Početak života svetog Martina Tourskog, čiji se blagdan u katoličkom kalendaru svake godine slavi 11. studenog, bio je potpuno udaljen od crkve i kršćanstva. Čak i njegovo ime, koje mu je dao otac, rimski vojnički tribun, potječe od imena Mars, prema rimskom bogu rata.

Taj se isti Martin, oduševljen kršćanskim idealima, kasnije odmaknuo od vojničke službe na koju ga je prisilio otac te si je za cilj postavio pomaganje ljudima, posebno siromašnima. Mnogi su slikari na platna prenijeli poznatu Martinovu gestu prema siromahu koji se smrzavao pred vratima grada Amiensa. U nedostatku milostinje, Martin je promrzlom nesretniku dao pola svog vojničkog  plašta. Sljedeće je noći usnio Gospodina zaogrnutog tim plaštm i time je započelo njegovo preobraćenje na kršćanstvo. 

Nakon što je zaređen za egzorcista, vratio se kući, u Panoniju (Sabarija, današnji Szombately u Mađarskoj), gdje je na kršćanstvo preobratio i vlastitu majku. Biskup francuskog grada Toursa postao je slučajno. Pozvali su ga tamo da izliječi bolesnika, a po dolasku mu priopćili da je taj bolesnik upravo tourska biskupija koja je ostala bez svog pastira. Otad se govorilo da je sveti Martin bio „vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru". Biskupsku je dužnost obnašao 27 godina. Tako je Martin postao borac za mir, vjeru i ljubav umjesto da, prema očevoj želji i imenu koje mu je dao, postane krvoločan ratnik. 

Pisci svetačkih životopisa svetog Martina nazivaju jednim od najvećih biskupa. On je prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan.

Ubrzo nakon njegove smrti 8. studenog, Martina su kao zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja - vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri. Danas mu se mole oboljeli od kožnih i zaraznih bolesti kao što su crveni vjetar, dermatitis ili ospice. Francuska ga također štuje kao svog zaštitnika, ali je ipak najpopularniji po tome što se u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima „novo vino pije na blagdan svetog Martina". Danas se taj dan, popularan među vinarima i vinogradarima, najčešće naziva Martinjem.

Tijek obreda krštenja mošta na Martinje prema starim križevačkim zapisima možete pogledati OVDJE.

Svaka takva zabava na kojoj se krsti i pije vino treba imati i svoja pravila. Križevački su štatuti najznamenitije hrvatske vinsko-pajdaške regule. Ta su pravila dobrog ponašanja i bontona na veselicama nastala zbog velikog gostoprimstva Hrvata i njihove ljubavi prema održavanju zabava.

Štatuti i danas prilikom Martinja podsjećaju na dva osnovna pravila. Prvo kaže kako „je živa istina da vince razblažuje i razveseljuje čovjeka, da iz njega čini društvenjaka i veseljaka, a mnoge brige mu umanjuje i uljepšava", ali zato drugo upozorava kako „vino i svako žestoko piće ako se troši nerazumijevanjem i prekomjernošću ne samo da truje i razara cio naš život, nego čini čovjeka nečovjekom i dovodi do mnogoga duševnoga i tjelesnoga zla".