Papirnati zmajevi

Godinama smo živjeli u iluziji kako imamo prave ljude na pravom mjestu te kako se oni zdušno bore za dovođenje stranih investicija i razvoj gospodarstva naše županije. No, prema njihovim riječima, tek sada su stvarno spremni za taj posao jer su dobili CERTIFIKATE. Vjerovali ili ne, opet po njihovim vlastitim riječima, spoznali su kako postoji i posebna metoda dovlačenja investicija: čak odete kod potencijalnog investitora na noge u inozemstvo. Blago nama, možda se i naša diplomacija dosjeti kako joj je jedan od primarnih ciljeva gospodarska promidžba domovine. Pitam se imaju li i oni certifikate?

Odložimo samo privremeno na stranu razloge nekih mudrih ekonomista koji govore o krajnje upitnim ili spornim efektima stranih ulaganja na domicilno gospodarstvo te samo pogledajmo stvarnu pozadinu ove bajke: koji su se to bitni uvjeti za ulaganja promijenili? Porezna politika, postupak prikupljanje dokumentacije, cijena rada, visoki nameti i ostalo. Ništa se ključno nije promijenilo niti na državnoj, niti na lokalnoj razini, osim što imamo certificirane. Strani investitori godinama dobit odnose van zemlje (posebno jer su ukinute porezne olakšice na reinvestiranu dobit), redovito plaćaju radnike manje nego hrvatski poslodavci, nedovoljno se brinu o ekologiji, naglim odlaskom (a kapital ima svoju logiku i uvijek ide prema mjestima gdje se još brže i bolje može oploditi), kao što to prijeti ovih dana sisčanima, izazivaju strašne gospodarsko-socijalne potrese, ugrožavaju nejake domaće poduzetnike (primjer: strani trgovački lanci i mali lokalni trgovci).

Slučaj sisačkog CMC-a nije tako nov kako bi se dalo zaključiti iz natpisa ovih dana. Naime, povlačenje su najavili još u travnju na što je vlada kontaktirala Bruxelles, koji je zaprijetio kako će u slučaju povlačenja CMC-a Hrvatska, odnosno porezni obveznici morati vratiti novac u EU fondove.

Ne bi bilo fer zanijekati neke dobre efekte stranih ulaganja: transfer tehnologije i znanja (ukoliko ih je domaćin u stanju preuzeti), izgradnja (proizvodnih) pogona koje investitor neće nikada odnijeti sa sobom (mada postoje slučajevi demontaže i preseljenja cijelih tvornica), otvaranje novih radnih mjesta, dotok svježeg kapitala, povećanje konkurentnosti i druge. No, kako spomenuti primjer sisačke željezare pokazuje, investitora treba i zadržati.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse

Koja je onda alternativa stranim ulaganjima? Pojedini ekonomisti brzi izlaz iz krize i put ka stabilizaciji gospodarstva vide u poticanju domaće potrošnje. Zašto potrošnja, a ne izvoz? Zbog toga što osmišljavanje i financiranje potentnih izvoznih proizvoda te proboj na strana tržišta nije kratkoročna rabota za koju je dovoljna samo dobra volja. Međutim, niti sama neselektivna potrošnja ne mora nužno doprinijeti pozitivnim pomacima. Želimo li na svome području vidjeti otvaranje novih radnih mjesta, tada tu potrošnju moramo usmjeriti prema lokalnim poduzetnicima i njihovim proizvodima. Kupnjom tih proizvoda doći će do rasta proizvodnje i očuvanja radnih mjesta. Iako je EU još 2005. godine grintala zbog akcije "Kupujmo hrvatsko", s obzirom da se ta akcija financira iz sredstava HGK, a ne iz proračuna, Vlada samo treba ignorirati akciju pa EU neće imati nikakvih razloga za zabrane i prijekore.

Težak položaj naše županije i Slavonije općenito u hrvatskim okvirima, nedostatna pomoć središnje države našem području, bez obzira na postojanje ili nepostojanje "vertikale" vlasti unutar pojedine jedinice lokalne uprave, upućuje na još jednu činjenicu o kojoj se rijetko govori. Kupujući hrvatsko, zbog upravo navedenih razloga, ne pomažemo nužno razvoju svog lokalnog okruženja, nego potičemo razvoj hrvatskih područja iz kojih dolazi neki proizvod. Dakle, kako bi pomogli sebi, nužno bi bilo pokrenuti (lokal-patriotsku) akciju "Kupujmo brodsko" ili bar "Kupujmo slavonsko". Kupujući proizvode zagrebačkih tvrtki, koje nemaju namjeru izgradnje pogona u Slavoniji, pospješit ćemo već utabane migracije iz Slavonije ka Zagrebu. Osim toga, ponavljanje stalnih zahtjeva za pomoć Slavoniji, kukanje prema središnjoj vlasti, ponosnu Slavoniju pretvara u hrvatsko Kosovo.

