GORNJI BOGIĆEVCI - Jasminka Klarić, ravnateljica knjižnice u Gornjim Bogićevcima, pripremila je hvale vrijednu prezentaciju knjige 'Sunčica', urednice Marije Slišković, koja, kako je naglasila, sadrži 14 svjedočanstava ratnih zločina i proživljenih patnji zatočenih žena u Vukovaru i okolici tijekom Domovinskog rata za vrijeme agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. Knjiga je potresno svjedočanstvo o nasilju nad ženama nad kojima je počinjen prešućeni ratni zločin silovanja i vapaj silovanih žena, koje o tome više neće šutjeti, da istina izađe na vidjelo, a kazne ratni zločinci.

Mnoge od žrtava, dvadeset godina poslije, u Vukovaru susreću svoje mučitelje. Zajedno s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu, i Društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora, koje je nakladnik knjige, odlučile su prekinuti šutnju. U punoj knjižnici, govoreći o svom stradanju, još jednom je to učinila Ružica Erdelji, jedna od žena koja je u Vukovaru prošla pakao silovanja.

Prekinuta šutnja

Putem srećemo Iliju Macuru, mislila sam pomoći će mi, a on se napravio da me ne poznaje. Bio je u vojnoj uniformi, a danas radi kao dostavljač u policiji.

- Veseli me da se danas okupilo toliko mladih jer smatram da trebamo govoriti budućim generacijama. Zbog njih reći ću dvije stvari. Prva stvar je da ste čuli o Vukovaru kao jednom teškom stradanju i teškom razaranju. Moram vam reći da u tom vremenu kada je bilo najteže razaranje i najteže stradanje da je Hrvatska bila najsnažnija. Što je u tom trenutku bila naša snaga? Nije to bilo oružje, jer ga nismo imali. Nismo imali niti obučene ljude za vojsku, ali smo imali ljubav i zajedništvo. Imali smo našu zajedničku odluku da ćemo braniti zemlju od tog silnog oružja koje je krenulo na nas. Imali smo tada puno ljubavi, puno zajedništva i ogromnu snagu...Tada smo bili silno snažni. Ono što je bilo značajno u tom vremenu jeste činjenica da smo se branili ljubavlju, a da smo se branili mržnjom ne bismo se uspjeli obraniti. Naša ljubav i naše zajedništvo je okupiralo nas i svu našu snagu koja je utrošena u snagu obrane, a ne u snagu mržnje.

Druga stvar koju želim pojasniti je tema knjige. Odnosi se na jedno strašno stradanje osobe, stradanje žene. Ratni zločin silovanja žena ne gledajte kao seksualni čin nego kao jedan silno perfidan način stradanja pojedinca. Tada se i taj oblik koristio kao dio ratne strategije i koji se provlači kroz život osobe koja je to proživjela. Nažalost, to je bila ratna strategija Srbije i JNA kada su krenuli na osvajanje Hrvatske.

Od tada je prošlo puno vremena i o tome se nije govorilo, o tome niste imali priliku u medijima čuti. Sasvim je sigurno da uvijek istina mora izaći i da čovjek uvijek ima potrebu boriti se za istinu. Dogodilo se da počnemo govorit o tome, da to zapišemo i da to dođe u javnost.

Otkud naziv knjige Sunčica. Sunčica je bila osmomjesečna beba zatočena u jednom vukovarskom stanu u kojem su silovali njenu majku. Na Sunčicu su bacali vojničke jakne. Preživjela je, danas ima 20 godina, mlada je djevojka i sprema se na udaju. Po tome je ova knjiga dobila naslov.

Knjiga Sunčica nije štivo koje se čita u trenucima odmora. Sunčica traži mobilnost cijelog društva, svih političkih struktura, javnih djelatnika, medija i cijeloga naroda. Iskazi su to žena o ratnom zločinu silovanje koje su proživljavale za vrijeme agresije na Hrvatsku i kada ih Hrvatska nije mogla zaštititi. Ovo su istinita svjedočanstva o zarobljavanju, silovanju, maltretiranju i ponižavanju žena i muškaraca vršenih kao dio ratne strategije agresora. Kao vojničko roblje odvođene su u kuće, zatvarane i bile na raspolaganju. Na svakoj od tih vukovarskih kuća bila je na ogradi bijela krpa. Iskazi se odnose i na silovanja počinjena na teritoriju države Srbije.

Odredila sam 14 iskaza kao 14 postaja križnog puta jer je to bio križni put kroz koji su prolazile. U njihovom križnom putu postoji petnaesta postaja: živjeti sam s proživljenim i susretati zločince. Živjeti s osjećajem napuštenosti, nezaštićenosti bez pravde koja bi postavila razliku između žrtve i zločinca i o tome šutjeti – kazala je urednica knjige Marija Slišković i dodala da žrtve više neće šutjeti.

