'Meni se čini da danas treba živjeti svoj maksimum, maksimum one dobrote, milosti, osjećaj unutarnjeg bogatstva koji imaš da danas živiš puninu, pa će sutra biti malo veća punina.'
NOVA GRADIŠKA - U svečanoj dvorani Turističke zajednice Grada Nova Gradiška u organizaciji Gradske knjižnice Nova Gradiška, 21. siječnja, Bruno Šimleša predstavio je dvije knjige - 'A što kad se netko naš razboli' i 'Kako kreirati najbolju godinu u životu'. Riječ je o promociji njegove 11. i 12. knjige – prva obuhvaća savjete za okolinu oboljele osobe, a u druga sažima 52 inspirativne ideje za svaki tjedan u godini.
- Gradska knjižnica Nova Gradiška uvijek nastoji osluškivati zahtjeve i želje svojih čitatelja. Za početak godine odlučili smo ponuditi sadržaj koji može poslužiti kao ideja i oslonac za kreiranje željenih promjena. Odgovore na važna pitanja ponudit će nam Bruno Šimleša, pisac, kolumnist, predavač, televizijski voditelj i sociolog, kojem smo zahvalni što je naš današnji gost predavač. - istaknula je ravnateljica Gradske knjižnice Nova Gradiška Marija Bradašić-Mikolčević.
Za PlusPortal Šimleša je podijelio viziju koja stoji iza razmišljanja iznesenih u knjizi, a koja su rezultat njegovog dvadesetogodišnjeg iskustva u pružanju podrške oboljelima od karcinoma.
- Shvatio sam da okolina doista, gotovo uvijek, ima stvarno sjajne namjere. Nažalost, nekada ih jednostavno ne zna provesti u djelo i zato sam napisao tu knjigu da vidimo kako tu možemo biti od pomoći i u zdravstvenim krizama, ali i u svim životnim krizama, jer se radi o istim komunikacijskim pravilima. - naglasio je Šimleša.
Kazao je u nastavku kako medicina treba raditi svoj dio zadatka, ali da je iskustvo pokazalo kako tijelo ima veću šansu za pobjedom kada je psiha na mjestu. Tu nastupa njegova uloga kao nekoga tko pomaže osobi da se lakše nosi sa svojim emocijama te kako se postaviti prema okolini koja ih sažalijeva.
- Što je bolest vidljivija to se više osobu svodi na dijagnozu i to je kriminalno. To nitko ne bi trebao raditi. - naglasio je Šimleša.
O bolesti ne treba pričati 24 sata dnevno. Budimo emocionalna sjenka, a ne emocionalni terorist
Ljudi na saznanje o bolesti reagiraju na svoj način. Neki su već 10 minuta nakon dijagnoze spremni na definiranje plana i spremni su za borbu, no u većini situacija ljudi tjednima ne mogu doći k sebi. Različiti smo. Različito reagiramo. U tim trenutcima geste drugih ljudi utječu na nas u kojoj god mjeri one bile prisutne. Što nam je netko bliži to više utječe na nas. - istaknuo je Šimleša.
- Okolina jako često ima dobre namjere i želi pomoći svojim voljenima, ali vrlo često ne znamo kako, zato što se osim tih dobrih namjera nosimo i sa svojim strahovima i sa svojim neznanjem i sa željom da što brže utješimo naše voljene, a ne možda što pametnije i što mudrije. – istaknuo je Šimleša.
Jedno od pravila o kojemu progovara u knjizi je i pravilo da se o bolesti ne treba pričati 24 sata dnevno. Bitna je što želi osoba koja se nosi s novim izazovima. Uloga okoline je biti emocionalna sjenka. - naglasio je Šimleša.
