POŽEGA - U svijetu umjetničkog narodnog stvaralaštva starinske nošnje imaju posebno mjesto. One su najslikovitiji dio narodne materijalne kulture, a u starim vremenima su se oblačile svakodnevno, dok se danas nose samo u svečanim prigodama.

Naime, najljepši i najstariji primjerci svoje mjesto dobivaju u muzejima gdje služe za gledanje i divljenje tome 'blagu' svake pojedine zemlje.

Kako bismo saznali nešto više o ovom kulturnom blagu Požeštine, razgovarali smo s Dubravkom Matoković, etnologinjom i muzejskom djelatnicom Gradskog muzeja Požega, koja ujedno istražuje različite etnografske teme požeškoga kraja (godišnje i životne običaje, dječji svijet, tekstilno rukotvorstvo, tradicijsko posuđe, prehrana, narodnu nošnju, drvo u tradicijskoj kulturi).

SBplus: Što je zapravo narodna nošnja?

Dubravka Matoković: Pod pojmom 'narodna nošnja' obično se misli na način odijevanja ili odjeću negrađanskog stanovništva, ali i na odijevanje bilo koje skupine unutar pripadajuće kulture. Ovaj izraz javlja se u hrvatskom jeziku u 19. stoljeću u sklopu romantičarskih, ilirskih zanimanja za 'narodnu' kulturu i folklor u trendu s tadašnjim razvojem nacionalnih ideja u europskim državama.

'Narodna nošnja' označuje ono što sam narod naziva opravom, ruhom ili robom, odjeću izrađenu na selu od sirovina i materijala domaće izrade. Odnosi se na odijevanje seoskog stanovništva 19. stoljeća i na promjene koje su se u njemu zbivale od zadnje četvrtine 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća, kao i na odjevne kombinacije određenoga značenja i simbolike koje su se tijekom druge polovice 20. stoljeća primjenjivale u folklorno-umjetničke i turističke svrhe.

Odjeća seoskoga stanovništva bila je pokazatelj dobnoga, društvenoga i imovinskog statusa pojedinca. Njome se izražavala radna svakodnevica, ali i svečanost, žalost i radost. Razlikovala se po sirovini od kojeg je platno tkano, vrsti tkanja, bogatstvu i mjestu ukrasa. To se osobito odnosilo na djevojke i udate žene čija je odjeća, svojim koloritom i ukrasom, frizurom ili opremanjem glave odražavalo svaku životnu situaciju (djevojaštvo, dob za udaju, status udate žene, rođenje djeteta, korotu…)

SBplus: Kako biste Vi opisali narodnu nošnju Požeštine po čemu je ona posebna?

Dubravka Matoković: Narodna nošnja Požeštine oblikovana je u stilu panonske odjeće i pripada tipu paurske nošnje koja se nosila u nizinskim i prigorskim selima. Pojedine skupine sela zadržale su neke svoje posebnosti i raznolikosti u nazivima dijelova nošnje, načinu nošenja, motivima i materijalima u izradi ukrasa.

Požeško ruho poznato je po debelom tkanju s izražajnim raznovrsnim uzorcima dobivenim tehnikama tkanja na dasku, ulaganjem, usnivanjem i rocancem, širokoj crvenoj borduri zatki na ženskim sitno nabranim krilima. Posebnost svečane nošnje je bila svijetloplava boja koja se dobivala upotrebom plavila za rublje. Na osnovu toga je i nastao izraz za tu boju požeško plava koja se doduše ne vidi na monokromnim fotografijama s početka 20. stoljeća.

SBplus: Postoji ženska i muška narodna nošnja, možete li ih opisati i usporediti?

Dubravka Matoković: Ženska narodna nošnja ovoga kraja bila je podvrgnuta modi i promjenama. Trajala je sve dok je ostalo nepromijenjeno osnovno ruho: oplećak, krila ili skuti. Ostali sastavni dijelovi tradicijske odjeće: zaprega, rupci, ride, zamjenjivali su se industrijskim tkaninama, maramama i pregačama od vune, svile, pamuka i kašmira. Najstarija poznata vrsta narodne nošnje u požeškom kraju pripadala je tipu cjelovita ruha, od oplećka i krila prišivenih jedno uz drugo, a nazivala se rub(i)na.

