SABORSKI ZASTUPNIK, Ivan Pernar, jučer je, vrativši se iz Bosne i Hercegovine putem svog službenog Facebook profila otkrio, kako kaže, pravu istinu o priljevu migranata u susjednu državu koji, zatim, preko Hrvatske pokušavaju nastaviti put prema Europi. Nažalost, granice se zatvaraju pa je to sve teže. Pernar je optužio bosanske i hrvatske  medije za skrivanje istine jer stalno govore da je u Velikoj Kladuši i Bihaću po par stotina migranata, a zapravo ih ima više tisuća. Vlada u Sarajevu, kazao je, glumi humanost, a zapravo sve te migrante autobusima šalje u Unsko-sanski kanton želeći ih se riješiti tako da oni sami odu u Hrvatsku. Kako oni teško prelaze granicu, domaće stanovništvo našlo se između „čekića i nakovnja". Doslovce su pretvoreni u taoce Vlade Federacije BiH. U dijelu BiH koji je najbliži Slavonskom Brodu, Republici Srpskoj, pak, Dodik ima kakvu-takvu autonomiju pa je bio u poziciji da odbije „darove iz Sarajeva", poručio je Pernar čiji opis stanja u Bihaću i Velikoj Kladuši prenosimo u cijelosti.

„Ulazak u Bihać izgleda poput dolaska u neki drugi svijet. Ulice su preplavljene ljudima iz svih mogućih zemalja svijeta. Jako je puno Pakistanaca, Marokanaca, Alžiraca, Indijaca, Iračana i Afganistanaca. Ono što je najgore jest što među migrantima ima kriminalaca koje policija zna, ali ništa ne čini da ih deportira ili makne s ulice. Ima ih na kojima se vidi da su narkomani ili alkoholičari, ima i mentalnih slučajeva. Zbog toga su svi migranti stigmatizirani, odnosno domaće stanovništvo u pravilu ima negativan stav o njima. Radi se mahom o mlađim muškarcima, 18-30 godina koji čine 80 posto svih migranata. Iako je Angela Merkel govorila o tome kako među njima ima puno doktora i inženjera, ja nisam stekao takav dojam.

Vidjeti ženu među njima je rijetkost, usudio bih se reći da (u prosjeku) na 25 migranata dolazi jedna migrantica i jedno dijete. To je vrlo neobično ako se uistinu radi o ljudima koji bježe iz ratnih područja. Za očekivati je da će među njima biti najviše žena, djece i staraca, a najmanje mladih muškaraca u naponu snage. Međutim, situacija je obratna što daje za zaključiti da rat nije razlog zbog kojeg bježe. Što se tiče Marokanaca i Alžiraca, za njih domaće stanovništvo kaže da bježe od zakona, a ne od rata jer nema drugog objašnjenja za toliko kriminala i agresije među njima. Ljudi su u strahu i nitko se ne usudi pred kamerom reći nešto negativno o njima, međutim, ako ih pitate "off the record”, reći će vam stvari koje nikada niste mogli vidjeti u medijima i koje šira javnost zapravo ne zna.

1. Vlada neformalni policijski sat, kada padne noć domicilno stanovništvo se ne usudi slobodno kretati po gradu, to se posebno odnosi na žene.

2. Navika da s djecom odete u park ili ih pustite da se bez nadzora igraju po ulici je nestala.

Jedan lokalni mladić je ovim riječima opisao situaciju s njima:

"Oni se ponašaju kao turisti, nema ograničenog sata kada moraju biti u kampu, meni lično smetaju. Ja ne mogu otići na trim stazu s djetetom, ne mogu otići s djetetom u park. Ne smiješ se s djetetom uputiti sam, oni su uvijek u grupicama od 5-15, ja ne znam što oni govore niti što misle. U početku sam mislio da se stvarno radi o izbjeglicama. Žena se, dok je dan usudi ići u grad, ali iza deset navečer ne. Što ih je više ljudi su više negativno nastrojeni spram njih.”

Druga pak djevojka ukazala mi je na jedan nepoznati segment migrantske krize:

"Ovdje su izgubljeni turisti za cijelu sezonu, sve rezervacije koje su bile za Bihać su otkazane, ova turistička sezona će propast, arapski turisti ne žele dolaziti ovdje i miješati se s njima.”

Na upit, odakle turisti iz arapskih zemalja u Bihaću, rekla mi je da su dolazili zbog nacionalnog parka Una, odnosno Štrbačkog buka, nečem sličnom Plitvičkim jezerima.

Drugim riječima, od njih ne zaziru samo lokalni muslimani, nego i Arapi. Međutim, ako se ja kao Hrvat i nemusliman suprotstavim puštanju takvog profila ljudi po ulicama naših gradova, odmah ću biti proglašen za rasistu i fašistu, dok je tu etiketu puno teže prišiti Bošnjacima ili Arapima, iako dijelimo isti stav. To je također jedan od paradoksa u cijeloj priči.

