SLAVONSKI BROD - "Moj Toni ne shvaća i ne razumije što mu se govori, ali je emocionalno topao, umiljat i nije sklon agresivnosti. Govor mu je nerazvijen, ima oštećen sluh, ali ja kao majka osjetim njegovo raspoloženje, kada je veseo, kada ga nešto boli. Jako se dobro slažemo i jako se volimo." za SBplus, puna ljubavi, govorila je o svom sinu Antoniju, kojeg od milja zove Toni, njegova majka Mara Ravlić kada smo u srpnju 2019. godine pisali o njima.

Mara je tada izjavila kako je njen sin bolestan, ali ne misli da joj je najteže. Podredila je život njegovim potrebama i radovala se svakom osmijehu koji mu je donijela na lice. No, danas, nepune dvije godine kasnije, Mara se našla u problemu. Podredivši svoj život sinovljevom zaboravila je misliti na sebe i svoje zdravlje koje je danas narušeno i zbog kojeg će se, jedno vrijeme,m orati razdvojiti od svog Tonija.

"Jedino majka može svoj život staviti u stranu za dobrobit svoga djeteta, pa i svoje vlastito zdravlje. Ne mogu reći da nema i očeva koji su spremni učiniti sve za svoje dijete. U mom slučaju sve sam podredila svome sinu Antoniju (32), koji je od rođenja bolestan. Ispričala je to, za 24sata, Mara Ravlić (64) iz Slavonskog Broda, koja svakim danom diše za svoga sina, stopostotnog invalida. Antonio boluje od epilepsije, ne govori, teško se kreće, nosi pelene...

- Moj je život posvećen samo njemu, nažalost kada je imao tri godine njegov otac nas je napustio. Do tada se skrbio, bio nam je uvijek pri ruci, jer više smo s Antonijom bili u Zagrebu kod liječnika negoli kod kuće, ali onda se počeo pomalo udaljavati, primijetila sam da odlazi i na kraju je to i učinio. Nisam odustala već sam kleknula pored krevetića svog djeteta čineći sve da mu olakšam njegov život, moj me život nije zanimao niti me zanima – priča svoju potresnu priču Mara.

I danas kada je teško bolesna, a do sada su je pogodile razne bolesti, Mara ne odustaje. Trenutno ima tumor na želucu. Prije desetak dana morala je u bolnicu zbog jakih bolova u želucu. Otišla je, a s njom i njen sin, jer ga nije imala kome ostaviti. Antonio ne može živjeti bez svoje majke.

– Došli smo u bolnicu i nažalost na testiranju su utvrdili da smo oboje pozitivni na koronu. Moje dijete ne razumije što je to, ali sam primijetila da suosjeća, jer osjetio je da meni nije dobro. Smjestili su nas zajedno u bolničku sobu, gledao je sa svog kreveta u mene u boce s infuzijom koju su mi davali, umirio se kao da mi je tako želio olakšati moje boli. Kada god sam mogla ustajala sam i odlazila k njemu. Bilo je jako teško. Noću ne spavam, razmišljam o tome što će biti s mojim djetetom. Ako mi se dogodi najgore, kako će on nastaviti živjeti - pita se Mara. Dodaje da su joj liječnici rekli da pod hitno mora operirati tumor.

- Nisam odmah pristala, jer nisam imala rješenje za Antonija. Ipak, hvala dragom Bogu, pojavila se jedna dobra duša koja će skrbiti o njemu dok ja budem u bolnici i ne vratim se kući. Možete misliti kakva je to situacija kada ste primorani po ne zna se koji puta svoj život staviti na čekanje jer nemate rješenja za svoje dijete. Obuzme me tuga pomiješana sa strahom, kada shvatim da sam ostala sama, da mi nema tko pomoći, da se ne mogu osloniti na institucije koje bi trebale pomoći, kada nemam nekoga tko će mi reći ne brini se za dijete, ja ću mu pomoći. Nema dana kada ne mislim što će biti s njim – rekla je kroz suze Mara, dodajući kako ne želi nikoga optuživati, ali zbog mnogih koji su u sličnoj situaciji kao i ona osjeća da to mora reći.

– Antonijo, nažalost, unatoč svojim godinama ne može živjeti samostalno, bez mene. On nije dobio šansu kao druga djeca, Bog je tako odlučio i s time sam se pomirila – rekla je Mara za 24 sata."