PONUKANI sve češćim podgrijavanjem velikosrpskih strasti koje zadnjih mjeseci dolazi od najviših političkih dužnosnika u Srbiji, u četvrtak, 20. siječnja, objavili smo članak pod naslovom Raspiruju li Predsjednik i Ministar mit o Nebeskoj Srbiji?. U tom članku donijeli smo prvi dio prikaza knjige "Mit o Nebeskoj Srbiji - Polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću" autora Branimira Anzulovića. Navedeni prikaz je objavljen 2012. godine u znanstvenom časopisu Scrinia Slavonica, a njegov autor je potpisnik ovih redaka.

U nastavku donosimo drugi dio prikaza knjige "Mit o Nebeskoj Srbiji - Polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću" koja je objavljena 2011. godine u nakladi Večernjeg lista.

U pomanjkanju učinkovite sudske vlasti osveta je zamijenila vladavinu zakona

U poglavlju pod nazivom Život i pjesme Dinaraca autor obrađuje specifičnosti nasilja u balkanskim planinama u kojima se razvila patrijahalno-herojska kultura, često nazivana ''dinarska'', a koja je, prema Anzuloviću, zajednička svim zajednicama na tom prostoru bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost. U pomanjkanju učinkovite sudske vlasti osveta je zamijenila vladavinu zakona, jer je zajednica i svaki pojedinac bio istovremeno tužitelj, sudac i izvršitelj kazne. 

U ''Gorskom vijencu'' pjesnik Njegoš pozdravlja zločine i masakr kao put do nacionalnog preporoda i time zapravo odobrava genocid.

U širenju kulta osvete i opravdavanja nasilja istakao se i dramski spjev ''Gorski vjenac'' (objavljen 1847.) koji je napisao cetinski nadbiskup, odnosno vladika Petar Petrović Njegoš (1813.-1851.), po mnogima utemeljitelj moderne crnogorske i srpske književnosti. Njegoš je bio poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, ali ujedno i svjetovni vladar Crne Gore. Sadržaj pjesme zasnovan je na pokolju crnogorskih muslimana, poznatom pod imenom ''Badnje veče'' ili ''istraga Turaka''. Glavno lice je vladika Danilo koji "Turke” naziva "vragovima, prokletim kotom, vražjim plemenom, prokletim leglom, ljudskom kugom i poganim izrodom” i uspoređuje ih sa "skakavcima i ćukom koji proždire pticu”. U ''Gorskom vijencu'' pjesnik Njegoš pozdravlja zločine i masakr kao put do nacionalnog preporoda i time zapravo odobrava genocid. 

Četvrto poglavlje nosi naziv Raskol u modernome srpskom nacionalnom identitetu. U njemu Anzulović prikazuje seobe srpskog naroda u 17. st. koje su rezultirale naseljavanjem znatnijeg broja Srba na habsburški teritorij (ponajviše u Vojvodinu, Srijem i Slavoniju), kao i njihove posljedice na razvoj vjerskog i kulturnog života na novom teritoriju (dijaspori). 

U 18. stoljeću se pojavio srpski mislilac Dositej Obradović(1739.?-1811.) koji je unatoč zagovaranju trpeljivosti i nesklonosti narodnim pjesmama, kritiziranju crkvene zadrtosti, oduševljavajući se Bečom i Zapadom, ujedno prvi koji je formulirao velikosrpsku ideju zasnovanu na jeziku. U djelu ''Mezimac'' Obradović piše: ''Srblji se po različnim kraljevstvom i provincijam različno i nazivlju: po Srbiji Srbijanci… po Bosni Bošnjaci, po Dalmaciji Dalmatinci, po Hercegovini Hercegovci, i po Crnoj Gori Crnogorci… A najprostiji Srbin iz Banata ili iz Bačke, on je u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Dalmaciji, pogotovu u Horvatskoj, u Slavoniji i Sremu, u svojem istom rođenom jeziku i narodu, bio on vostočnoga ili rimskog ispovjedanija''.

