DONJI ANDRIJEVCI - U subotu, 9. prosinca 2017. godine, u Donjim Andrijevcima je održana 19. Državna smotra svirača na tamburi samici, u sklopu tradicionalne manifestacije Brodsko kolo. Kao dio ovogodišnjeg programa, sat vremena prije početka same smotre samičara, u dvorani andrijevačke župe sv. Andrije Apostola otvorena je gostujuća izložba Šima Seletković-narodni umjetnik i svestrani glazbenik (1917-2013). Navedena izložba je zajednički projekt Državnog arhiva u Slavonskom Brodu i Muzeja Brodskog Posavlja te je otvorena u svibnju 2017. godine. Zbog toga što je izložba postavljena u prostoru Državnog arhiva u Slavonskom Brodu do kraja siječnja 2018. godine ista je mogla gostovati izvan Arhiva isključivo neradnim danom stoga je odobreno postavljanje izložbe tijekom vikenda (9.-10.12.2017.) u Donjim Andrijevcima. 

Na otvorenju izložbe govorili su Matej Vinarić, član KUD-a "Tomislav", Tomislav Marijanović, načelnik Općine Donji Andrijevci, Domagoj Zovak, suautor izložbe, Mihael Ferić, suautor izložbe i Krunoslav Seletković, član obitelji Seletković koji je i otvorio izložbu. A što su isti govorili govorili donosimo u nastavku.

Matej Vinarić (glazbenik, član KUD-a "Tomislav") - voditelj programa

 - Često možemo čuti da neki ljudi nikada ne umiru, nego da i dalje, desetljećima i stoljećima ostaju živjeti u svojim djelima i sjećanjima velikog broja ljudi. Slobodno ću se usuditi reći da toj skupini pripada i naš čika Šima Seletković. Šima još uvijek živi u svim tamburašima, pjevačima, harmonikašima i svima koje je učio muzicirati. Upravo zato smo se i danas okupili ovdje u njegovim rodnim Donjim Andrijevcima, u kojima je učio prva slova, prve note, gdje je učio svirati prve instrumente. Cijeli svoj život posvetio je glazbi i poučavanju mladih sviranju. Šima je bio glazbenik, multiinstrumentalist, ali prije svega glazbeni pedagog. 

Vinarić: "Naučiti nekoga svirati ne znači samo naučiti ga note, naučiti svirati nekakav instrument, već znači prenijeti ljubav prema glazbi. A upravo je to Šima cijeloga svoga života radio."

- Naučiti nekoga svirati ne znači samo naučiti ga note, naučiti svirati nekakav instrument, već znači prenijeti ljubav prema glazbi. A upravo je to Šima cijeloga svoga života radio. U spomen na stogodišnjicu njegova rođenja, odlučili smo izložbu koja je otvorena u svibnju ove godine u suradnji dviju ustanova, Državnog arhiva i Muzeja Brodskog Posavlja, večeras na ovaj vikend prebaciti u Donje Andrijevce.

- U suradnji s spomenutim institucijama, izložba je, na inicijativu Kulturno-umjetničkog društva „Tomislav", doputovala u njegovo rodno selo. Izložba pred nama otvorena je u lipnju ove godine u prostoru Državnog arhiva u Slavonskom Brodu te je postavljena do kraja siječnja 2018. godine te iz toga razloga u Andrijevcima gostuje samo ovaj vikend, dakle večeras do 21 sat i sutra do 13 sati.

Tomislav Marijanović (načelnik Općine Donji Andrijevci)

- Drago mi je da su Muzej Brodskog Posavlja i Državni arhiv u Slavonskom Brodu prepoznali našega mještanina čika Šimu Seletkovića kao svestranog učitelja i pedagoga i posvetili mu cijelu izložbu. Evo jedan dio je predstavljen, upriličen ovdje za smotru samice da i mi sami mještani vidimo šta nam je sve čika Šima ostavio u naslijeđe. Na kraju želim svima dobar provod, ugodan boravak u Donjim Andrijevcima i da ovu tradiciju nastavimo i u sviranju tambure samice i drugih instrumenata i isto tako da ne zaboravimo čika Šimu.

Domagoj Zovak (prof. povijesti, viši arhivist) - suautor izložbe

- Sve vas srdačno pozdravljam, prvo u ime dviju brodskih kulturnih institucija koje su inicirale i realizirale ovu izložbu, dakle u ime Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, čiji sam i sam djelatnik, i njegovog ravnatelja mr. sc. Ivana Medveda te u ime Muzeja Brodskog Posavlja i njegove ravnateljice prof. Danijele Ljubičić-Mitrović. Pozdravljam vas i osobno, kao suautor ove izložbe i kao Andrijevčanin, sigurno subjektivan, ali zahvalan i ponosan što sam imao prigodu raditi na realizaciji ove izložbe o mome Andrijevčaninu. 

