KAKO to često biva, ova godina počela je tako što je balkanska regija potvrdila svoj imidž eksplozivnog bureta baruta . U Bosni i Hercegovini (BiH) došlo je do velikih požara. 9. siječnja kad je obilježena trideseta godišnjica od proglašenja Republike Srpske od strane bosanskih Srba u BiH 1992. godine. Bosanskohercegovački ustavni sud ranije je zabranio obilježavanje blagdana jer isključuje druge etničke skupine poput bosanskih muslimana ili hrvatskih katolika. Međutim, u gradu Banjoj Luci održana je policijska parada s teškim topništvom, piše ipg-journal.de.

U skladu sa statusom kojeg BiH ima kao 'bure baruta' također su i nedavne prijetnje Milorada Dodika, srpskog člana bosanskohercegovačkog državnog Predsjedništva koje bi mogle poremetiti osjetljivu poslijeratnu ravnotežu u regiji. To, zajedno s drugim faktorima, doprinosi stanju da je BiH na rubu potpunog političkog kolapsa - nakon tri godine stagnacije . U najgorem slučaju, to bi moglo dovesti do raspada zemlje.

Nakon tri godine stagnacije, Bosna i Hercegovina je na rubu potpunog političkog kolapsa. U najgorem slučaju to bi moglo dovesti do raspada zemlje.

Kako se to moglo dogoditi? Odgovor ima puno veze s vladajućom elitom u zemlji. Njima je politički najisplativije govoriti o ratu i stvarati krize kako bi se odvratila pozornost od slabog gospodarskog razvoja. Najbolja "kampanja" koju te elite mogu voditi jest poticanje sukoba i poticanje netolerancije. Njihove pobjede se računaju samo na pola, jer polovica građana ne izlazi na izbore jer ne mogu razlikovati političke ponude. Kako neodgovorni političari postaju sve autokratskiji, prosječni glasač osjeća se potpuno nemoćno.

U svim balkanskim zemljama institucije ne osmišljavaju velike grupe, već pojedinci, odražavajući sindrom takozvanog " velikogmanizma ". U političkoj znanosti, ovaj se pojam odnosi na korumpiranu, autokratsku i često totalitarnu vlast jedne osobe. Obično se povezuje s neopatrimonijalnim državama, gdje postoji okvir formalne vladavine prava i uprave, ali je država zarobljena u neformalnim mrežama privilegija. Prije stvarnih funkcija države dolazi raspodjela plijena, što ozbiljno ograničava sposobnost dužnosnika da donose politike za opće dobro.

Za vladajuću elitu politički je najisplativije govoriti o ratu i stvarati krize kako bi se odvratila pozornost od slabog gospodarskog razvoja.

U BiH vlast slijedi primjer "demokratskih” zemalja poput Poljske, Mađarske ili Turske, ograničavajući neovisnost saborskih zastupnika i prebacujući vlast na visoke institucije u ruke stranačkih čelnika: Bakira Izetbegovića, čelnika Stranka demokratske akcije (Bošnjačka stranka), Milorad Dodik, čelnik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (Srpska stranka) i Dragan Čović, čelnik Hrvatske demokratske zajednice.

Taktike koje koriste ti stranački čelnici uključuju rat protiv nezgodnih medija koji daju prostor kritičarima; stalni napori da se ispita civilno društvo; opsada državnih institucija od strane lojalnih pristaša; i "izopćenje" kritičkih glasova. Njihov je cilj neupitno prihvaćanje državnog vrha i njegovih pristaša, koji često dovode u pitanje legitimitet drugih iz vjerskih, etničkih, kulturnih ili socio-ekonomskih razloga. Njihova se retorika vrti oko fraza poput "uspješni smo, svi nam zavide, a velike sile žele naš prosperitet i znanje" - vodeći principi političkog repertoara gotovo svih balkanskih političara.

U svim balkanskim zemljama institucije ne osmišljavaju velike grupe, već pojedinci, što odražava sindrom takozvanog " velikogmanizma ".

Sukladno tome, nerealna ekonomska obećanja, i naravno njihovo neispunjenje, najbolje se "prodaju" kada su popraćena snažnim ideološkim narativom. U Bosni i Hercegovini izvorni Daytonski sporazum služi tome: njime je Bosna postala samostalna država sastavljena od dva dijela, Bošnjačko-Hrvatske Federacije i Srpske Republike – sa Sarajevom kao nepodijeljenim glavnim gradom. Sporazumom je stvoren politički sustav koji je među najsloženijima na svijetu.

Od tada su se dogodile neke velike reforme, uglavnom na inicijativu i pritisak izvana, stvarajući nove institucije na saveznoj razini kako bi država postala funkcionalnija. Pojedine frakcije imaju različite stavove prema sporazumu: čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik podržava ono što naziva izvornim Daytonskim sporazumom, dok Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, inzistira na promjeni izbornog zakona. Bošnjaci pak preuzimaju stalnu ulogu žrtve.

