U podnožju križa na groblju Dobrava kraj Maribora, hrvatski predsjednik Zoran Milanović je u petak položio vijenac i zapalio svijeću za poratne žrtve Drugog svjetskog rata. Naime, na taj dan 1945. godine, pobjedniçi u Drugom svjetskom ratu, partizani, započeli su organiziran, a od Vrhovne komande Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije i njihova komandanta, Josipa Broza Tita, toleriran ratni zločin protiv predanih im naci-fašista i njihovih bližnjih.  

Jugoslavenske oružane snage su, samo u Tezenskoj šumi kod Maribora, u ondašnjem protutenkovskom rovu širine tri do četiri i duljine oko 1500 metara, pobile između 15 i 20 tisuća pripadnika oružanih snaga ustaške NDH i civila, većinom Hrvata.

Komemoriranje tih žrtava komunističkog i velikosrpskog nečovještva je opravdano i poželjno u onoj mjeri u kojoj su opravdani i poželjni osuda zločina koje su, prije osobnog stradanja, počinile sluge naci-fašizma i podanici naci-fašističkog dijela 'Crkve u Hrvata'.

I obrnuto, kad god tijekom komemoracije nije jasno istaknuta osuda režima kvislinške NDH i njihovih, zločinački pobijenih, sljedbenika, događaj se kvalificira kao povod za krivotvorenje povijesti i pokušaj revitalizacije neofašizma u Hrvatskoj. Opravdano. Pritom, najogavniji su pseudo znanstvenici, političari i klerici koji toleriraju, dapače, potiču, organiziraju i/ili sudjeluju u tome.

O tom događaju i njegovim posljedicama, Večernjakov kolumnist i jedna od najuglednijih hrvatskih novinara, Mirko Galić, danas je objavio komentar koji je toliko uravnotežen i pristojan da sam odlučio prenijeti ga u cijelosti. Mada, dosad, uravnoteženost i pristojnost nije puno pomogla obuzdavanju revitalizacije tekovina najveće sramote velikog dijela hrvatskog naroda, NDH, ustrajavamo u tome.

JASENOVAC JE LJAGA USTAŠKE, A BLEIBURG KOMUNISTIČKE VLASTI

O svakoj obljetnici tragedije na Bleiburgu ponavljaju se manje-više ista pitanja o tamošnjim žrtvama i njihovim zločincima i daju uglavnom različiti odgovori, s kojima će se, ne dođe li do bitnijih promjena u političkoj kulturi, ili u kulturi politike, ući konfliktno i u sljedeću komemoraciju. Nema dovoljno spremnosti, političke prije svega, da se na prihvatljiv način zatvori jedno od najtežih poglavlja iz hrvatske prošlosti. Da se, najprije, do kraja kaže što su tamo 1945. godine radili ustaše i da se bez ostatka pokaže što su počinili partizani. Na dvije sukobljene hrvatske strane nadovezali su se i vanjski pobočnici; prijepori su ove godine prešli još jednu državnu granicu i nakon Austrije probili se u Bosnu i Hercegovinu. Bleiburg postaje međunarodno, ne samo hrvatsko pitanje.

Za žrtve Bleiburga krive su jugoslavenske vlasti; da su one poštovale ratno pravo, ne bi bez suđenja kažnjavale zarobljene vojnike i civile. Odgovornost je, dakle, na pobjednicima koji se nisu ponijeli pobjednički. Može se u slučaju Bleiburga govoriti i o odgovornosti drugih aktera, ne zato da bi se umanjila krivnja počinitelja.

Netko je, naime, doveo pora žene vojske i građane na jug Austrije; mogu li biti neodgovorne ustaške vlasti koje su u dugoj koloni povele narod da bi lakše spasile sebe. Sebe su, uglavnom, spasile; narod su ostavile na milost i nemilost komunističkim vlastima. Vinko Nikolić bio je u koloni, u dijelu koji je preživio, da bi i on kasnije optužio Pavelića da je žrtvovao narod spašavajući sebe. Osnivač Hrvatske revije bježao je, zbog tadašnjih uvjerenja, s tisućama i tisućama drugih ljudi u strahu od novih vlasti. U koloni je, također s mnogima, bio i Stanko Lasić; tadašnjeg karlovačkog SKOJ-evca ustaše su prisilili da im se pridruži u bijegu. U svojim sjećanjima opisuje na vlastitom primjeru atmosferu toga vremena; jedva se spasio od ustaša, a nakon bijega, s mukom je uvjerio partizanske vlasti da nije ustaški agent.

Raščistiti i demistificirati

Isticati da su žrtve Bleiburga nevine može skrivati političku namjeru da se rehabilitira sistem kojem su neke od žrtava pripadale. One su nevine u pravnom smislu zato što nitko nije bio (o)suđen. Likvidacija se odvijala osvetnički, ili na licu mjesta, ili na putu, na koji su bili upućeni zarobljenici. Da je suđenja bilo, svi vjerojatno ne bi bili oslobođeni. Žrtve su nevine i u etičkom smislu, misli li se na pravo ljudi na život, koje im je brutalno oduzeto (kao što su neki od njih oduzimali to pravo svojim žrtvama). Ali u političkom smislu, za pripadnike ustaških, i drugih ratnih formacija koje su počinile strašne zločine ne može vrijediti odredba o nevinosti. To bi se onda odnosilo i na ustaški režim, kome su, neki od njih, pripadali do kraja.

Neki i dalje misle, kao prosvjednici u Sarajevu, da se o žrtvama Bleiburga ne može ni govoriti, kao 45 godina poslije rata. To produžava mit o Bleiburgu, umjesto da se Bleiburg, kao i druga mjesta velikih stradanja, ne samo hrvatskih, do kraja raščisti i demistificira. Nema drugog način osim istine, kad je već propušteno toliko prilika da se provede pravda. Može li se, u toj logici, crkvi – Katoličkoj, ali i drugima – osporavati da moli za žrtve? Ali, i nju vežu obveze pravednosti – da moli za sve žrtve. I za ustaše, kojih je bilo među žrtvama. I za njihove žrtve, također. Bilo je na našem užem i širem prostoru previše ratova da bi se na toj duhovnoj razini izdvajale samo jedne žrtve.

Žrtve zaslužuju da ih se ne zaboravlja, bez obzira na to o kojim se žrtvama radilo. I zločinci zavređuju osudu, koji god zločini bili posrijedi. Ali komemoracije mogu izlaziti iz toga okvira ako, i kada, idu za tim da rehabilitiraju režime koje je europska povijest na vrijeme osudila.