Zavjesa je spuštena, pogašena je rasvjeta, nema više huka s tribina zagrebačke Arene. Bit će potrebno još dosta vremena da se u potpunosti slegnu dojmovi. I zavijek će ostati pitanje – je li moglo i moralo drugačije završiti?

Naravno da je moglo, ali ono što u stvari želim prenijeti i podijeliti s Vama je atmosfera tijekom tri dana. Moramo biti realni i otvoreno reći da je vrhunskog tenisa bilo samo u tragovima. Pravi pobjednici susreta zapravo su navijači, osobito argentinski.

Kreativni, razigrani, glasni i kulturni. Južnoamerički temperament na trenutke je podsjećao kao da se finale igra u Buenos Airesu, a ne u Zagrebu. Postavlja se pitanje ispravnosti odluke HTS-a da većinu kompleta ulaznica podijeli sponzorima. Prvoga dana od domaćeg navijanja čulo se samo "U boj, u boj" i "Mi Hrvati". Koreografiju Soulfingersa bolje da i ne spominjem.

Drugoga dana kumovi Čilić i Dodig odigrali su možda i najbolji meč finala. Sve je upućivalo na to da Hrvatska uzima "salataru", drugi puta u povijesti nakon 2005. godine i prvi puta na domaćem terenu.

Međutim, Marin Čilić propušta prigodu života izgubivši gotovo dobiven meč protiv Juana Martina del Potra. Nakon toga Ivo Karlović u susretu koji je bio jednosmjerna ulica gubi od Federica Delbonisa i priči je kraj. Da je dobio ovaj susret zauvijek bi se upisao u povijest kao jedini hrvatski tenisač sa osvojena dva Davisova pokala.

U publici ogromna tuga, nevjerica i suze. Hodnicima Arene slave gaučosi. Zasluženo. Na odlasku srećem i prepoznajem Miru Ungara i velikogNikolu Pilića, čovjeka koji je kao izbornik Davis Cup uzeo sa tri različite reprezentacije.

I onda začujem umiljati glas: "Vamos amigo". Utjehu za poraz pronašao sam u zagrljaju plavokose Argentinke. Možda, na koncu, ipak nije tako loše završilo...