Cijena srpskih imperijalističkih ambicija

Zbog ideje da je narodni jezik glavni kriterij identiteta nacije, kao i teze da su svi štokavski govori srpski, nastao je moderni pansrbizam koji sačinjava ideju vodilju srpskog jezikoslovcaVuka Stefanovića Karadžića (1787.-1864.). Autor u ovome poglavlju analizira i preporod srpske države kroz borbu za nezavisnost u 19. stoljeću i ekspanziju početkom 20. st., što je uključivalo porast nasilja i etničkog čišćenja. Anzulović također problematizira i cijenu srpskih imperijalističkih ambicija koje se počinju ozbiljno izražavati kroz službenu politiku mlade srpske države u 19. st. nastavljajući s velikosrpskim programima kako u balkanskim ratovima i u prvoj zajedničkoj državi (Jugoslaviji), tako i za vrijeme Drugog svjetskog rata i druge, socijalističke, Jugoslavije. 

Kako su novi srpski mitovi nastali nakon Drugog svjetskog rata, dovodeći do ''začaranog kruga laži i straha'' autor govori u petom poglavlju. Anzulović tvrdi da bi se bivša Jugoslavija manje silovito raspala da je poslije Drugog svjetskog rata došlo do pomirenja strana koje su bile u sukobu, osobito između onih koji su bili najviše krivi, Hrvata i Srba. Trebali su priznati svoje pogreške i zločine i poduzeti korake radi sprečavanja novih sukoba u budućnosti. Veličina počinjenih zločina zahtijevala je pomirenje po uzoru na Njemačku i Francusku. Umjesto pravog pomirenja došlo je do potkopavanja ''bratstva i jedinstva'' razvijenog u borbi protiv stranih okupatora tijekom rata i serviranja lažnih podataka o žrtvama Drugoga svjetskog rata.

Da bi se uvećali gubici Jugoslavije i time dobile veće reparacije, Jugoslavija je 1946. godine Međunarodnoj komisiji za reparacije dala brojku od 1.706.000 jugoslavenskih žrtava, bez ikakve dokumentacije. 

Da bi se uvećali gubici Jugoslavije i time dobile veće reparacije, Jugoslavija je 1946. godine Međunarodnoj komisiji za reparacije dala brojku od 1.706.000 jugoslavenskih žrtava, bez ikakve dokumentacije. Na traženje Savezne Republike Njemačke 1964. godine, jugoslavenske vlasti su iste godine napravile popis žrtava koje su stradale u ratu (bez žrtava komunista) došavši do brojke niže od 600.000. Međutim, podatak o milijun žrtava manje nego što je iskazano 1946. prvi put je službeno objavljen 1997. godine. Odbijanje vlasti u Beogradu da objave točne podatke dovelo je do optuživanja Hrvata za ubojstvo 700.000 ili više Srba u koncentracijskom logoru Jasenovac.

Anzulović navodi da je drugi važan izvor poslijeratnih sukoba među narodima u Jugoslaviji bilo klevetanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj koju se uglavnom optuživalo za suradnju s ustaškim režimom u NDH. Te su optužbe kulminirale suđenjem kardinalu Stepincu 1946. i njegovom osudom na 16 godina zatvora. Srpski akademik Vasilije Krestić je 1986. godine u jednom svom eseju ustvrdio kako je ustaški genocid kao ideja rođena u dalekoj prošlosti i razvijana stoljećima i kao takva je imala u određenim hrvatskim sredinama ''prilično široku bazu''.

Srpski akademici su uglavnom normalni ljudi koji su zagovarali masovne zločine protiv susjednih naroda

Zahvaljujući preuveličavanju svojih gubitaka Srbi su prikazivali neke susjede kao genocidne i konstantno razvijali strah od nestanka srpskog naroda. Jedan od najvažnijih dokumenata koji, kako kaže autor, daje ''apokaliptičnu sliku ugroženosti svojeg naroda'' je ''Memorandum'' SANU iz 1986. godine. On je djelo srpskih akademika koje Anzulović naziva uglavnom normalnim ljudima koji su zagovarali masovne zločine protiv susjednih naroda ponašajući se ''abnormalno kad su doživjeli sebe kao spasitelje, koji će sukladno starom obećanju pretvoriti nedužnu, patničku Srbiju u veliku silu''.

Jedan od najvažnijih dokumenata koji, kako kaže autor, daje ''apokaliptičnu sliku ugroženosti svojeg naroda'' je ''Memorandum'' SANU iz 1986. godine.

U ovome poglavlju autor se osvrće i na ulogu pravoslavne crkve u podržavanju velikosrpskih projekata u 20. stoljeću, pa tako kaže kako ''svetosavsko idoliziranje nacije i neprijateljski stav prema demokraciji i zapadnom humanizmu tumače zašto je Srpska crkva dala oduševljenu podršku bivšem komunističkom tehnokratu Slobodanu Miloševiću kada je on prihvatio srpski nacionalizam da bi proširio svoju političku bazu''. 

