KRAJEM prosinca 2021. godine Skupština Republike Srbije donijela je Zakon o kulturnom nasleđu koji svojata dubrovačku književnost. Naime u čl. 23. navedenoga Zakona stoji kako "stare srpske knjige čine i izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom". Na sam zakon, opravdano su uslijedile žestoke reakcije iz Hrvatske, posebice iz Ministarstva kulture i medija te iz Matice hrvatske, jer su takve zakonske odredbe podsjetnik na, očito još uvijek aktualne, velikosrpske pretenzije prema teritoriju Republike Hrvatske i hrvatskoj kulturnoj baštini. 

Štetne odredbe Zakona o kulturnom nasleđu samo su nastavak podgrijavanja velikosrpskih strasti koje imaju itekako krvavi trag na prostoru jugoistočne Europe, ali one ne dolaze od marginalnih srpskih političkih subjekata koji ne prelaze izborni prag, nego od strane nositelja najviše vlasti u Srbiji, na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Za one koji imaju lošije pamćenje, podsjećamo na činjenicu da je predsjednik Aleksandar Vučić 1998. godine obnašao dužnost ministra informisanja u vladi Srbije, zemlje u kojoj je tada i cijelo desetljeće prije toga neprikosnoveni vladar bio "balkanski krvnik" Slobodan Mlošević. 

Boljim poznavanjem prošlosti lakše ćemo razumjeti sadašnjost, a možda i spriječiti ponavljanje starih grešaka u izazovnoj budućnosti.

O učeniku Aleksandru Vučiću i njegovom bivšem učitelju, predsjedniku Srpske radikalne stranke i četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju i njihovim lekcijama političkim neistomišljenicima te govorima mržnje prema pripadnicima susjednih naroda zadnjih trideset godina, puno je pisano. A nešto od toga je i sudski procesuirano. Zahvaljujući modernim medijima, velika većina govora navedenog dvojca, kojim su iskazivali otvorenu mržnju prema drugim narodima, danas je lako dostupna na internetu, uz samo par klikova mišem. 

Kao pragmatičan političar, kojem je vlastita pozicija moćnika najvažnija, Aleksandar Vučić je svoju retoriku prilagođavao datom trenutku, sugovornicma i slušataljima. Nekoliko puta je pokušavao napraviti otklon od svojih ranijih ekstremnih političkih stajališta, a koliko je u tome bio neuspješan govore i neka nedavna događanja u Srbiji koja su producirana od strane aktualne državne vlasti. Podgrijavanje velikosrpskih strasti vidljivo je u "Srpskom svetu", pozivu na podizanju srpskih zastava diljem bivše Jugoslavije, primjeru državne zaštite murala srpskom ratnom zločincu u Beogradu, ekspanzionističkim zakonskim odredbama o kulturnom nasljeđu, negiranju hrvatskoga jezika u srbijanskm školskim udžbencima ili u govoru mržnje Aleksandra Vulina (ministra unutrašnjih poslova Srbije) usmjerenim na susjedne narode itd.

Je li i prethodni izbor primjera podgrijavanja velikosrpskih strasti dokaz kako je mit o Nebeskoj Srbiji još uvijek snažan i, kao takav, programska podloga za buduće sukobe, "koji ne moraju biti oružani, mada ni takvi nisu isključeni"?

O knjizi Branimira Anzulovića "Mit o Nebeskoj Srbiji"

Kako bismo svima zainteresiranima pomogli odgovoriti na prethodno pitanje, u nastavku donosimo prikaz knjige autora Branimira Anzulovića „Mit o Nebeskoj Srbiji – Polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću" koja je izdana u Zagrebu 2011. godine. Naime, boljim poznavanjem prošlosti lakše ćemo razumjeti sadašnjost, a možda i spriječiti ponavljanje starih grešaka u izazovnoj budućnosti.

Navedeni prikaz knjige objavljen je u znanstvenom časopisu „Scrinia Slavonica" 2012. godine, a potpisao ga je autor (i) ovog priloga. Zasigurno, nitko iz Hrvatske neće osporiti činjenicu da je književnost koju analizira Anzulović u ovoj knjizi itekako srpska. Ali neće niti iz Srbije.