Pod velom "izvornog" Daytonskog sporazuma, Dodik promovira uvođenje paralelnih institucija. U konačnici, želi demontirati poslijeratne institucije u BiH i vratiti zemlju u 1995. godinu. Čović, pak, kao zastupnik Hrvata pokušava promijeniti izborni zakon u BiH prije sljedećih parlamentarnih izbora u listopadu. Kaže kako želi osigurati "legitimno predstavljanje" zastupljenih naroda, a između ostalog tvrdi da je hrvatski član državnog Predsjedništva Željko Komšić izabran bošnjačkim glasovima i da stoga ne predstavlja Hrvate. Hrvatski zastupnici tvrde da bi Bošnjaci mogli preglasati Hrvate samo zbog velikog broja birača i tako u konačnici odrediti hrvatskog predsjedničkog člana.

Nerealna ekonomska obećanja i njihovo neispunjenje najbolje se "prodaju" kada su popraćena snažnim ideološkim narativom.

Bosanskohercegovački izborni sustav treba reformirati kako bi se uzelo u obzir nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava. To se posebno odnosi na pravilo da svi građani trebaju imati pravo kandidirati se za predsjednika, a ne samo pripadnici triju ustavom priznatih etničkih skupina, odnosno Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Balkanski populizam popraćen je snažnim euroskeptičnim osjećajem, jer Europska unija služi kao dobrodošao protivnik kojeg se može okriviti bez posljedica. Uz strah od useljavanja, to je popraćeno rasizmom i antiislamizmom, ponekad otvorenim, ponekad suptilnim i tihim, te kritikama raznih manjina. To ima bezrezervnu podršku političkih simpatizera na međunarodnoj sceni – bilo da se radi o Rusiji kao mentoru Srbima, Turskoj koja podupire Bosance, ili Europskoj uniji koja uvijek pazi na svoju članicu Hrvatsku.

U konačnici, balkanske elite pokušavaju ostvariti svoje interese i ostati na vlasti. Da bi to učinili, na svjetskoj sceni djeluju kao da su predani integraciji i dobrim odnosima s međunarodnim predstavnicima kako bi dobili njihovu podršku kada im ponestane novca. Pritom je za gotovo sve kriva međunarodna zajednica. Ova igra se igra desetljećima. To je dovelo do lošeg upravljanja nacionalnim resursima, oslabljenih institucija i kulture netolerancije i međusobne krivnje.

Balkanski populizam popraćen je snažnim euroskeptičnim osjećajem, jer Europska unija služi kao dobrodošao protivnik kojeg se može okriviti bez posljedica.

Nažalost, iako se međunarodni krugovi još uvijek retorički obvezuju na sudjelovanje u preventivnoj diplomaciji i akciji, međunarodne organizacije učinile su malo na stvaranju funkcionalnog programa prevencije sukoba na regionalnoj razini zemlje. To je također zbog činjenice da postoji vrlo mala spremnost da se to provede na nacionalnoj razini.

Trenutno se BiH približava raspadu zbog trogodišnjeg političkog zastoja. Nakon parlamentarnih izbora 2018. godine bila je potrebna cijela godina da se formira Vijeće ministara na državnoj razini, dok su djelomične vlade Federacije BiH nastavile raditi s tehnokratskim legitimitetom.

Vlada utemeljena na rezultatima izbora nikada nije uspostavljena. Konkretno, Hrvatska demokratska zajednica je formiranje vlasti stavila u ovisnost o uvođenju novog izbornog zakona. A Dodik je – kao najistaknutiji političar u Republici Srpskoj i član Predsjedništva BiH – više puta prijetio da se parlament bosanskih Srba više neće povinovati većini od oko 140 zakona koje su donijeli bivši visoki predstavnici. Osim toga, Republika Srpska će uspostaviti vlastitu vojsku, graničnu policiju, poreznu upravu i pravosuđe.

Zaustavljene su europske ambicije i reformski procesi za Bosnu i Hercegovinu. Širi se strah od sloma države i rata.

Sukladno tome, zaustavljene su europske ambicije i reformski procesi za BiH te se širi strah od sloma države i rata. Mnogi ljudi u Bosni, čija su sjećanja na posljednji razorni rat još uvijek svježa, kažu da se ne bi borili u još jednom sukobu i da bi napustili zemlju.

Politička kriza u BiH ne može se jednostavno riješiti sankcijama. Umjesto toga, međunarodna zajednica treba obnoviti svoj interes i razviti program koji jača društvenu koheziju, temeljen najprije na kratkoročnim kompromisima, a zatim na ozbiljnom dugoročnom reformskom procesu.

S engleskog na njemački preveo Harald Eckhoff