NAJTEŽI period za opstojnost čovječanstva na Planetu Zemlja je 20. stoljeće. Intenzivan tehnološki napredak, razvoj poljoprivrede i ekstenzivnog stočarstva, razvoj medicine doprinijeli su, unatoč dva svjetska rata, povećanju broja stanovnika, u jedinom nam domu, za gotovo šest puta. Uvelike je smanjena smrtnost, produžen životni vijek čovjeka na biološku granicu, stvoreni svi preduvjeti za visoki standard dijela populacija, dok jedan veliki dio čovječanstva živi na rubu bijede i siromaštva. Preplavili smo planetu autima, kamionima, avionima, brodovima pri tom istiskujući i smanjujući životni prostor mnogim dugim živim organizmima. I ne samo to. Na tisuće vrsta je podleglo ovom nesmiljenom teroru dominirajuće vrste i nestali, zapravo, zauvijek otišli u genetsku povijest našega Planeta.

Zbog toga si moramo priznati jednu veliku ironiju koja nam se događa: na našem planetu svakim danom ima sve manje i manje raznolikosti života, a sve više i više problema sa zaštitom našeg okoliša tj. sa onim što čovjeku ne treba.

 Europa postaje veliko odlagalište otpada

Tehnološki razvoj i stvaranje ugodnosti življenja čovjeku razvilo je na stotine tisuća novih kemijskih spojeva nepoznati prirodnim sustavima planeta Zemlja. Sredinom dvadesetog stoljeća neobuzdani čovjek, predstavnik samo jedne vrste na planetu Zemlji, otkriva neizmjernu snagu nuklearnih reakcija i dovodi u stanje ugroze opću opstojnost našeg jedinog doma. Samo djelići zdravog razuma 1962. godine dijelili su čovječanstvo od opće katastrofe. Sedamdesetih godina tog najgoreg perioda, za sve ostale vrste, Europa postaje veliko odlagalište otpada u kojem, u 50 % rijeka, nema života. Opasni otpad se odbacuje na dno mora, spaljuje sumnjivim tehnologijama, izvozi siromašnima. Stvaraju se goleme količine nuklearnog otpada koji postaju noćna mora jer tisućama godina ostaje vrlo opasan. Transportiraju se velike količine nafte, dolazi do nekoliko pravih ekoloških katastrofa gdje se ugrožavaju na tisuće vrsta živih organizama samo jednim krivim potezom, jednom pogreškom čovjeka. Sedamdesetih godina Europa je zatrpana vlastitim komunalnim otpadom. Gotovo da niti jedna zemlja Europe nema sustavno riješeno zbrinjavanje što komunalnog otpada, što komunalnih otpadnih voda.

Do postojećeg stanja na zemlji je dovela prevelika potrošnja 1/3 dijela svijeta u kojem živi 20 % bogatog pučanstva koji koristi 86% svjetskih prirodnih bogatstava, a ne zbog 2/3 dijela svijeta u kojem živi 80% siromašnog pučanstva.

Papa Ivan Pavao II: „Ozbiljnost ekološke situacije otkriva u kako je dubokoj krizi ljudski moral".

Na scenu stupa jedan veliki čovjek

Tada na scenu stupa jedan veliki čovjek, Papa Ivan Pavao II, koji skreće kroz svoje rasprave pozornost na opće ekološko stanje. Već je 1990 godine na Svjetski dan mira izgovorio vrlo zanimljivu rečenicu: „Ozbiljnost ekološke situacije otkriva u kako je dubokoj krizi ljudski moral". A to je bilo prije više od 20 godina. Usred globalnog zatopljenja, intenzivnih klimatskih promjena, širenja rupa u ozonskom sloju, intenzivnog i nepovratnog smanjenja biološke raznolikosti, cijela katolička javnost svoje poglede upire prema čovjeku iz 13. stoljeća svetom Franji i u njegovom radu i djelu traži novo nadahnuće. Godine 1979. Papa Ivan Pavao II proglašava svetoga Franju Asiškoga zaštitnikom okoliša i ekologije.

'Pjesma stvorova' Franje Asiškog

Jedan od najpoznatijih i najvažnijih svetaca katoličke crkve svako je sv.Franjo Asiški. U svijetu ovaj svetac je poznat i prepoznat po djelima kojima se iskazuje neizmjerna ljubav i poštovanje spram svakog djelića okoliša. Osam stotina godina prije nego je zaštita okoliša postala opći problem življenja, jedan mali veliki čovjek spoznao je svu pogubnost nepoštivanja vlastitog prostora življenja. Sveti Franjo, kroz svoj doživljaj okoliša, daje veliku vrijednost svom okruženju i doživljava potpunu interakciju duhovnosti i sastavnica prirode. Promatranje i kontemplacija prirode postali su za Franju sredstvo neprestane inspiracije i kontakta sa Bogom.