Autor knjige je kulturni povjesničar dr.sc. Branimir Anzulović koji je rođen u Zagrebu 1926., a umro u Virginiji u SAD-u 2001. godine. Predavao je znanost o književnosti, kulturnu povijest te književnu teoriju na Sveučilištu u Indiani i Arizoni u Sjedinjenim Američkim Državama. Godinama je istraživao povijesne, filozofske i sociološke okolnosti koje su generirale ideologiju srpskog ekspanzionizma. Tako je nastala njegova knjiga ''Nebeska Srbija: od mita do genocida'' koju je 1999. objavio u SAD-u. Hrvatsko izdanje knjige, s izmijenjenim naslovom, izašlo je 2011. godine u nakladi Večernjeg lista.

Knjiga se sastoji od predgovora, uvoda i šest glavnih poglavlja: Nebeska Srbija, Susret s Turcima, Život i pjesme Dinaraca, Raskol u modernome srpskom nacionalnom identitetu, Začarani krug laži i straha te Svijet i srpski mitovi. Svako se poglavlje sastoji od još nekoliko podnaslova. Na kraju knjige autor daje zaključak, a knjiga sadrži i bibliografiju, pogovor urednika te kazalo imena.

Glavna postavka knjige je kako se svaki narod mora truditi da suzbije svoje mitove

U predgovoru autor tvrdi da je knjigu u Americi pisao za ljude u svijetu koji su cijelo dvadeseto stoljeće bili izloženi ''mitu o Srbima kao plemenitom narodu i čuvaru Jugoslavije, a od sredine stoljeća i dodatnom mitu o Hrvatima kao profašističkim razbijačima te zemlje''. U nastavku autor kaže kako je glavna postavka knjige da se svaki narod mora truditi da suzbije svoje mitove te da ih zamijeni ''racionalnim procjenjivanjem sebe i svoje uloge u svijetu''.

U predgovoru Anzulović najavljuje kako bi najvažnija pouka koju hrvatski čitatelj može izvući iz ove knjige bila u spoznaji opasnosti koju za politički i društveni život donosi pretjerana bliskost crkve i države, jer povijest Srbije i Crne Gore jasno pokazuje pogubne posljedice uskog povezivanja crkve, države i naroda jer je, prema autoru, ono glavni izvor nacionalističke mitomanije i političkog mesijanizma kod Srba, kao i korupcije njihove pravoslavne crkve. Autor u predgovoru govori i o negativnim utjecajima identificiranja hrvatskog katolicizma s hrvatskim narodom, premda je ono bilo ublaženo pripadanjem univerzalnoj crkvi.

Uvodno, Anzulović daje pregled tema koje obrađuje u knjizi (naziva je multidisciplinarnim esejom), kao i glavne teze koje nastoji argumentirano braniti istražujući genezu mitova koji su poslužili Slobodanu Miloševiću za stvaranje podrške njegovim osvajačkim pohodima.

Glavni mit je, prema autoru, onaj o nevinoj i patničkoj ''nebeskoj'' Srbiji, dok je najnoviji mit onaj o neprijateljima Srbije koji ''šuruju'' kako bi onemogućili njezin opstanak.

Iz srpskog povijesnog iskustva razni su elementi ''hranili'' te i druge srpske mitove: isprepletenost crkve, države i nacije koja je dovela do sekularizacije crkve; radikalan i dug prekid nacionalnog razvoja tijekom osmanske vladavine; nasilje u Dinarskim brdima; romantično slavljenje krvi i tla; naglo širenje Srbije u Balkanskim ratovima i stvaranje Jugoslavije; laži o gubicima Srba u Drugom svjetskom ratu koje je svijet u dobroj mjeri prihvatio.

