SLAVONSKI BROD - Sjednete li tijekom bilo koje školske smjene u neku od birtija u brodskom naselju Mali Pariz, nećete morati dugo čekati prije nego vidite maloljetnike kako ulijeću u kladionice ili na brzinu jure do automat uređaja u neke od kafića.

Javna je tajna da se na igre na sreću nemilice troši teško zarađen roditeljski novac namijenjen užini. Sugovornike za ovu temu nemoguće je pronaći - jedni se boje gubitka posla, drugi roditelja, treći inspekcije, a četvrti vas opsuju jer se uopće usuđujete istraživati izvor njihove prljave zarade.

Prosvjetni djelatnici i ravnatelji triju škola, Poljoprivredne, Tehničke i Industrijske, čiji su učenici najviše u doticaju s ugostiteljskim obrtima i kladionicama, umorni su od desetljeća borbe s mašinerijom u kojoj se okreću veliki novci.

Prošli je tjedan SBplus pisao o udvostručenju prihoda Hrvatske lutrije i basnoslovnim ciframa koje Hrvati bacaju nadajući se dobitku. Točnije, radi se o 500 milijuna kuna dobitka samo jedne tvrtke - Hrvatske lutrije. Ti će prihodi i dalje rasti ne spriječi li netko tu veliku industriju da ovisnike o klađenju i kockanju stvara i "odgaja" dok su još u ranjivoj tinejdžerskoj dobi.

A što zapravo o svemu kažu zakoni?

Pravilo koje se najviše krši u igrama na sreću upravo je ono o dobnoj granici igrača odnosno punoljetnosti. Opće je poznato da nitko ne provjerava koliko godina ima osoba koja kupuje listić ili ubacuje novce u automat aparate. Međutim, je li to uopće potrebno pitati brodske učenike koji u hordama s torbama na leđima baš u vrijeme velikog odmora nahrupe u prostorije kladionice? Svakomu je jasno da se uglavnom radi o maloljetnim osobama.

Članak 66. Zakona o igrama na sreću glasi ovako: „Priređivač i zaposlenici priređivača dužni su čuvati u tajnosti podatke o igračima i njihovu sudjelovanju u igri, uključujući i podatke o njihovim dobicima i gubicima."

Drugim riječima, pokušate li saznati identitet učenika koji se klade, nitko vam ga nije dužan otkriti. Čak štoviše, otkriju li to, igrači ih mogu tužiti. Sve odredbe i kažnjavanja u ovom sektoru donosi i vrši Ministarstvo financija. Dakle, upravo je ono odgovorno za rupe u postojećem zakonu.

Zanimljiv je i Pravilnik o prostornim i tehničkim uvjetima za priređivanje igara na sreću u casinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica čiji članak 8. opisuje proceduru pribavljanja dozvole za lokaciju na kojoj će biti otvoren takav prostor.

Prije podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za otvaranje ili preseljenje casina ili automat kluba priređivač je dužan Ministarstvu financija dostaviti podatke o lokaciji na kojoj namjerava otvoriti ili preseliti casino ili automat klub, radi dobivanja prethodnog mišljenja za lokaciju poslovnog prostora casina ili automat kluba.

Zahtjevu, između ostalog, mora biti priložena izjava o udaljenosti lokacije poslovnog prostora od drugih casina, automat klubova te odgojno-obrazovnih i vjerskih objekata. Propisano je da ta udaljenost ne smije biti manja od 500 metara.

Ako se poslovni prostor za koji se traži mišljenje nalazi u blizini obrazovnog objekta (osnovna i srednja škola), udaljenost se utvrđuje pješačkim putem od ulaznih vrata casina ili automat kluba do prve najbliže točke građevinskog objekta obrazovne ustanove, bez obzira na ulaz u osnovnu ili srednju školu.

Kladionice u Kumičićevoj ulici, zaključujemo, preblizu su Tehničkoj školi. Uličnim rječnikom bi se reklo da se od kladionice može pljunuti na školu.

Međutim, uplatna mjesta kladionica spominju se samo na početku ovog Pravilnika, dok se u nastavku kod ishođenja dozvole o lokaciji, spominju samo casina i automat klubovi. Kladionice magično nestanu iz priče. 

Rupa u zakonu, nenamjeran propust ili gledanje kroz prste kladioničarskom lobiju? Prosudite sami.

No, je li uopće potrebno u ovom slučaju metrima odrediti udaljenost? Zašto zakon jednostavno u  potpunosti ne zabrani postojanje takvih objekata u ulicama u kojima se nalaze škole.

Čini se kako roditeljima preostaje borba sa svakim djetetom pojedinačno te korištenje raznih metoda odvlačenja od pakla kockanja i klađenja uvjeravanjem, molbama, kaznama i smanjenjem džeparca.

Zakonodavstvo očito ne namjerava učiniti ništa, a svima je jasno na kakvu klijentelu ciljaju vlasnici kladionica koji ih gotovo u pravilu smještaju u blizinu srednjih škola.