Balkanski krimići pravi su hit u Italiji. Miočić je prevela prve dvije Hedlove knjige trilogije - Izbornu šutnju i Ispovjednu tajnu - koje su izašle kod velikog venecijanskog izdavača Marsilia, izdavačke kuće specijalizirane za kriminalističke romane.
OSIJEK - Estera Miočić hrvatska je prevoditeljica koja od 1994. živi u Italiji. Nakon završene jezične gimnazije u Splitu upisuje studij likovne, glazbene i scenske umjetnosti pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bolonji, a do danas se bavi književnim prevođenjem s hrvatskog, srpskog i bosanskog na talijanski jezik. Surađuje s uglednim talijanskim izdavačima kao što su Keller, Marsilio, Sellerio i Botegerante te ima i vlastitu web stranicu www.libar.it.
Talijansko izdavaštvo je vrlo dobra odskočna daska za druge jezike jer talijanski govori oko 60 milijuna ljudi, inače je četvrti jezik po važnosti za izdavačko tržište nakon Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Publikacije na stranim jezicima su veoma bitne jer se koriste u izgradnji profila pisca u inozemstvu.
Njezini dosadašnji prijevodi doživjeli su niz vrlo pozitivnih recenzija u nacionalnim dnevnim listovima poput La Repubblica, Corriere della Sera i La Stampa te su doprinijeli gostovanju autora na istaknutim književnim manifestacijama kao što su Pisa Book Festival, Bookcity u Milanu te Più libri più liberi u Rimu. Prvi autor čije je djelo prevela bio je Jurica Pavičić, a sada se na njezinom impresivnom popisu mogu pronaći i domaći autori poput Slavenke Drakulić, Ivane Bodrožić te suradnika PlusPortala, Drage Hedla. Zašto je važno prevoditi hrvatske autore na talijanski jezik i može li se prevoditeljstvo doista smatrati umjetnošću, saznajte u nastavku.
Balkanski krimići pravi su hit u Italiji
Estera Miočić
Elena Lukić/Plus
Miočić je prevela prve dvije Hedlove knjige trilogije - Izbornu šutnju i Ispovjednu tajnu - koje su izašle kod velikog venecijanskog izdavača Marsilia, izdavačke kuće specijalizirane za kriminalističke romane: „To su zapravo bili prvi krimići s našeg govornog područja koji su izašli kod Marsilia, vrlo brzo se razgovaralo i o mogućnosti da se otvori biblioteka balkanskih krimi romana jer imaju u sebi nešto doista posebno i moderno. Međutim, produkcija u našoj zemlji i u široj regiji bivše Jugoslavije, ne ulaže dovoljno sredstava da podigne značaj toj vrsti dok su van zemlje oni ipak prepoznati, a reakcije čitatelja su odlične.” U Italiji se, kao i u drugim zapadnim zemljama, prevodi uglavnom američka književnost i književnost velikih jezika koji se neumorno nameću publici kao određeni ukus te ne traže, niti imaju potrebu za manjim jezicima. Talijansko je tržište po prirodi vrlo komercijalno te se objavljuje samo ono što se može prodati, posebice jer izdavači nemaju javnu financijsku potporu.
Upravo zbog toga, balkanska je književnost pomalo egzotična, a što se više djela prevodi, to se stvara veći trag naše kulture koji formira i jedinstvenu publiku: „Talijansko izdavaštvo je vrlo dobra odskočna daska za druge jezike jer talijanski govori oko 60 milijuna ljudi, inače je četvrti jezik po važnosti za izdavačko tržište nakon Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Publikacije na stranim jezicima su veoma bitne jer se koriste u izgradnji profila pisca u inozemstvu. Uvijek postoji šansa da neki izdavač u Njemačkoj ili Španjolskoj vidi talijansku verziju i to ga potakne da se informira i odluči za prijevod. Surađivajući s nacionalnim izdavačima koji imaju jaku distribucijsku snagu i veliku vidljivost, olakšava se putovanje male književnosti na velika tržišta dok sama suradnja već garantira bolju prodaju i umreženost s čitateljima, tako i uspjeh.” - govori. Pokušavajući predstaviti balkansku književnost talijanskoj javnosti, Miočić je prevodila i djela Dragana Velikića, Marine Vujčić, Živka Skračića, Damira Ovčine i Saše Ilića, a trenutno radi na prijevodu knjige Miljenka Jergovića.
'Mlinci' ne postoje u talijanskom?
Ljepota prevođenja, od izvornika do prijevoda, započinje prepoznavanjem autorova ritma, a što to točno znači, objašnjava Miočić: „Svaki tekst ima vlastitu poetiku, važno je ostati odan autoru i slijediti njegov stil teksta kako bi se isti uhvatio i u drugom jeziku. U sljedećoj fazi kreće uređivanje. Što se tekst više tekst dorađuje, to se povećava mogućnost da bude kvalitetan, no problem su rokovi pa prevođenje može trajati tri do četiri mjeseca.” Što se tiče naših prepoznatljivih poslovica, naglašava da sve ovisi o tipu romana. Tako se kod Jurice Pavičića često pojavljuju dijalektizmi, posuđenice iz talijanskog jezika koje su se udomaćile u lokalnom dijalektu.
Postavlja se pitanje, mogu li se zadržati u izvornom obliku kako bi čitatelj vidio da postoji poveznica ili ne: „Naša riječ frutjera i talijanska verzija „fruttiera” označava isto - posudu za voće. U romanu sam ipak odlučila prevesti riječ doslovce jer nisam htjela odvlačiti pažnju čitatelja. Kao i svaki krimić, tekst je prepun ritma i za čitatelja je presudno da bude potpuno uronjen u priču. Poanta je izazvati potrebu da se što prije dođe do kraja romana kako bi se otkrio počinitelj, a takvi termini mogu biti prepreka i narušiti njegovu motivaciju.” - ističe. Ipak, nekada se znaju pojaviti nazivi jela koja ne postoje u drugom jeziku, kao što su mlinci. S obzirom da riječ nije srodna niti jednom talijanskom terminu, u takvom se slučaju ostavlja u izvornom obliku i kurzivu s fusnotom uz obavezno objašnjenje značenja.
Umjetnost u prevođenju
Iako je u prevoditeljstvu više od desetljeća, Miočić je, čini se, jednako strastvena oko svog posla kao i u prvim danima: „Kada prevodim, osjećam se kao da živim u međuprostoru između dva jezika, dvije kulture i tek tada uspijevam biti u ravnoteži sa samom sobom. Prevođenje je za mene neka vrsta misije i građanske dužnosti jer prevodim manje zastupljene jezike koji se neprestano moraju boriti sami za sebe kako bi doprijeli do internacionalne publike.” Prevođenje sadrži mnoštvo elemenata, od talenta prevoditelja i njegovog osjećaja za jezik i zvuk pa sve do detaljnog poznavanja jezika. Može li se stoga doista smatrati umjetnošću, odgovara:
„Mi prevoditelji, uvijek tragamo za rješenjima u drugom jeziku, ništa se ne odvija mehanički, već je sve podložno premišljanju. Radimo s vremenskim, jezičnim i autorskim granicama i ne možemo imati potpunu slobodu u tekstu, ali prava umjetnost se krije u tome što moramo razabrati prave termine i riječi, konstruirati i dekonstruirati rečenice kako bi pronašli ne samo jedno, nego brojna rješenja domaćih riječi. Upravo zbog te kreativnosti, prevoditeljstvo postaje spona između dvije potpuno različite kulture koje na papiru postaju ujedinjene.”