Pjesma stvorova je pisana zasigurno u proljeće 1225. godine, kod Sv. Damjana, i to pred kraj Franjinog života. Na samom početku Pohvala stoji jedan mali latinski tekst koji glasi: "Počinju Pohvale stvorova, koje je sastavio blaženi Franjo na hvalu i čast Božju, kad je bio bolestan u Svetome Damjanu."

Tekst ove pjesme ili pohvale (laude), pisan je na starom pučkom talijanskom jeziku i izražava vrhunac Franjine zahvalne duše. U Pjesmi brata Sunca prepoznajemo Franjino prisno drugovanje s Biblijom: nadahnuo se Hvalospjevom trojice mladića (usp. Dan 3, 57-76), Otkrivenjem sv. Ivana apostola (usp. Otk 5, 12-13), psalmom 148 i još nekim svetopisamskim izvorima. No to iskustvo sv. Franje najprije izražava duhovno iskustvo pripadnosti Stvoritelju i stvorenjima do mjere posvemašnje blizine, predanja i pomirenosti (usp. Iz 11, 4-8).

Pjesma stvorova očituje vjeru da je sve što je od Boga stvoreno zaista dobro i da je moguće živjeti u skladu sa svim stvorenjima.

"Franjina ljubav prema stvorovima nije romantična, nego teološka. U suncu je sjaj Božji; u zvijezdama je ljepota Božja; u ognju je ugodnost Božja; u vodi je dobrota Božja; u zemlji je providnost Božja; u smrti je život Božji. A nakon Utjelovljenja ova je prisutnost Božja još više posvećena. Sve je te stvorove vidio Gospodin Isus, upotrebljavao ih, njima se služio. O njima govorio. Ponovno ih, nakon čovjekova grijeha, posvetio" (S. Duranti).

Pjesma stvorova napisana je pedesetak godina prije Dantea, i predstavlja najstariji i najdragocjeniji biser rane talijanske poezije.

„Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri.
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spomene ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim napose s bratom gospodinom Suncem.

Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije.

Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno; slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našemu Mjesecu i sestrama zvijezdama koje si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našemu vjetru, po zraku, oblaku i jasnoj vedrini i po svakom vremenu tvojem kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri vodi; ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Ognju koji nam tamnu rasvjetljuje noć.

On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji.

Ona nas hrani i nosi nam slatke plodove, cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života. Blaženi koji sve podnose s mirom jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri na tjelesnoj Smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj tvojoj, jer druga im smrt nauditi neće.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj!"

Duhovnost prožeta interakcijom s okruženjem

Duhovnost prožeta interakcijom sa okruženjem, shvaćanjem svakog segmenta okoliša, gotovo idealno poredane vrijednosti sa potpunim shvaćanjem važnosti, naravno, prožeto religijskim pristupom stvaranju i opstojnosti, ali duboko misaono. Davno prije Columba, Magelana, Darvina, Lavoazjea, Faradeja, Planka, Einsteina, Paulinga,Cricka i Wotsona svetac doživljava bliski susret sa redoslijedom opstojnosti planeta redajući ih po neoskvrnutoj vrijednosti. Nesumnjivo život postaje od Sunca koje nam daje energiju. Na različite načine cijeli sustav Geje energiju transformira i stvara i razara život. Osnova funkcioniranja svih zemaljskih ekoloških elemenata je rađanje i umiranje u interakciji živog i neživog okruženja.

Jednoga dana, dok je hodao sa nekoliko svoje braće Franjo je čuo ptičji cvrkut. " Čekajte me ovdje." rekao je svojim učenicima. " Želim ići razgovarati sa mojom braćom pticama." Ušao je u šumu i započeo razgovor sa njima. Braća su bila zapanjena čudnovatim prizorom - ptice svih vrsta dolazile su iz svih pravaca, kao da su prepoznale glas koji ih je dozivao. Sve su posjedale na grane drveća, na zemlju, na Franjina ramena i glavu, i slušale ga dajući svojim pjevom znak da su razumjele što im govori. Franjo je sa njima dugo razgovarao i blagoslovio ih. Tada su odletjele. U trenutku kada se rastajao sa životom, ptice su bile uz njega, pa legenda kaže: „Franjo je ušao u vječnost pjevajući. Kada je njegov glas utihnuo, oko njega su svi plakali, a Franjine dobre prijateljice ševe, pjevale su mu posljednje zbogom."