Svaki cigo svoga konja hvali

Pokretati promidžbene akcije za lokalne tvrtke i proizvode nema puno smisla bez unaprijed definiranih čvrstih kriterija. Prva pretpostavka je kako postoje proizvodi široke potrošnje, koje ima smisla promicati ovakvim akcijama. Zatim, očekuje se postojanje određene kvalitete ili komparativnih prednosti tih proizvoda u odnosu na ostale na tržištu. Mali primjer: nakon što se proteklih godina na našem području pojavio niz malih tvrtki za prodaju i preradu mesnih proizvoda, svi smo se ponadali kvalitetnim proizvodima koji će građanima koji više ne drže svinje, po pristojnim cijenama pružiti dostojnu zamjenu za tradicionalne domaće delikatese. No, ubrzo, porastom potražnje, dobar broj lokalnih mesoprerađivačkih tvrtki i obrta okrenuo se proizvodnji suhomesnatih proizvoda na polu-industrijski ili industrijski način, tako da njihove kobasice, kuleni, slanine i ostali proizvodi nikada nisu "vidjeli" pravog dima, već se nekoliko dana intenzivno kemijski obrađuju i onda još prodaju s pridjevom "domaći". Istovremeno, eliminirani su mali seoski proizvođači pravih domaćih delicija prezahtjevnim zakonskim, birokratskim i sanitarnim uvjetima. Usred Slavonije, postaje teško doći do kvalitetnog tradicionalnog slavonskog proizvoda.

Sljedeći zahtjev, koji bi trebali ispuniti lokalni proizvođači, je redovito ispunjavanje svih obaveza prema državi, partnerima i zaposlenicima. Logično je kako nema nikakvog smisla promicati tvrtku koja je dužna "i bogu i vragu", ne drži do etičkog poslovanja i ne skrbi o svojim zaposlenicima. Ukoliko bi neka tvrtka, pored ispunjenja svih gore navedenih pretpostavki, još i poticajno djelovala na humanitarnom, sportskom ili kulturnom planu, imali bi pravog kandidata. Osim lokalnih gospodarskih komora, razvojnih agencija i drugih tijela, u ovakvim akcijama svakako bi trebali sudjelovati svi lokalni mediji, a Sbplus bi tu mogao odigrati poticajnu pionirsku ulogu.

Konačno, neki ekonomisti tvrde kako je pravi put ka perspektivnom razvoju "supstitucija uvoza", odnosno pokretanje lokalne proizvodnje onih artikala koji se u neku regiju uvoze, čime se uravnotežuje trgovačka i platna bilance regije. Provesti kvalitetnu analizu tržišta, za mnoge male i srednje poduzetnike je prevelik trošak koji si ne mogu priuštiti pa bi tu bila više nego dobrodošla potpora raznih lokalnih gospodarskih tijela, koja bi u skladu sa strategijom razvoja analizirala stanje na terenu te potencijalnim proizvođačima ukazali na potražnju za proizvodima koji bi uspješno mogli zamijeniti "uvozne", a koje bi naši poduzetnici, obzirom na znanje, tehnologiju, kapital i druge čimbenike, mogli uspješno proizvesti. Možda bi probitačnije bilo okrenuti se sebi, osloniti se na vlastite snage, poticati lokalne poduzetnike, nego gubiti sljedećih dvadeset godina, ponovo neuspješno tražeći pogodne "investicijske" žrtve. Za to su nam potrebni lideri koji imaju „Mozak s jajima". Oslanjanje prvenstveno na strane investicije i EU fondove podsjeća na onu narodnu: „Brigo moja, pređi na drugoga".

Nadopuna: Slovačka još uvijek nije potvrdila svoju odluku o spašavanju EU zone. Njihovi građani ne žele plaćati tuđe dugove. U Velikoj Britaniji odnos prema EU također nije bajan. Kamo idemo? Za podsjećanje ponovite: „Moje meno je …" i „Lisabonski sporazum ili ljubi bližnjeg svoga".