UDRUZI ZA PROMICANJE LOKALNE UPRAVE I SAMOUPRAVE (PLUS), kao izdavaču portala SBplus, i glavnom uredniku, Jerku Zovku, obratila se ugledna hrvatska odvjetnica Jadranka Sloković te, kao punomoćnica Daria Marenića, novogradišćanima poznatog poduzetnika i hrvatskog političara (HSP AS) i nepoznatog branitelja te zatražila da, "na istom ili jednakovrijednom mjestu, objavimo ispravak informacije objavljene u članku: Nacionalistička ikona Thompson podržava 'dezertera' Marenića". Dakle, da objavimo sljedeći "ispravak neistinitih informacija bez kraćenja":

"Neistinite tvrdnje su objavljene u tekstu i komentarima u kojima se navodi da je Dario Marenić 'dezerter' i da je Gordan Maras 'Mareniću dijelio bespovratna sredstva i na taj ga način katapultirao u sam vrh, navodno uglednih, hrvatskih poduzetnika', kao i da je 'Dario Marenić - čovjek koji, svojim javnim i bahatim prezirom prema ovdašnjim institucijama sustava, demonstrira kako njegovo ne sudjelovanje u obrani - ni svog Grada, a kamoli Hrvatske - za vrijeme Domovinskog rata, izgleda, nije bila posljedica straha i slučajnost, nego namjera da u stvaranju nezavisne hrvatske države ne sudjeluje.

Netočno je da je Dario Marenić dezerter, netočno je da je Gordan Maras Dariu Mareniću odobrio bespovratna sredstva i na taj ga način 'katapultirao' u sam vrh uglednih hrvatskih poduzetnika te je netočno da Dario Marenić nije sudjelovao u obrani Nove Gradiške i Republike Hrvatske u vrijeme Domovinskog rata".

Eto, sukladno traženju odvjetnica Sloković, bez kraćenja, prenijeli smo dostavljeni sadržaj Zahtjeva.

'Nisam dezerter, nego branitelj'

- Istina jeste da sam u ljeto 1991. godine, s obitelji, napustio Novu Gradišku i otišao u Zagreb, ali je također istina da sam u svoj rodni grad vratio se pred Novu godinu, a pripadnik Domobranske bojne za obranu grada postao sam 9. siječnja 1992. godine. Tijekom boravka u vojsci, odrađivao sam sve zadaće koje je zapovjedništvo pred mene stavljalo. Demobiliziran sam 4. travnja 1992. godine. Dakle, bio sam hrvatski branitelja, a ne dezerter - potpisniku ovog priloga, kazao je Dario Marenić i rečeno dokumentirao: Fotokopijom vojne knjižice JNA iz koje je vidljivo kako je 'nesposoban za vojnu službu';  'Listom osobnog zaduženja', 'Rješenjem o prestanku vojne obveze, 'Pozivom za popunu domobranskih jedinica HV' i 'Potvrdom' da je bio mobiliziran po zapovjedniku 'Zapovjedništva domobranstva Nova Gradiška', Zvonimiru Bošnjaku. Kopije tih dokumenata donosimo u prilogu.

'Nisam sredstva dobio od Marasa nego od Europe'

Za drugu 'inkriminaciju' o kojoj smo pisali, Marenić nam je kazao: "U sustav državnih potpora kandidirao sam projekt vrijedan 18 milijuna kuna i, nakon što je pozitivno ocijenjen, dobio sam 6,7 milijuna kuna nepovratnih sredstava, ali to nije bio novac Gordana Marasa, nego Europske unije".

'Bahat... tek 1 posto'

Nakon što smo ukazali na činjenicu da on nije tzv. običan građanin, nego visoko pozicioniran dužnosnik stranke koja, u koaliciji s drugima, vlada Hrvatskom te da ne može - nakon što je na autocesti kažnjen za brzu vožnju - objaviti otvoreno pismo i u njemu pravnoj državi prkositi kako će "opet voziti 177 km na sat", jer je to bahato, Marenić nam je kazao kako je u pitanju tek "jedan posto bahatosti", a 99 posto poruka kako želi mijenjati odnose u društvu radi ostvarenja veće dobiti za poduzetnike, građane i državu.

BRANITELJI ZNAJU JE LI MARENIĆ DEZERTER, POBJEGULJA, ILI BORAC

Budući da, u razumnom roku, očekujemo tužbu protiv nakladnika i urednika, a zbog cjelovitog informiranja javnosti, donosimo pregled informacija na kojima smo temeljili i temeljimo "razlog za vjerovanje da su točne i pouzdane", onako kako to propisuje člank 21. st. 4. toč. 3. Zakona o medijima.