Mit o Nebeskoj Srbiji nastao je u vrijeme turskog prodora u Srbiju krajem 14. i početkom 15. stoljeća

Mit o Nebeskoj Srbiji, navodi Anzulović, nastao je u vrijeme turskog prodora u Srbiju krajem 14. i početkom 15. stoljeća kada je poraz Srba u Kosovskoj bitci 1389. pripisan njihovom opredjeljenju za kraljevstvo nebesko, to jest ''pretpostavljanju moralne čistoće vojnoj pobjedi''. Prvobitno, kosovski je mit vršio korisnu ulogu jer je pomagao Srbima da lakše podnose poraz kao i višestoljetnu podložnost osmanskoj kulturi, no nakon što je Srbija uspostavila svoju državnost u 19. stoljeću iz kosovskog mita počinje se izvlačiti obećanje o uskrsnuću Srbije kao moćnog carstva, što počinje predstavljati veliku opasnost za susjede. Kao primjer posezanja za Nebeskom Srbijom, autor u uvodu spominje srpskog episkopa Atanasija Jevtića koji je 1992. opravdavao brutalnu velikosrpsku agresiju predvođenu Slobodanom Miloševićem kao obranu ''nebeskog'' naroda od zlih susjeda.

U prvom poglavlju pod nazivom Nebeska Srbija autor istražuje početak kosovskog mita i ulogu pjevača narodnih pjesama koji su nepismenom srpskom narodu, u kojem nije bilo kulturne elite nakon turskog osvajanja, prenosili viziju prošlosti i budućnosti. Prema Anzuloviću, ti pjevači nisu bili i tvorci mitova sadržanih u njihovim pjesmama. Veća je vjerojatnost da je legenda o tome kako je knez Lazar izabrao kraljevstvo nebesko uoči Kosovske bitke 1389. imala svoj izvor u Slovu o knezu Lazaru srpskog patrijarha Danila III, Pohvali kneza Lazara plemkinje Jeftimije te nekoliko tekstova nepoznatih autora, jer svi oni u razdoblju od tridesetak godina nakon bitke tumače Lazarovu sudbinu kao njegov izbor za ''carstvo nebesko'' umjesto za ''carstvo zemaljsko''.

Osim kneza Lazara, kosovska legenda slavi i najobožavanijeg kosovskog junaka Miloša Obilića koji je prijevarom došao do sultana Murata i ubio ga žrtvujući pritom svoj život. Najpopularniji srpski junak je Kraljević Marko, čiji je povijesni prototip Marko Mrnjavčević (1335.?- 1394.) postao kralj 1371. godine, a kao turski vazal je poginuo u bitci kod Rovina 1394. godine boreći se za sultana protiv vlaškog kneza Mircee Starijeg. Kraljević Marko je opjevan u stotinama narodnih pjesama u kojima se opisuju njegovi podvizi, ali za razliku od Obilićeva obmanjivanja i nasilja koji se mogu protumačiti kao obrana od turskih napadača, nasilje Kraljevića Marka često služi samo za iskazivanje bijesa. Marko posjeduje, kako autor kaže, začuđujući niz negativnih crta (dvoličnost, brutalnost i suradnja s osvajačem njegove zemlje), koje dolaze do izražaja i u postupanju Marka prema ženama.

Nasilje Kraljevića Marka prema ženama

Zbirka narodnih pjesma Vuka Karadžića sadrži nekoliko pjesama u kojima se spominje nasilje Kraljevića Marka prema ženama. Primjerice u pjesmi Sestra Leke kapetana, lijepa Rosanda odbija ženidbenu ponudu Marka nakon koje je on brutalno napada: ''Ljutit Marko, pa se pridrnuo, Jednom kroči i daleko skoči, I za ruku dofati đevojku, Oštar pinjal vadi od pojasa, Te joj desnu osiječe ruku, Os'ječe joj ruku do ramena, Desnu ruku dade u lijevu, A pinjalom oči izvadio, Pa ih zavi u svileni jagluk, Pa joj turi u desno njedarce".

U prvom poglavlju Anzulović također analizira i utjecaj Bizantskog carstva na kulturu i institucije srednjovjekovne Srbije kao i pojavu autokefalne pravoslavne crkve u Srbiji (1219.) koja nije priznavala nijedan viši autoritet izvan granica Srbije. Crkva u Srbiji je poticala srpski imperijalizam, pa je Srbija u trenucima svoje najveće moći (car Dušan) čak pokušavala zavladati Bizantskim Carstvom.

