PROŠLOG je tjedna Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima završilo svoj jednogodišnji rad objavom Dokumenta dijaloga. Sedamnaest članova Vijeća iz redova povjesničara, pravnika i politologa, pod predsjedanjem čelnog čovjeka HAZU-a Zvonka Kusića, formalno je okupljeno kako bi Vladi dalo preporuke vezane uz (ne)dopustivo korištenje simbola i oznaka endehazije i eseferjota. U stvarnosti, Vijeće je prije godinu osnovao premijer Andrej Plenković u namjeri da svojim koalicijskim partnerima, HNS-u i SDSS-u, omogući politički izlaz u aferi HOS-ove ploče na zgradi dječjeg vrtića u Jasenovcu koja je sadržavala i ustaški pozdrav "Za dom spremni!”.

Vijeće je izradilo dva dokumenta: jednoglasno prihvaćena "Temeljna polazišta i preporuke” i većinski usvojen zaključak "O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta”. Čak sedmero članova Vijeća napisalo je izdvojeno mišljenje jer se ne slažu s preporukom prema kojoj crvena zvijezda petokraka može i dalje biti korištena u javnom prostoru. Velik dio javnosti, uključivši i pojedine ustavnopravne eksperte, zaprepašten je preporukom prema kojoj je ustaški pozdrav "Za dom spremni” protuustavan, ali se može iznimno koristiti u sklopu obilježavanja događaja i datuma značajnih za postrojbe HOS-a.

Ove subote je bila dvadeset i deveta obljetnica utemeljenja HSLS-a, začetka prve moderne političke stranke u SR Hrvatskoj. U Klubu Društva sveučilišnih nastavnika u današnjoj Hebrangovoj ulici, 3. ožujka 1989. tridesetak osoba sastalo se kako bi stavilo svoj potpis na unaprijed pripremljeni akt o utemeljenju političke organizacije sukladne tadašnjim propisima. Sastanak je vodio Slavko Goldstein, te je nakon pauze u kojoj se potpisivao dokument, konstatirao kako "imamo sedamnaest potpisa te da možemo nastaviti s procesom osnivanja”.

Pukom koincidencijom broj sedamnaest ponovljen je i u Vijeću koje je na zahtjev Vlade raspravljalo o temi o kojoj je sve bilo javno rečeno još 1989. Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Ivo Škrabalo, Zvonimir Berković,Franjo Zenko i Ljubo Antić nažalost nisu više među živima, ali sigurno nisu ni sanjali da će nakon tri desetljeća demokratske političke promjene koje su oni inicirali, rezultirati "velikim podjelama u društvu”, ali ne zbog promišljanja o sadašnjosti ili budućnosti, nego zbog događaja u prošlosti. Tako bar tvrdi premijer Andrej Plenković, a ako je to istina onda je ekipa iz Kluba u Hebrangovoj, 17, kojoj sam imao zadovoljstvo pripadati, džabe krečila.

Hrvatsko društvo, kao i svako drugo demokratsko društvo treba biti podijeljeno oko progresivnog oporezivanja dohotka, radnog zakonodavstva, vjeronauka u školama, državnih subvencija i intervencija, ustrojstva lokalne uprave, kupnje vojnih aviona, prava na zdravstvenu zaštitu, gradnje LNG terminala i Pelješkog mosta, ali ne može biti dvojbi oko tamne strane vlastite povijesti. To samo ukazuje na svu nedoraslost i nezrelost političke kaste i nacije u cjelini.

Hrvatska se gura među gubitnike

Norveška nije ni najmanje podijeljena oko uloge Vidkuna Quislinga, čovjeka koji nije bio samo šef norveške Vlade za vrijeme nacističke okupacije, nego je njegovo prezime postalo sinonim za sve kolaboracioniste i izdajnike u Drugom svjetskom ratu. Quisling je osuđen na smrt i pogubljen u listopadu 1945. Te je godine zbog izdaje i suradnje ukupno uhapšeno i zatvoreno 28 750 Norvežana, od kojih je do 1948. njih četrdeset i strijeljano.

Sintagma "hrvatsko društvo je duboko ideološki podijeljeno” nije bila u upotrebi sve do unazad šest godina. Kao njen derivat nastala je uzrečica "opet rasprava o partizanima i ustašama” uz neizbježni dodatak "Hrvatska je nastala 1991. u Domovinskom ratu”. A sve je počelo onog trenutka kada su ustaše u povijesnim udžbenicima prestali biti kvislinzi, a Hrvatska je iz tabora pobjednika u Drugom svjetskom ratu pobjegla među gubitnike.

Najveći svjetski sukob sveden je na komemoracije u Jasenovcu i Bleiburgu, Zagreb je grad koji ne zna je li oslobođen ili pao 8. svibnja 1945., Končar, Kraš i Đaković, Lola Ribar i Gredelj mogu biti imena tvornica, ali ne i ulica i trgova, ustaški ministar Mile Budak ima ulice u gradovima i mjestima u koje nije mogao doći ni kao gost, a samo partizanski pokret otpora u Istri, Kvarneru i Dalmaciji stidljivo se priznaje kao pozitivna povijesna činjenica, i to prvenstveno zbog borbe protiv talijanskog fašizma i njegovog presezanja na istočnu obalu Jadrana. U Hrvatskoj, za razliku od Njemačke ili Austrije, a da o ostatku zapadne Europe ni ne govorimo, jednostavno je prestalo biti društveno gadljivo simpatizirati domaću manufakturu nacizma.