Najozbiljnija inkriminacija, koja se stavlja na teret nakladniku i uredniku, odnosi se na Marenićev 'ratni put' jer smo napisali da je "kako kažu Novogradišćani - 'dezerter'". A jesmo li pogriješili, ili smo imali pravo vjerovati kako pišemo istinu, konzultirali smo relevantne izvore: zamjenika zapovjednika Gradske domobranske bojne Andriju Dragića, predsjednika novogradiške UHDVDR-a Arsena Granda, zapovjednika 121. brigade HV, brigadira Josipa Mikšića i druge ugledne novogradiške branitelje. Evo što su nam, u kameru i diktafon, kazali neki od njih:

Andrija Dragić

"Ja sam otišao u rat s 42 godine. Bio sam u punoj snazi. Marenić, Sremac i ja smo bili, eto tako, kućne kolege, prijatelji te smo pred rat počeli se družiti, da bi on, kad je prva sirena zasvirala, kad je most trebao pasti u Bosanskoj Gradiški, te nedjelje ostavio je ručak i s obitelji pobjegao u Zagreb. Iz Zagreba pobjegao je u Mađarsku s ocem, majkom, suprugom i djecom. Dugo nisam znao gdje su oni. Tada sam odlučio čuvati njegovu kuću koja je bila prazna.

Kad je počeo rat, uključio sam se prvo u narodnu zaštitu, a kasnije u domobransku bojnu. Štab bojne stavio sam u Marenićevu kuću. Zapovjedniku Zvoni Bošnjaku, sad je pokojni, rekao sam: evo tu ćemo, da mu sačuvamo i kuću. Kad smo sve to napravili ja i Jadranko zvani Iris tražili smo oružje.

Išao sam u Zagroje po oružje, devet automata i dvije sačmarice sam kupio. Toliko sam imao novaca. To sam nekako uspio dotjerati ovdje, a onda smo nas dvojica otišli u Miholjac, ostavili oružje uz zapisnik i otišli u Harkanj - naći Marenića, da nam svojim vezama i novcima pomogne nabaviti oružje jer nismo imali dovoljno, a rat je bio u punom jeku. No, nismo ga našli. Tu noć smo Jadranko i ja prenoćili u Harkanju, da bi se sutradan pojavio Marenić uz priču da je bio na putu, a kroz razgovor smo shvatili da nam ne kani pomoći.

Bilo je to krajem ljeta - početkom jeseni, i bila je ta situacija za nas razočarenje... Ja sam toliko vjerovao u njega, a eto ispalo je tako kako je ispalo... i vratili smo se kući.

Kad su došli 'sladoledari' (Europski promatrači op.a.) i kad je nastupilo primirje (3. siječnja 1992. op.a.) da se ne smije pucati, Marenić se tada vratio. Vratio se sam. Banuo je tu s dugom kosom... 'Eto ja došao'. Dao sam mu nekakvu uniformu i prijavio ga u zapovjedništvu, međutim, pušku nije dužio.

On, navodno, ima potvrdu da je bio u borbenom sektoru 87 dana, a iz podruma nije izašao. Ja sam njegovo smeće, urin i fekalije iznosio iz podruma, jer se on nije usudio izaći van. Pišao je u vrećicu u podrumu gdje smo mi spavali. Njegovu pokojnu baku ja sam vozio u Kapelu jer se on nije usudio od straha... Pravdao se nekakvom invalidnošću iz ondašnje vojska (JNA op.a.). Kad smo ga pitali: na konto čega, rekao je bubreg...

Marenić nije bio u borbenom sektoru... On hranu nije vozio na linije. To sam ja vozio hranu. Sa 'Uvazom', a on je imao 'Vitaru'... Razdužio se kad su se svi razduživali, ali je onda bio problem jer nije htio dati čarape ili tako nešto pa sam ja njegovom ćaći rekao neka to vrati. Onda je ćaća rekao kako je Dario kupio neko oružje, ali ja sam rekao kako ja to oružje vidio nisam. Ne znam kome je dao. Oružje nije nikada zadužio. Dario nikada nije bio u borbi... Ja sam prvo razdužio vojsku, a mene je razdužio moj zapovjednik, u dogovoru s Mikšićem.

Marenić je za mene lopina. Ako smo vi i ja prijatelji i ako vjerujemo toliko jedan u drugog i kunemo se da ćemo ići 'orilo gorilo' i ja vama, kad dođe do puškaranja, okrenem leđa - što sam ja? Dezerter!

I nakon svega, on se pojavi i kaže kako se borio za ovu državu. Pa on uopće nije bio s nama. Ljudi, on nije bio za vrijem rata ovdje. On nije bio u Hrvatskoj. Pitajte Mikina, njegova vjenčanog kuma. Nije, vjerujte mi. Pitajte koga hoćete. Evo, primjerice, zubara Ivana Bagarića. Pitajte Jadranka zvanog Irisa, pitajte koga god hoćete i svi će reći da on nije bio tu u vrijeme rata. Ipak, ne želim mu zlo… ja imam vojne mirovine 600 kuna, a ukupno 2530 kuna".

PDF Dokument

Dario Marnic - dokumenti.pdf