„DOPISNICA kroz vrijeme - gotovo zaboravljeni način komuniciranja” naziv je izložbe otvorene 2. kolovoza u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod. Hrvatsko filatelističko društvo Slavonski Brod, točnije, sakupljač Josip Kecerin dao je javnosti na uvid dopisnice od početaka njihova slanja pa sve do danas. I ne samo dopisnice, nego i dio zbirke pisaćih mašina, tintarnica i nalivpera.

Čitava izložba zanimljiva je jer pokazuje što dopisnice zaista jesu, kako izgledaju ili kako su nekada izgledale, čemu su služile,... U početcima, kako se navodi, „svaka se pismovna pošiljka kojom se dopisivalo i na kojoj se poštanski pisalo nazivala dopisnicom, čak i razglednica”, kasnije, dopisnica služi ispisivanju kratkih poruka koje se nalaze na njezinu naličju. Austrougarska pošta službeno uvodi dopisnice 1. listopada 1869. Dvojezične mađarsko-hrvatske dopisnice, zanimljive za naše područje, pojavljuju se 1881. godine. U dokumentima stoji kako nitko nije mogao naslutiti koliki će utjecaj imati ta jeftinija vrsta poštanske usluge. Došlo je do masovnosti i sveprisutnosti upotrebe. Ivan Bogavčić i Iva Salopek Bogavčić navode kako se ta velika upotreba dopisnica, odnosi na tadašnju Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, što predstavlja način komuniciranja onog vremena. Razglednice su se također nazivale dopisnicama ali ‘dopisnicama sa slikom’. Ljudi su, naravno, i tada imali potrebu slati obavijesti o putovanju i mjestu boravka. Najstarija poznata tiskana hrvatska razglednica nastala je krajem 1880. i poslana je iz Splita u Veneciju.

Ova izložba dopisnica interesantna je s više aspekata. Ne samo kako bismo doznali koja je forma dopisnice, čemu je služila ili čemu - u rijetkim slučajevima - i sada služi, nego se na njima nazire, blijedo ili se zaista jasno vidi - rukopis. Nešto čime iskazujemo naš ‘identitet‘ (ono po čemu jesmo) se gubi. Nekoć su linije rukopisa mogle predstavljati osobu i njezin stil pisanja. Te linije ukazivale bi na određenost i izdvojenost. Danas ne polažemo toliko pažnje samom rukopisu već sadržaju. To je dobro jer možemo tvrditi da smo evoluirali utoliko što pažnju posvećujemo onome bitnom - ili bitnijem. Prednost dajemo osobnosti sadržanoj u cjelini konteksta iz kojeg izvire. Ali, kada se osvrnemo oko sebe, kada se zapitamo o istinitosti toga iskaza ili viđenja stvari, možemo isto tako i zaključiti potpuno suprotno: da nismo sadržajni, nego površni, samodopadni, zavedeni nebitnim informacijama o sebi i drugima, da je znanje ustupilo mjesto informacijama (često netočnim) te naše pisanje s računala i mobilnih telefona može biti samo uvod u rasprave o onome što nas zaokuplja, a ne bi trebalo. Lijep prizor s izložbe gdje se, uz dopisnice, nalaze i pisaće mašine te mi koji dolazimo s mobitelima u ruci, pokazuju kontinuitet razvoja tehnologija komuniciranja/komunikacije. Znamo li, pak, komunicirati, razumijemo li se kroz fond zajedničkog, ali i različitog - drugo je pitanje. Jer mi nismo - ja nisam, kako bi rekao jedan pisac, „otok za sebe“. Mi smo jedna cjelina. A cjelinu, ipak, u krajnjem slučaju, čine jedinke svaka za sebe, s različitim karakteristikama. Uz naše ime, prezime, OIB, obrazovanje i društveni status, naša (po)misao – konstruktivna, ali dobronamjerna, trebala bi biti naša smjernica prilikom iskazivanja jednog postojanja.  

Uniformiranost, jednakost za kojom tragamo u sadašnjosti, koju priželjkujemo, može biti pogubna. Naša slova, riječi koje ispisujemo na tipkovnici vrlo često su beznačajna kao i sadržaj. Isto tako, naša potreba da o svemu ‘znamo sve’, sve možemo, sve razumijemo (a zapravo je istina drugačija) služi patološkom ‘bildanju’ vlastite isključivosti.

Netko će kazati: „Ova osoba ne zna što piše jer izložba nema veze sa sadržajem ovog teksta!“ (već se događalo!), ali dopustite razmišljanju na volju da bude ipak konstruktivnije od izvještavanja o samoj izložbi koja jest vrijedna, zasigurno zanimljiva i informativna te je kao takvu treba posjetiti. Izložba je iskorak u prošlost ali i upozorenje, ne samo da ne zaboravimo pisati – što tako otrcano, glupo zvuči - nego da ne zaboravimo da u traganju za sadržajem, za informiranošću, ne zaboravimo ono najbitnije - čovjeka.