Direktiva o staništima i Direktiva o pticama

Današnji zaštitnik ekologa i zaštitara prirode je prepoznao svu važnost ptica za opstojnost prirode. U zemljama Europske unije najvažniji dokumenti o zaštiti prirode su Direktiva o staništima i Direktiva o pticama. Mnogi se vrlo često pitaju zašto Direktiva o pticama, a ne direktiva o sisavcima, gmazovima, insektima ili nečem drugom. Ptice predstavljaju jedan od najosjetljivijih bioloških indikatora zagađenja, vrlo lako se primjećuju i prate njihove migracije. Izrazito su osjetljive na zagađenja svjetlošću i bukom kojemu smo uvelike izloženi u ovo moderno doba, dok oduzimanje koridora kojima se odvijaju migracije neprimjerenim urbanizacijama postaju dio svakodnevice. Ptice su najizloženiji živi organizam, vrlo ugrožen najvažniji je pokazatelj odnosa čovjeka i prirode. Prilikom nedavnog toplotnog udara kada je u kontinentalnom dijelu Hrvatske temperatura dosezala i 40 stupnjeva iznad grada su jata gavranova i sivih vrana kružile i puštale takve zvukove od kojih se ježila kosa na glavi. Ptice su prepoznale neobične uvijete koji su nastali u atmosferi. O tim direktnim promjenama temperature koje je prouzročio čovjek danas svakodnevno razgovaramo, pravimo strategije, potpisujemo protokole, ali ne možemo se riješiti blagodati koje su nastale tom prekomjernom emisijom stakleničkih plinova. Doduše, o tom nitko ne govori. Govori se o smanjenju emisija, o umanjenju posljedica, o kupovini kvota emisije i o još mnogo dugih patenata čovjeka kojim siromašni ostaju siromašni a bogati postaju još bogatiji.Svu simboliku proglašenja sv. Franje zaštitnikom ekologa sadrži ova činjenična stvarnost globalizacije. Svetac se za svoga kratkoga života odrekao bogatstva da bi spoznao sva bogatstva čistoga duha i suživota čovjeka i prirode.

 "Dođi ovamo, brate vuče!"

Poznato je i njegovo djelo u kojem govori o vuku, dijelu okruženja, karnivoru i predatoru, koji dolazi u sukob sa čovjekom. Priča kaže da su u gradu Gubbiju ljudi strahovali od velikog, strašnog i krvoločnog vuka koji je napadao njihovu janjad, a navodno čak i ljude. Neprijateljstvo i netrpeljivost je sve više raslo. Potom građani izlože cijeli problem Franji. A on na zaprepaštenje sviju ode vuku u šumu, blagoslovi ga i pozdravi vrlo prijateljski: "Dođi ovamo, brate vuče!" Vuk mu se na te riječi privrženo privi uz noge. Franjo mu nastavi razlagati kako mu je ono janje zapravo sestra, te da ga razumije, jer zlo koje je činio nije zato jer je zao, nego jer je gladan.Sveti Franjo prepoznaje u to vrijeme oduzimanje staništa i pravo na hranu vuku od strane čovjeka. Vuk se odlučno bori kako bi vratio svoje pravo na život u zadanom okruženju, ali mi ljudi.... Sv.Franjo zaključuje moguća je interakciju u prostoru ako se ne poseže za tuđim. Koliko istine ima u ovim riječima napisanim prije 800 godina danas kada je vuk najugroženija životinja prostora Bosne i Hercegovine i Hrvatske, gdje broj jedinki u cijelom ovom prostoru ne prelazi 500. Po Bernskoj konvenciji vuk je jedan od najugroženijih sisavaca Europe, ali i svijeta. Nalazi se na Crvenoj listi ugroženih životinja Hrvatske, pred istrebljenjem je i trenutno je na snazi „Plan upravljanja vukom" kojim se propisuje način kako zaštiti ovu izrazito ugroženu vrstu. U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji niti jedan domaći zakon koji bi zaštitio ovog sisavca osim Bernske konvencije koju je BiH potpisala 01.travnja 2009.godine.

Ekološki problem postaje glavna tema svih rasprava

Skrb za okoliš je ujedno poziv na poštivanje svega stvorenoga. Trebamo osigurati kako čovjekovo djelovanje u svom postupku preobrazbe zemlje ne bi narušio dinamičnu ravnotežu koja postoji među svim živim bićima na zemlji, čije postojanje ovisi o zemlji, vodi i zraku. Ekološki problem postaje glavna tema svih društvenih, gospodarskih i političkih rasprava, posebno zbog rastuće degradacije koja se posebno odražava na najsiromašnije slojeve društva.

Opasnost klimatskih promjena i porast prirodnih nepogoda poziva nas da se zapitamo u kojem smjeru ide suvremeno društvo. Rastući jaz između bogatih i siromašnih, prekomjerno trošenje prirodnih bogatstava, izumiranje pojedinih vrsta ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.