NAČELNIK policijske uprave Petar Kožul spremao se na popodnevni odmor. Glasanje je obavio već izjutra, među prvima; potom, nakon nedjeljne mise, s gradonačelnikom kojem je dao glas i bio siguran da će ponovno pobijediti, popio je dvije runde u birtiji tik uz crkvu. Može si to priuštiti, neradni je dan, blažena sveta nedjelja. Supruga je skuhala izvrstan ručak, ono što najviše voli: bečki odrezak veći od tanjura, pekarski krumpir i salata od kupusa. I da: goveđa juha prije toga, komadić kuhanog mesa i umak od rajčice. Štrudlu sa sirom pojest će kad malo odrijema.

Dežurnoj ekipi u policijskoj upravi rekao je da ga zovu jedino ako se dogodi kakav teroristički napad, sličan onom u New Yorku 9. rujna 2001. Sve drugo neka rješavaju sami.

Petar Kožul ustane od stola, popije zadnji gutljaj piva i u trenirci opruži se na trosjedu u dnevnoj sobi. Supruga se došuljala na prstima, spustila rolete, pokrila ga laganom dekom i tiho zatvorila vrata. Za dvadesetak minuta Petar Kožul već je sanjao kako hoda šumom u lovu na srndaće. Opalio je nekoliko metaka iz puške, ali san je bio tako čvrst i tvrd da ga pucnjava nije probudila. Jedan od lovaca tapšao ga je po ramenu, čestitajući mu na sjajnom pogotku.

Ali tapšanje je predugo trajalo, zapravo, pretvorilo se u prilično grubo drmanje, pa se načelnik policije probudio. Otvorio je oči i vidio suprugu kako u ruci drži njegov službeni mobitel: „Pero, Perice, zlato, zovu te iz postaje."

Skočio je kao oparen.

- Šefe, dolazite, hitno je – čuo je izbezumljeni glas svog zamjenika, Mandića.

- Ima li mrtvih? Je li Hitna na terenu? Je li osigurano mjesto nesreće? Jesu li stigli vatrogasci?

- Dođite brzo, šefe. Ne znamo što nam je činiti.

Načelnik Kožul odleti u kupaonicu, zagnjuri glavu pod mlaz mrzle vode, obriše kosu ručnikom i uskoči u odijelo koje je brižna supruga već pripremila.

Jurio je prema policijskoj stanici i čudio se kako nigdje nema ambulantnih kola, nigdje vatrogasaca, ne čuje se zavijanje sirena. I pred policijskom upravom sve je izgledalo normalno, uobičajeno, svakodnevno. Bez i najmanje naznake izvanredne situacije.

Ali kad je ušao u zgradu vidio je pedesetak ljudi, civila, natiskanih u hodniku i jedva se probio do svog ureda. I ondje je bilo nekoliko civila, naguranih uza zid nasuprot njegovog radnog stola. Zamjenik Mandić bio je blijed u licu, skočio je i raportirao:

- Načelniče, više ne znam kamo ću s njima. Patrola svako malo dovede novog. Ne stignemo ih kriminalistički obraditi, ne možemo ih pustiti, a više ih nemamo gdje smjestiti. Mislio sam da dio njih prebacimo u obližnju školu, ali ni to ne možemo, tamo je glasačko mjesto…

- Dovraga, Mandiću, što su uradili?

- Ono na što su svi danas jako osjetljivi. Obiteljsko nasilje.

- Uf! – usklikne načelnik Kožul. – Sad kad nam se na vrat nakače one BaBe, one žabe i što ja znam tko sve još. Najebasmo k'o žuti!

Kroz prozor ureda načelnika policije vidjelo se kako upravo stiže marica i kako dvojica policajaca izvlače nekog tipa.

- Još jedan – izusti Mandić pokazujući kažiprstom prema prozoru.

- Vidim, nisam ćorav! – obrecne se načelnik. – Nego, zovi Nadu, zapisničarku, pa da krenemo.

- Dio smo već obradili. Svi govore isto – reče skrušeno zamjenik načelnika, Mandić.

- Ti, tamo u uglu, ti s brkovima… - započne s kriminalističkom obradom načelnik kad je stigla zapisničarka.

- Pa vidite, načelniče, otkako sam se jutros probudio stalno je zvocala. Rekao sam joj da zašuti, ponovio nekoliko puta, ali nije se gasila. I onda sam postupio u skladu s pravilima i mlatnuo je…

- Slično je bilo i kod mene. Zvrndala je k'o zunzara, te ovo, te ono, neprekidno. Pa sam joj rekao da zaveže gubicu i opalio šamar, u skladu s pravilima. Sve po zakonu – reče drugi, u kariranoj košulji.

- Ti? – upita načelnik sljedećeg.

- Gledajte, počela je još dok smo pili jutarnju kavu. Zapravo, nastavila je tamo gdje je sinoć stala. Onim svojim svadljivim, iritantnim glasom. Inače to trpim, ali danas je dobila flisku. Upozorio sam je da drži jezik za zubima i ne krši pravila, da ne radi protiv zakona…

- Bagro nasilnička – zaurla načelnik – kako vas samo nije stid. Kako vas nije stid mlatiti vlastite žene. I još se pozivate na pravila, na zakon. Kakav jebeni zakon?

- Čekali smo ovaj vikend – nastavi onaj u kariranoj košulji dok su ostali kimali glavom u znak odobravanja. – Čekali smo vikend kao ozebli sunce. Čeznuli smo za dva dana mira i tišine. Ali vraga, klepetale su, drobile, zvocale, prigovarale. Pa smo iskoristili priliku da ih bar jednom možemo nekažnjeno odalamiti i stali u obranu zakona.

- Kakvog jebenog zakona? – načelnik policije skoči sa stolice.

- Pa u petak navečer objavili su svi mediji. I naglasili kako je to kazneno djelo.

- O čemu dovraga pričate?

- O izbornoj šutnji, gospodine načelniče. Zakonom propisanoj izbornoj šutnji.