Svjedočenje Ružice Erdelji

Poštovani, ja sam Ružica Erdelji, djevojačko Barbarić, Hrvatica-Hercegovka. Rođena sam 11. siječnja 1951., u Grabovu kod Vukovara.

Rat sam provela u Vukovaru, na Olajnici, zgrada 15, na hodniku trećeg kata, bez ikakvih uvjeta za život, bez vode, hrane, u strahu. Gladna u 21 stoljeću. Čekali smo slobodu. Dolaskom okupatora-četnika, za mene i mnoge Hrvate počinje križni put, a mnogi se nisu nikada ni vratili sa tog križnog puta.

Morali smo se predati četnicima, vodili su nas kroz grad, na mostu Jelica Janković ljubi se sa četnicima, imenom i prezimenom govori koga treba ubiti. Tih ljudi više nema, a ona se ponosno šeta Vukovarom.

Odvoze nas autobusima na Velepromet. Čim sam izašla, odvajaju Srbe na jednu, a Hrvate na drugu stranu. Dolazi Branka Janjetović i upisuje me pod broj 477. Ubrzo dolazi moj komšija, Pero Krtinić, prokazuje me kao Hrvaticu i predaje četnicima, dok sam se ja nadala da će mi pomoći. Uvode me u zgradu stolarije. Na vratima Slađana Korda, otima mi sve što sam imala, a imala sam oko 30.000 njemačkih maraka i zlatninu. Isjekla mi je kožnu jaknu tražeći novce, uzela je sve i šutnula me u stolariju.

Tamo pakao u pola 10 navečer izvodi me četnik po nadimku Topola iz Veleprometa i vodi ulicama Vukovara. Kaže, vodi me na ispitivanje. Noć, ne znam gdje sam se nalazila, uvodi me u jednu kuću i zatim u sobu, u toj kući je bio četnički štab. On, naoružan, poskidao je sve sa mene i silovao me cijelu noć, dok se vani pucalo. U susjednoj sobi je neki čovjek plakao.

Ujutro me odvodi u drugu sobu, tamo njih nekoliko, ponovno silovanje. Zatim dolazi četnik koji me odvodi na kat, u dječju sobu. Opet silovanje i iživljavanje. Nakon što se iživio nada mnom, vodi me u prizemlje, gdje već čeka četnik sa nadimkom Žmigo. Sa redenicima i puškom odvodi me u susjednu kuću, gdje su sve arkanovci. Ponovno silovanje, redom, jedan po jedan. Osjećala sam poniženje, gadila sam se sama sebi, prljava, raščupana. Istjeraše me van, a tamo čeka Žmigo koji me vodi dalje kao ratni plijen, mene ustašicu. Putem srećemo Iliju Macuru, mislila sam pomoći će mi, a on se napravio da me ne poznaje. Bio je u vojnoj uniformi, a danas radi kao dostavljač u policiji.

Žmigo me odvodi u podrum jedne kuće preko puta tekstilne škole, siluje me i on cijelu noć. Ujutro me vodi četničkom vojvodi, Vukovarcu Lančužaninu, sa nadimkom Kameni. On me šalje u Velepromet, da mi tamo sude. I opet stolarija kod Slađane Korde. Šutnula me u jednu sobu, to je bila soba smrti. Ja jedina žena među muškarcima. Tu su stalno dolazili Vukovarci, obučeni kao četnici, tukli su nas i izvodili ljude, koji se više nisu vraćali. Drugu noć nas izvode i autobusom prevoze u vojarnu. Tamo nas tuku i tjeraju ležati na betonu.

Kad smo trebali na toalet, mora nas biti 10. Kad konačno stignemo do toaleta, ne možeš se opustiti od straha, jer kraj nas stoji naoružani četnik. Jedan dan morali smo čistiti krug vojarne, ponižene, prljave, osramoćene. Nailaze Stanimirović, Dokmanović i Hadžić, pljuju nas i pitaju psujući, što radimo na svetom srpskom tlu. Stanimirović sada prima saborsku plaću, dok ja živim od 1.775 kn mirovine nakon 35 godina staža.

Nakon svih tih tortura i iživljavanja, 29. studenog 1991. prevezeni smo u Sremsku Mitrovicu, a 12. prosinca 1991. smo razmijenjeni. Nikada nitko nije pitao kako sam, trebam li pomoć. Liječila sam se na psihijatriji u Čakovcu, Zagrebu i Vukovaru. Nitko mi nije pružio ruku utjehe.

Hvala svima koji nas podržavaju na ovom bolnom putu, putu istine, jer istina se mora saznati.