Autor navodi kako uska povezanost Srpske pravoslavne crkve i srpske države i nacije počinje sa Svetim Savom, utemeljiteljem Crkve, koji je bio najmlađi sin začetnika dinastije Nemanjića i brat prvog srpskog kralja Stefana. Veza između crkve i srpske države vidi se i u činjenici da su od 59 srpskih pravoslavnih svetaca njih 26 bili vladari ili članovi njihovih obitelji, pretežno iz dinastije Nemanjića, a 23 su bili članovi crkvene hijerarhije (uključujući sedam patrijarha i jednog arhiepiskopa).

Neki vladari koji su kanonizirani, kako kaže autor, teško da opravdavaju takav status, kao npr. kralj Milutinkoji je dao oslijepiti vlastitog sina Stefana Uroša III. Dečanskog, ili despot Stefan Lazarević koji je, kao turski vazal, dao veliki doprinos širenju Osmanskog carstva. Iz te bliske veze crkve i države izrasla je ideologija pod nazivom Svetosavlje koje je jedan srpski teolog definirao kao ''pravoslavlje oplemenjeno zdravim srpskim nacionalizmom''.

Srbi su doprinijeli vlastitom porobljavanju sudjelovanjem u turskim vojnim pohodima

O kratkotrajnom srpskom carstvu kao i kronologiji turskog osvajanja Srbije Anzulović govori u drugom poglavlju pod nazivom Susret s Turcima. Srbija je postala balkanska sila pod kraljem Urošem (1243.-1276.) jer je razvoj rudarstva omogućio formiranje plaćeničke vojske, što je kasnije dovelo do širenja granica Srbije, ponajviše prema jugu na štetu Bizanta čija je moć slabila.

Na Uskrs 1346. godine, srpski kralj Dušan okrunio se za cara u namjeri da zamijeni Bizantsko carstvo novim srpsko-grčkim, pa je imao za cilj osvojiti i Carigrad, ali ga je smrt (1355.) spriječila u tom naumu. Srpski napadi na teritorije koje je Bizant smatrao svojima doveli su do situacije da je bizantski car Ivan IV Kantakuzen tražio od Turaka pomoć u borbi protiv neprijatelja Bizanta (uključujući i Srbiju), pa je tako ''pokušaj izgradnje srpskog carstva na ruševinama Bizanta neizravno doprinio osmanskom podjarmljivanju Srbije''.

Prema autoru, Srbi su doprinijeli vlastitom porobljavanju sudjelovanjem u turskim vojnim pohodima, jer se upravo srpski despot Stefan Lazarević (vladao 1389.- 1427.), sin kneza Lazara ubijenog od strane Turaka 1389. na Kosovu, istakao u turskoj pobjedi nad savezom europskih snaga u bitci kod Nikopola 1396. godine u kojoj je sudjelovao navodno s 15.000 Srba.

S Turcima je osim Stefana Lazarevića surađivao i njegov nasljednik Đurađ Branković koji je upozoravao sultana na kretanja ugarskih vojnika tijekom ugarskih invazija. Suradnja Srba s osmanskim osvajačem bila je nagrađena obnavljanjem Pećke patrijaršije 1557. koje je bila ukinuta 1459.

Srbi su, prema Anzuloviću, radije postajali turski negoli ugarski vazali zbog straha od gubitka identiteta vidjevši veću prijetnju svojoj nacionalnoj crkvi u dominaciji katoličke sile nego li islama. Zbog turskih osvajanja, navodi Anzulović, koja su često bila praćena drastičnom depopulacijom uslijed ubijanja i bijega velikog broja stanovništva, Turci na iseljena područja dovode nove naseljenike koji su većinom bili Vlasi, nomadi i lojalni sultanovi podanici.

Na kraju poglavlja autor tvrdi kako unatoč negativnim posljedicama osmanska vlast na Balkanu nije bila apokaliptično zlo, niti su Srbi bili nedužne žrtve povijesti kako to prikazuju narodne priče.

Drugi dio prikaza knjige "Mit o Nebeskoj Srbiji" objaviti ćemo u subotu (22. siječnja).