Srpska pravoslavna crkva se priključila povjesničarima i romanopiscima koji su izražavali mržnju prema susjedima (ponajviše Hrvatima, Albancima i Bošnjacima) prešućujući zločine koje su počinili Srbi. Anzulović navodi kako je srpski patrijarh Pavle u pismu lordu Carringtonu (predsjedavajućem Mirovne konferencije) u listopadu 1991. godine istakao pravo srpskog naroda u Hrvatskoj na samoobranu unutar granica Hrvatske, a čime je zapravo opravdavao brutalnu srpsku vojnu agresiju koja se događala tada u Hrvatskoj.

Poglavar srpske pravoslavne crkve je u tom pismu ponovio brojku od preko 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu kao i proizvoljnost granica Hrvatske, koje su prema Pavlu određene voljom Josipa Broza Tita. Patrijarh Pavle u pismu također izjavljuje kako se hrvatski Srbi ''moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama'' povukavši paralelu između sudbine Srba i Židova podsjetivši na Hitlera svojom tezom da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. 

U petom poglavlju Anzulović donosi pregled nekih najznačajnijih srpskih pjesnika i prozaika koji su preuzeli aktivnu političku ulogu u promicanju ideje Velike Srbije. To su pjesnik i psihijatar Radovan Karadžić, šekspirolog i pjesnik Nikola Koljević, pjesnik Matija Bečković, romanopisci Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Danko Popović, Vojislav Lubarda itd.

Srpski patrijarh Pavle izjavljuje kako se hrvatski Srbi ''moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama''.

Možda najslikovitiji prikaz mržnje prema susjedima izražen je u romanu ''Nož'' Vuka Draškovića koji muslimane i katolike prikazuje kao sadističke ubojice i ''koljače'' Srba. Takav selektivan prikaz upotrebe noža protiv Srba imao je, prema Anzuloviću, svrhu jačanja mržnje prema susjedima, istovremeno pripremajući Srbe na ''upotrebu noža protiv demoniziranog neprijatelja''.

Prema Draškoviću Srbi ubijaju samo kad su na to prisiljeni (iz osvete), prešućujući kako su se sve strane u sukobu na području tadašnje Jugoslavije obilato koristile nožem i da su muslimani i Srbi imali otprilike jednake relativne gubitke. 

Značajno veličanje Srbije na Zapadu uslijedilo je tijekom Prvog svjetskog rata kada je ona bila saveznik Britanije, Francuske i SAD-a   

U zadnjem poglavlju pod nazivom Svijet i srpski mitovi Anzulović se bavi širenjem i reakcijama na srpske mitove izvan Srbije, posebice u zapadnoj Europi. Autor navodi kako se ''prvi val'' prihvaćanja srpskih mitova dogodio za vrijeme romantizma, dok je potom uslijedilo značajno veličanje Srbije na Zapadu tijekom Prvog svjetskog rata kada je Srbija bila saveznik Britanije, Francuske i SAD-a.

Nakon što je uspostavljena prva južnoslavenska zajednica pod srpskom hegemonijom, mit o Nebeskoj Srbiji je na Zapadu postajao sve manje privlačan. Usprkos tome velesile koje su igrale ključnu ulogu u stvaranju novog svjetskog poretka nakon rata 1918. počele su se tada koristiti mitom o ''balkanizaciji'' koji je podrazumijevao da svaki raspad jednog političkog tijela dovodi do nereda i nasilja. Sile Antante zamislile su Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviju), Rumunjsku i Čehoslovačku kao kariku u protunjemačkom i protusovjetskom bloku (cordon sanitaire). Unatoč željama članica Antante, Jugoslavija se politički i posebice gospodarski približila fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj, što je dovelo, po uzoru na naciste, čak do ograničavanja prava Židovima u Jugoslaviji 6 mjeseci prije nacističke okupacije (zakoni o zabrani distribucije hrane i ograničavanje upisa na sveučilišta i srednje škole – te odredbe se tada nisu primjenjivale u Hrvatskoj). 

U posljednjem poglavlju autor još analizira i ponašanje glavnih međunarodnih aktera prema Hrvatskoj, BiH i Srbiji tijekom oružane agresije Srbije devedesetih te mitove koji su tada nastajali.