Muška narodna nošnja Požeštine u usporedbi sa ženskom nošnjom manje se mijenjala, ali je nakon 1918. godine brzo zamijenjena građanskim odijelom. Košulja zvana rubina i gaće od domaćeg tkanja nošene su u svim godišnjim dobima kao osnovno muško ruho. Drugi dijelovi odjeće poput prsluka – frosluka i šešira - kape bili su najčešće kupovni. Prsa svečanih muških košulja uvijek su bila izrađena i ukrašena raznovrsnim ručnim radovima tehnike veza i čipke (slično kao na ženskim oplećcima), ukrasnim pucetima, a najsvečanija i raznobojnim perlama. Gaće kao svečane široke muške hlače stegnute uzicom u struku, često su bile ukrašene u donjem dijelu različitim uzorkovanim tkanjima i ručnim ukrasnim tehnikama, slično kao na ženskom osnovnom ruhu. Pod utjecajem gradske mode krajem 19. stoljeća mlađi muškarci postepeno zamjenjuju gaće kupovnim hlačama od čoje, štofa, samta i drugih kupovnih tkanina tada dostupnih na tržištu.

U prvoj polovici 20. stoljeća ubrzano se mijenjao način života, a time i tradicijsko odijevanje seoskog stanovništva Požeštine. Razvoj industrije, potpuni raspad kućnih zadruga, ponuda jeftinih tkanina, kao i nestašica pamuka za tkanje tijekom Drugoga svjetskoga rata, pridonijeli su brzom napuštanju narodne nošnje.

SBplus: Bavite se etnološkim istraživanjem, na temu istraživanja napisali ste i knjigu, možete li ukratko pojasniti što ste to otkrili?

Dubravka Matoković: Prva etnološka istraživanja tradicijskog odijevanja na području Požeštine započela je Zdenka Lechner, a njezina istraživanja nastavile su dalje etnologinje Gradskog muzeja Požega. Kulturno - prosvjetni sabor Hrvatske pokrenuo je 80-ih godina 20. st. projekt izdavanja knjižica s rekonstrukcijama pojedinih hrvatskih narodnih nošnji pod nazivom 'Narodne nošnje Hrvatske'. U sklopu te edicije autorica Ljubica Igić objavila je priručnik o rekonstrukciji narodne nošnje sela Vetova.

Prije nekoliko godina Hrvatski sabor kulture je ponovo pokrenuo izdavanje ove biblioteke te mi je ponudio priliku za pisanjem novog priručnika o rekonstrukciji narodne nošnje Požeštine, sela Biškupci.

Opsežnije i sustavnije proučavanje tradicijske odjeće požeškog kraja provedeno je u sklopu velikog projekta istraživanja narodnih nošnji Zapadne Slavonije kojega je vodila Vesna Kolić Klikić. Tada je sva prikupljena građa obrađena i cjelovito predstavljena u dvije monografije o ženskim i muškim narodnim nošnjama Zapadne Slavonije.

Tijekom zajedničke suradnje i istraživanja s navedenom kolegicom koja je ujedno bila i prvi zaposleni etnolog u Gradskom muzeju Požege, kao i kroz terenski rad po požeškim selima, došlo se do novih spoznaja kao što su odijevanje tkanice, neke vrste nakita, neki elementi nošnje koji nisu prije uočeni ili spominjani.

Nadopunila su se neka ranija saznanja, ali prikupila se i nova građa za Gradski muzej Požega. Samo proučavanje tradicijskog odijevanja obuhvatilo je vremenski period od druge polovice 19. pa do sredine 20. stoljeća.

U biti istraživanje tradicijskog odijevanja traje cijeli životni vijek etnologa i nikada do kraja neće biti istražen jer su neke inačice i suvrstice tijekom svoje povijesti izgubljene zaboravom, reciklažom ili uništavanjem. Tijekom 20. stoljeća zbog promjene mode, a pogotovo poslije Drugoga svjetskog rata zbog nepovoljne ekonomske situacije i nedostatka tekstila, dijelovi nošnje su se prodavali i prekrajali te samim time i nestajali.

Upravo etnolozima možemo biti zahvalni što su sačuvali primjerke starih običaja koji se u ovo vrijeme sve slabije mogu vidjeti kao i čuti. U priloženoj galeriji imate priliku pogledati pojedine dijelove narodnih nošnji kao i kompletan izgled.