"Situacija izmiče kontroli, sve je prepušteno građanima, BiH ne može brinuti ni za vlastite građane, a kamoli za migrante - sistem je zakazao”, dodaje ona.”

Jedan drugi zabrinuti građanin ukazao je na još jedan problem:

"Pušta ih se da hodaju po gradu, spavaju po parkovima, napuštenim kućama.”

Na moj upit je li gradnja migrantskog centra rješenje za problem nemogućnosti nalaženja slobodne klupe u parku, provala u privatne objekte, strah od večernje šetnje po gradu i slično, dobio sam ciničan odgovor - da, ali ne u Bihaću.

Svi prizori koje možete vidjeti u galeriji fotografija predstavljaju stvarno stanje, odnosno autentični su. Jedina svjetla točka u tom migrantskom valu je mladi par s posljednje slike, cura i dečko iz Bagdada koji su vrhunski ljudi, ali su se našli u tom užasu.

Iako sam očekivao da će stanje u Kladuši biti gore nego u Bihaću, zapravo je čak uspostavljena neka vrsta suživota s domaćim stanovništvom. Naravno, takav se suživot nije dogodio sam od sebe nego tek uspostavom reda nakon ubojstva Marokanca u neposrednoj blizini nogometnog stadiona.

U početku su sve ulice konstantno bile preplavljene migrantima što je za lokalno stanovništvo bilo velik teret i ljudi su živjeli u strahu. Tek nedavno, policija je migrantima de facto zabranila kretanje gradom po noći, ali i po danu u blizini škola i drugih osjetljivih objekata.

Također, u Kladuši postoji segregacija kao nekada na američkom jugu. Naime, ako ste ugostitelj i pustite migrante u svoj lokal, samo je pitanje vremena kada će neki od njih početi raditi probleme, u takvoj atmosferi nasilja i straha lokalno stanovništvo ne može funkcionirati, pa su lokalci pobjegli iz svih lokala u koje su dolazili migranti.

Stoga su se svi ugostitelji morali odlučiti hoće li za goste imati domaće stanovništvo ili migrante. Na taj način, segregacijom, postignut je zapravo koliko-toliko miran suživot. Migranti u jednom restoranu s ostalim migrantima, lokalci u drugom kafiću i "mirna Bosna" kako bi se reklo.

Međutim, čak i takva vrsta suživota kad tad dovodi do problema, odnosno do natezanja pred lokalnim trgovinama, provalama u prazne objekte jer tko god ima natpis "kuća na prodaju", zapravo piše "migranti uselite".

Najzanimljiviji mi je bio lokalni komunalni redar koji je na pitanje: "Što misli o gradnji migrantskog centra u Kladuši?", odgovorio s deset sekundi tišine, a potom nastavio riječima - "sve sam ti rekao".

Bez nedavno uvedene segregacije, odnosno zabrane migrantima da se kreću po određenim djelovima grada, ulaze u određene kafiće i slično, život bi bio neizdržljiv za lokalno stanovništvo. Ovako je na granici izdržljivosti, a njihovo strpljenje istječe.

Jedan lokalac rekao mi je zanimljivu misao: "Oni se svi nadaju da će prijeći granicu, ali prije ili kasnije kad shvate da to nije moguće, nastat će problemi"."

Pernar je opisano stanje fotografirao te objavio također putem službenog profila, a galeriju fotografija moguće je pronaći OVDJE. Isto tako, uputio je i na jučer objavljeni prilog RTVSLON o stanju u Tuzli u kojemu je, kako kaže, vidljivo tko to pristiže u Europu.

KOMENTAR: Segregacija, odbacivanje, diskriminiranje i protjerivanje tih ljudi, tko god oni bili, normalnom i civiliziranom društvu nikako ne bi trebala biti jedna od opcija rješavanja problema velikih migracija. Neke negativne stvari koje dolaze s njima, naravno, ne možemo zanijekati, ali činjenica je kako su ti ljudi sada u našoj blizini te kako ćemo, očigledno, morati pomiriti razlike u kulturama i navikama. Europa neprestano i uporno okreće glavu od problema, a postaje sve jasnije kako priljev ljudi iz zemalja spomenutih u ovom tekstu, neće tako brzo stati. Rješenje je potrebno pronaći. I to brzo. Bježali oni od rata ili iz ekonomskih razloga, nitko im ne bi trebao zabraniti da sreću, baš poput tisuća Hrvata, potraže negdje drugdje. Međutim, nastave li europske zemlje svojim 'nečinjenjem' podupirati kriminalce da zarađuju na trgovini ljudima i njihovu prebacivanju preko granice u kombijima, neće nam sigurno biti ništa bolje. S mijenjanjem strukture europskog stanovništva, već se sada moramo 'pomiriti', a evidentiranjem i praćenjem svakog novog 'Europljanina' lakše će se odvojiti 'žito od kukolja'. Naime, kao i u svakom društvu, jasno je da se, među tisućama njih koji dolaze, nažalost, nalaze i loši ljudi. (Ž. Gavranović)