Njemačkim napadom na Jugoslaviju u travnju 1941. nastao je novi mit na Zapadu kako je taj napad odgodio invaziju Njemačke na Sovjetski Savez, što je dovelo do preranog izlaganja Nijemaca ruskoj zimi. Anzulović navodi podatke kako je zapravo Hitleru bilo u interesu preko Jugoslavije prebacivati svoje trupe prema Grčkoj i dalje na sjever, a što nije mogao zbog ugovora s Jugoslavijom. U nastavku poglavlja autor se bavi i planovima Velike Britanije prema poslijeratnoj Jugoslaviji kao i tumačenjima odnosa Hrvata i Srba u službenoj francuskoj politici Françoisa Mitterranda, a koja je favorizirala Srbe u njihovoj agresijipočetkom devedesetih.

U posljednjem poglavlju autor još analizira i ponašanje glavnih međunarodnih aktera prema Hrvatskoj, BiH i Srbiji tijekom oružane agresije Srbije devedesetih te mitove koji su tada nastajali s naglaskom na mitu međunarodne zajednice, pa i svih zainteresiranih strana u bivšoj Jugoslaviji o neprirodnoj i heterogenoj BiH koju bi najbolje bilo podijeliti. 

Stvaranje nacionalističkih i ''milenijskih'' mitova za posljedicu imaju stradanja i razaranja, bez obzira s koje adrese dolazili

Zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je izašlo nekoliko knjiga hrvatskih autora, uglavnom povjesničara i politologa, koji su analizirali nastanak i razvoj velikosrpskih projekata od početka 19. st. do kraja Domovinskog rata u Hrvatskoj 1995. godine. Knjiga ''Mit o Nebeskoj Srbiji'' možda je i jedina u kojoj se kroz književna djela (uglavnom pjesme i romane) srpskih i crnogorskih autora te kroz djelovanje srpske pravoslavne crkve od 14. do kraja 20. stoljeća, na sustavan način analizira srpski nacionalizam, srpski imperijalizam i srpska mitomanija, istovremeno u manjoj mjeri komparirajući ih s djelima koja su nastajala u susjedstvu Srbije (Hrvatska i BiH). 

Autor je u zaključku istakao kako se na slučaju Srbije pokazuje koliko je opasno dijeliti nacije na dobre i zle, nebeske i demonske, jer takav pristup dovodi do zanemarivanja stvarnosti.

Rezultat analize književnih tekstova najpoznatijih srpskih autora u kojima se stvaraju vrlo negativni mitovi pokazuje na koji su se način u srbijanskom društvu ukorjenjivali ti mitovi te kakve su posljedice oni imali na druge narode u okruženju. O velikosrpskim projektima koji su nastajali u vrhu srbijanske političke i intelektualne elite (V. Karadžić, I. Garašanin, N. Pašić, J. Cvijić, V. Čubrilović, A. Karađorđević, S. Moljević, S. Milošević, B. Jović, R. Karadžić,…) u 19. i 20. st. srbijanska javnost ili šira publika je, onda kada su bili aktualni, puno manje znala nego što je to bio slučaj s pjesmama i romanima u kojima se opravdava nasilje, agresija, osveta i lažno prikazuje povijest (P. P. Njegoš, D. Obradović, V. Karadžić, M. Bečković, D. Ćosić, V. Drašković…). 

U kojoj je mjeri srbijanska (srpska) javnost ili narod, kroz promatrani period, prihvaćala stavove svojih crkvenih poglavara i književnih prvaka, a koji su navedeni u knjizi Branimira Anzulovića, ostaje povjesničarima, sociolozima, politolozima i psiholozima za istraživati.

Autor je u zaključku istakao kako se na slučaju Srbije pokazuje koliko je opasno dijeliti nacije na dobre i zle, nebeske i demonske, jer takav pristup dovodi do zanemarivanja stvarnosti. S obzirom da je za ovu knjigu konzultirao preko 150 respektabilnih bibliografskih jedinica (na hrvatskom, srpskom, engleskom, njemačkom i francuskom jeziku), može se reći da je autor argumentirano ukazao na opasnost koju za politički i društveni život donosi pretjerana bliskost crkve i države te stvaranje nacionalističkih i ''milenijskih'' mitova koji za posljedicu imaju stradanja i razaranja, bez obzira s koje adrese dolazili.