Zovak: "Mi izložbom odajemo Šimi Seletkoviću priznanje prvenstveno kao nekome tko je odgojio i zadužio generacije glazbenika na svoj jedinstven način te obogatio kulturnu baštinu."

- Autori izložbe su viša kustosica prof. Ivanka Bunčić iz Muzeja Brodskog Posavlja, također Andrijevčanka, moja malenkost te muzikolog, glazbeni pedagog i publicist Mihael Ferić koji je dao najveći obol u vrednovanju glazbene ostavštine Šime Seletkovića te kreiranju samoga postava izložbe. Zbog prostornih ograničenja, u ovome improviziranom prostoru je postavljeno 28 panoa, od ukupno njih 34, s tim da nismo bili u mogućnosti donijeti i ovdje postaviti brojna glazbala koja je Šima svirao kao i dokumente, priznanja, diplome itd. koje smo postavili u našem prostoru u Arhivu. Pritom smo postavili one najvažnije panoe i posebice Andrijevčanima najzanimljivije, pa se nadamo da će se neki od ovdje prisutnih večeras uspjeti pronaći na samim izložbenim panoima, jer mislim da od njih 28 na nekih dvadesetak, ne računajući čika Šimu, ima i poneki Andrijevčanin.

- U ime institucija koje su realizirale ovu izložbu, Državnog arhiva u Slavonskom Brodu i Muzeja Brodskog Posavlja, želim zahvaliti KUD-u „Tomislav" iz Donjih Andrijavaca kao domaćinu ovoga događaja, posebice članovima Antoniji Aračić te Mateju Vinariću koji je i predložio da se izložba o Šimi Seletkoviću postavi u Donjim Andrijevcima, a želim Mateju zahvaliti i na pomoći oko postava izložbe u ovoj dvorani. Zahvaljujem i župniku, velečasnom Josipu Blumenšajnu, na ustupanju dvorane za izložbu, zatim Općini Donji Andrijevci i svima ostalima koji su pomogli da se izložba postavi u ovome prostoru. Osobito se želim zahvaliti obitelji Seletković bez čije pomoći ove izložbe vjerojatno ne bi niti bilo jer da oni nisu sačuvali dokumente, fotografije, novinske članke, priznanja, diplome koje je čika Šima prikupljao, izložbu bi bilo vrlo teško napraviti. Dakako, mi smo koristili i druge izvore, ali, ponavljam, ti materijali koji su sačuvani u kući čika Šime bili su glavni oslonac za realizaciju ove izložbe.

- Prigodno, citirao bih evanđelje po Luki koje kaže: „Zaista kažem vam ni jedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju". Ili, kako se to obično kaže nitko nije prorok u svome selu. Međutim, usudio bih se reći da to ipak ne vrijedi za čika Šimu, koji naravno nije bio prorok, ali mislim da osim što je prepoznat i cijenjen izvan svoga rodnoga sela, točnije u svim onim mjestima u kojima je radio, od Županje, Orašja, Vrpolja itd., mislim da su Andrijevčani danas ipak svjesni njegovog društvenog doprinosa, prvenstveno kao učitelja tamburaša i harmonikaša, a potom i kao kulturnog djelatnika i narodnog umjetnika i svestranog glazbenika. Mi izložbom odajemo Šimi Seletkoviću priznanje prvenstveno kao nekome tko je odgojio i zadužio generacije glazbenika na svoj jedinstven način te obogatio kulturnu baštinu, kako svoga zavičaja tako i svih onih sredina u kojima je radio.

Mihael Ferić (muzikolog, glazbeni pedagog, publicist) - suautor izložbe

- Izuzetna mi je čast što sam radio na ovome poslu. Zahvaljujem se u prvome redu suradnicima koji su zajedno sa mnom oblikovali ovu izložbu. Profesorici Ivanki Bunčić, vašoj Andrijevčanki, i profesoru Domagoju Zovaku koji su mi bili dragocjeni u ovome obilnom poslu. Naime, zahvaljujući obitelji Seletković, koja je velikodušno podastrla sve što je iz bogate Šimine ostavštine bilo i onda kada je Domagoj došao sa svim tim snimcima, na tim CD-ima, i kako se već ta čuda elektronička zovu, bili smo u nevolji šta ćemo reducirati, šta ćemo od toga obilja izložiti. Ja bih ovdje ponovio neke priče o Šimi kojega jako dobro znam i s kojim sam jako dobro surađivao i koji je bio dragi prijatelj. O njemu sam pisao i u godišnjaku Matice hrvatske. Jednom prigodom mi je rekao: „Ti ćeš meni držati posmrtni govor!", a ja kažem njemu: „A šta će, čika Šima, biti ako ja prije umrem?", međutim, evo, to me je zadesilo tako da sam i taj posao morao obaviti.