Rasni zakoni i sustavni progoni

Antu Pavelića i njegovih dvjesto ustaša obučenih u talijanske uniforme dovezli su u Zagreb Talijani u gluho doba noći 15. travnja 1941. Prethodna dva dana čamili su u Karlovcu, sve dok Pavelić nije prihvatio diktat o granicama i odnosima između netom proglašene "države” i fašističke sile čije je gostoprimstvo uživao. Da je kojim slučajem zakazala britanska tajna služba i da je propao vojni puč 27. ožujka 1941. Kraljevina Jugoslavija ostala bi saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije te bi kasnije dijelila sudbinu Mađarske, Rumunjske i Bugarske, a Ante Pavelić ne bi do kraja iskoristio svoje talente.

Ili da je VladkoMaček, vođa HSS-a, potpredsjednik jugoslavenske Vlade do 7. travnja 1941. popustio njemačkom vojnom predstavniku u Zagrebu Edmundu Veesenmayeru, specijaliziranom za formiranje kvislinških tvorevina, i prihvatio vođenje takve marionetske vlade, Pavelić bi nastavio miran obiteljski život u Firenzi. Znači, dva međusobno nepovezana događaja dovela su protivno ustaškoj mitologiji do "uskrsnuća hrvatske države”, a onaj prvi i do odgode Hitlerovog napada na SSSR, kasnije se pokazalo za prevažnih šest tjedana.

Kada bi svaki hrvatski osnovnoškolac znao bar nekoliko ključnih povijesnih činjenica o ustaškom teroru, endehazijskim rasnim zakonima, sustavnom progonu i ubijanju Srba, Židova i Roma, talijanizaciji Dalmacije, Kvarnera i Istre, mađarizaciji Međimurja, a što je sve zajedno imalo za posljedicu nastanak i razvoj najvećeg pokreta otpora u okupiranoj Europi ne bi nam trebalo Vijeće ni njegovi zaključci.

Zašto je bojna HOS-a nazvana po Rafaelu Bobanu?

Franjo Tuđman bio je od siječnja do travnja 1944. zamjenik političkog komesara udarne brigade "Braća Radić” formirane na Kalniku u rujnu 1943. U sastav brigade tada je ušao i udarni bataljun "Matija Gubec”. Zbog čega Deveta bojna HOS-a nije nosila ime po udarnoj brigadi "Braća Radić” ili udarnom bataljunu "Matija Gubec”, nego po zapovjedniku ustaške Crne legije Rafaelu Bobanu? Ako su u pitanju lokalni patriotski razlozi Marko Skejo mogao je u srpnju 1992. nazvati svoju postrojbu i po nekom od nespornih dalmatinskih partizanskih heroja koji su pali u borbi za slobodu kao što su Velimir Škorpik, Stjepan Filipović, Vladimir Bagat ili Mate Golem.

Jer Skejo je poput spomenutih partizanskih zapovjednika, ratovao protiv četnika, a vitez Rafael Boban baš i nije. Taj bivši ekonomski emigrant i vrbovani ustaša uglavnom se proslavio strijeljanjem civilnih taoca i ratnih zarobljenika u Koprivnici u veljači i ožujku 1944. Zapamćen je i po najkraćem govoru u povijesti ratovanja održanom u Bjelovaru u svibnju 1945., dan prije ustaškog povlačenja iz grada, nakon kojeg je po svojoj navadi, dao pobiti dvije stotine civila.

HOS je uzore pronašao u ustašama

Ante Prkačin, jedan od zapovjednika HOS-a, iskreno je i bez uvijanja još prije godinu dana javno priznao razloge zbog kojih je HOS uveo pozdrav "Za dom spremni!”. Prema njegovim riječima Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu "imala dvije hrabre dobrovoljačke vojske, ustašku i partizansku”, a za njega je ova druga neprijateljska. Znači, Deveta bojna HOS-a nije nikako mogla nositi naziv po udarnoj brigadi "Braća Radić” u kojoj je ratovao prvi hrvatski predsjednik ili po nekom od dalmatinskih partizanskih zapovjednika jer je HOS tražio svoje uzore u ustaškim postrojbama i njihovim vojskovođama.

Franjo Tuđman i Rafael Boban barem su nekoliko mjeseci u prvoj polovini 1944. sudjelovali u istim krvavim borbama na području Kalnika i Bilogore. Oni koji su HOS-ovoj bojni dali ime po Bobanu učinili su to i iz prkosa prema prvom hrvatskom predsjedniku. Vijeće je preporučilo Vladi da oni i dalje mogu koristiti svoje insignije i pozdrave, a mi ostali, ako bismo kojim slučajem i htjeli, ne smijemo vikati ni da smo za dom spremni. Jer mi se nismo borili pod zastavom ustaškog pukovnika Rafaela viteza Bobana.