- Ako osoba ima potrebu pričati o bolesti, onda bismo trebali biti tu. U knjizi savjetujem da budemo njihova sjenka i pratimo ono što njima treba. Ako se oni trebaju isplakati onda plačemo zajedno s njima ili im barem damo maramicu. Ako se oni žele ljutiti onda se ljutimo zajedno s njima. Dakle, mi bismo doista trebali biti njihova sjenka, a ne ih nekako nasilno bodriti. Ako su loše, u redu je da su loše i mi bismo se trebali spustiti na taj pod umjesto da ih nasilno dižemo s poda. Prebrzo i prenasilno se želi ohrabriti svoje voljene, a nekada im zapravo samo treba da smo 15 min s njima u tom nekakvom lošem trenutku, jer imaju pravo na njega. Korak po korak se lagano dižemo. – istaknuo je Šimleša.
Svi su dio tog procesa, svatko sa svojom ulogom i razinom težine. Ipak, treba podvući jasne crte u vezi s pozicijom koju imamo. Ističe da je važno uzeti u obzir da bliža okolina ima samo ulogu oslonca i prijatelja, a ne psihologa, psihoterapeuta, psihijatra ili coacha. Bližnji mogu djelovati terapeutski tako da razumiju, da pokažu da osoba nije sama, da budu podrška. Uloga okoline je važna, ali ne i terapeutska, jer to nisu jednostavne situacije za koje su stručnjaci, s druge strane, prošli stotine i tisuće sati edukacije i prakse.
Besprijekornost je mit. Bavimo se onim na što možemo utjecati
U knjizi 'Kako kreirati najbolju godinu u životu', koja je, kako i sam kaže, u koloru, lagana, lepršava, Šimleša se kroz 52 inspirativne ideje bavi postavljanjem granica, digitalnim detoxom, pa i popularnom temom ljubavi odnosno nježnosti prema sebi. Ponovno demitologizira ideju savršenosti koja je uvelike prisutna, osobito među ženskom publikom.
- Shvatiti da ne moramo biti savršeni, da je u redu ako pogriješimo, da to ne znači da smo loši ljudi, nego samo da smo ljudi. Generalno – da nemamo sulude standarde od sebe. Žene su tu obično malo tvrđi zalogaj od nas muškaraca. Žene vrlo često imaju previsoka očekivanja od sebe i misle da moraju biti besprijekorne mame, prijateljice, sestre, partnerice, zaposlenice da bi bile zadovoljne sobom. Mi muškarci generalno nismo tako zahtjevni. Mi smo OK ako smo OK očevi, partneri, ako OK izgledamo, a žene češće imaju prevelike kriterije za sebe. Malo bi bilo zdravije biti malo nježniji. - naglasio je Šimleša.
Ističe dalje da rijetkima uspijeva biti besprijekoran u svim područjima života i to je u redu. Sve možemo nadoknaditi, ali da uvijek možemo nešto učiniti za sebe, ali i za druge.
- Jedna od stvari koju definitivno treba raditi jest gledati ono što ti možeš napraviti. Nagradimo se kada nešto lijepo napravimo, osjećajmo zahvalnost kada nam se dogodi nešto lijepo. Ako ja ne mogu riješiti neka velika ekonomska pitanja zemlje, mogu nekome pomoći. Mogu na nekoga pozitivno utjecati na neki drugi način. Uvijek se trudim vidjeti ono na što mogu utjecati i onda se baviti time. Nisam odustao od svega, samo sam odustao od onoga na što nemam utjecaja. - istaknuo je Šimleša.
Zaključit ćemo sažetak razgovora sa Šimlešom njegovom percepcijom življenja, koja je ujedno i poruka za kraj našeg susreta.
- Školu života, jednu raniju knjigu, započeo sam s mišlju da život nije generalna proba. Možemo se s tom mišlju nekako oprostiti jer mislim da često odgađamo svoj život dok se sve savršeno ne posloži. Dok ne nađemo Njega, dobijemo dvoje djece, dok otplatimo kredit, nađemo savršen posao. Kao da je ovaj život priprema za nešto bolje i veće. I doista ga stalno odgađamo. Do ponedjeljka, do prvog u mjesecu, do sljedeće godine, do bilo čega. A meni se čini da danas treba živjeti svoj maksimum, maksimum one dobrote, milosti, osjećaj unutarnjeg bogatstva koji imaš da danas živiš puninu, pa će sutra biti malo veća punina.
