baletu prekinula je 1933. godine otišavši s Vujanićem u Pariz, a nakon povratka u Zagreb potpisala je ugovor za sezonu 1934./1935. te s osamnaest godina postala prva hrvatska plesačica s naslovom primabalerine Narodnog kazališta. Međutim, opereta je počela istiskivati balet s pozornice, a Mia Čorak je sve više nastupala izvan kazališta, priredivši više od 20 plesnih večeri diljem bivše Jugoslavije - sve o vlastitom trošku! Bio je to početak raskola sa Zagrebom, mukotrpnih pregovora oko ugovora, jer je, navodno, bila preskupa. Plesna večer u čast Ani Pavlovoj 23. siječnja 1936. godine - s punim gledalištem i općim oduševljenjem publike, koje je preraslo u ozbiljan protest protiv uprave - bio je posljednji nastup Mije Čorak u Zagrebu.

Nova Pavlova na Berlinskoj plesnoj olimpijadi, glasio je naslov jedne od kritika nakon uspjeha u srpnju 1936. godine, koji će Slavensku lansirati na sam vrh svjetske baletne elite. Osvojila je prvu nagradu, podijelivši ju s još dvije plesačice, nakon čega su joj se otvorila čarobna vrata plesačkog svijeta, pokorivši ga svojom "Ljepotom, Gracijom i Harmonijom" u iduće dvije godine. Zagreb se tada, očito, pokajao, a novi ravnatelj HNK, Krešimir Baranović, pokušao je Slavensku vratiti u zagrebački Balet. No, ona je tada već upoznala svijet.

Američki san

Nakon plesanja u Ruskom baletu Monte Carlo, koji su ju zapravo iskoristili radi njezinoga slavnog imena, ali joj ipak turnejama otvorili vrata Amerike, Mia Čorak Slavenska odlučuje krenuti hrabro i samostalno novim putem. Nakon udaje za Kurta Neumanna, dobivanja američkog državljanstva i rođenja kćeri Marije, osniva vlastitu koncertnu trupu Slavenska Variante Ballet i vodi ju na turneje Amerikom, Kanadom i Meksikom. Plesačko-koreografsku karijeru nastavlja u trupi Slavenska-Franklin Ballet, koji gostuje po SAD-u, Kanadi i, prvi put nakon Ane Pavlove, u Japanu. Prema Mijinoj zamisli praizveden je poznati balet Tramvaj zvan čežnja u koreografiji Valerie Bettis. No, kompanija nije izbjegla financijski slom, koštajući Slavensku obiteljskog doma u New Yerseyju. Spasila se raznim kvalitetnim angažmanima, među kojima i mjestom primabalerine u newyorškom Metropolitanu, a nakon što je odlučila 1963. godine završiti plesačku karijeru, posvetila se pedagoškom radu na Kalifornijskom sveučilištu i Kalifornijskom institutu za umjetnost.

Dana 5. listopada 2002. godine u Westwoodu u Kaliforniji umrla je najveća hrvatska balerina svih vremena. I dok je vijest u svjetskom tisku bila obilno popraćena opširnim tekstovima, HINA je informaciju prenijela skraćeno i diskretno.

"Upozorujem zato na ovome mjestu mjerodavne, kao i našu javnost, na činjenicu, da je balet vrlo važna, a usuđujem se ustvrditi za reprezentaciju u inozemstvu u budućnosti najvažnija grana scenske umjetnosti, jer je neovisna o jeziku, te da Zagreb nikada ne bi smio dopuštati daljnje padanje nivoa svog baleta, jer bi to značilo manjak u pogledu njegovog kulturnog razvitka..." (Mia Čorak, Jutarnji list, 22. kolovoza 1937.)