Ferić: "Šta bi bilo da nije bilo Šimine sklonosti prema glazbi, odnosno energije koju je on trošio u tu glazbu, poučavanje, sviranje, glazbovanje?"

- Priču o Šimi bih započeo onime što sam rekao u Državnom arhivu na izložbi, sa dva pitanja. Šta bi bilo da nije bilo i šta bi bilo da je bilo. Šta bi bilo da nije bilo Šimine sklonosti prema glazbi, odnosno energije koju je on trošio u tu glazbu, poučavanje, sviranje, glazbovanje? Mi danas ne bi bili ovdje, ne bi bilo ni ove izložbe, ne bi bilo ni mnoštva njegovih učenika koje je on učio svirati egede, koje je naučio svirati tamburu samicu, poput ovoga njegovog učenika, koji nam je i u Brodu i danas sjajno svirao na tamburi samici. Ne bi bilo tamburaša, ne bi bilo harmonikaša, ne bi bilo đaka muzičkih škola u Vrpolju, Orašju i sve gdje je bio. U andrijevačkoj osnovnoj školi ne bi bilo ono što je bilo iza rata 50-ih godina, ne bi bilo puhača. Ne bi bilo ni limene glazbe pri DVD-u u Donjim Andrijevcima. Ne bi bilo, za što je Šima posebno zaslužan, i malih operetnih predstava koje su održavane pedesetih godina u Donjim Andrijevcima ili takozvanih igrokaza s pjevanjem i sviranjem. Andrijevački dom kojeg više nema bio jedini je koji je ispred proscenija, prostora ispred pozornice, imao tzv. rupu za orkestar, gdje su sjedili svirači. Dakle, mnogo toga je ostalo iza toga čovjeka. 

- Postoji još jedan takav Šima, samo se zove Anta, na drugom kraju naše županije, u Lužanima, Anta Mutavdžić-Grajo koji je poput Šime bio vrhunski violinist, narodni umjetnik, jedan od posljednjih jer takvih više nema. Da je slučajno profesor Ljevaković, utemeljitelj ansambla „Lado", imao prilike da vidi ili čuje Šimu, ne mogu vjerovati da ne bi on, poput Ante Mutavdžića-Graje, prošetao sa ansamblom „Lado" cijelom Europom, svirajući violine ili, kako Šokci kažu, egede i da bi i Šima bio jedan od dobitnika Europske nagrade za narodnu umjetnost, koju je dobio taj Anta Mutavdžić –Grajo.

- Puno toga je bilo veliko o čemu bi se dalo pričati. Da nije Šima bio to što je bio danas bi za njega znali samo članovi njegove familije,  neki rođaci i susjedi iz sela. Ne bi bilo ni televizijske emisije, evo zadnju smo snimili o Šimi nakon otvorenja izložbe u Državnom arhivu i ona će ići uskoro, vjerojatno u šestom mjesecu. Puno toga ne bi bilo. Ne bi bilo ni njegova drmeša, jedinoga drmeša, uz Antu Mutavdžića–Graju, pravog autohtonog djela, istinskog narodnog umjetnika. Ne bi bilo stotine svirača, egedaša, harmonikaša, puhača i ono što me je posebno fasciniralo, odkuda je taj Šima, koji je počeo kao samouk, mogao poučavati i trubače i saksofoniste i viloniste i tamburaše i harmonikaše i klavijaturiste itd. Ne bi bilo ni njegovih sinova i kćeri, ne bi bilo ni njegovih unuka i praunuka i zato ću ja parafrazirati ovu pjesmu koju su naše krasne pjevačice otpjevale Što je Šime, takvog više nema i Velika je Seletković grana, ima duša k'o veljača dana.

Krunoslav Seletković (glazbenik, glazbeni pedagog, skladatelj) - sin Šime Seletkovića

- Hvala svima, posebno organizatorima ove izložbe, još posebnije autorima izložbe, svima spominjanima da ih posebno ne ističem. Ima jedna stvar koja me jako raduje. Postoji jedan slavonski-šokački sindrom, a to je da jako teško prepoznajemo svoje vrijednosti. Svi drugi, koji nemaju tu vrijednost, prepoznaju vrijednost i oni kojima je to normalno znaju da je tu živio Šima, da je radio tu, pa su ga tako razvlačili svuda i po Bosni i svuda su ga razvlačili oni koji su prepoznavali tu vrijednost. Nažalost, tek kad te vrijednosti nestanu, u sredini u kojoj jesmo, u stanju smo to prepoznavati. Raduje me što taj sindrom, naš šokački sindrom, blijedi i hvala vam na tome.

Za glazbeni dio programa pobrinuli su se ženska pjevačka skupina KUD-a „Tomislav", samičar Marko Nosić i Tamburaški sastav „Mašta", svi iz Donjih Andrijevaca.