POŽEGA - Ivana Adlešić Pervan (40) profesorica je engleskog jezika koja već 10-ak godina živi u Jakšiću, mjestu nedaleko Požege. Prvi roman „Stepenice do neba" počela je pisati sasvim slučajno. Naime, sve je krenulo tako što su joj kolege s fakulteta stalno govorile kako je strašno naporna s pričama o svom bivšem razredu.

- Svaka situacija koja se dogodila bila je povezana s mojim razredom. Stoga su mi rekli da bih o tome trebala napisati knjigu i tako je to krenulo. Premda nisam bila odlikašica, bila sam dosta buntovna, škola mi je uvijek ostala u lijepom sjećanju. Sva ta netipična gimnazijska ekipa skupila se u mom C razredu i baš su svi živopisni likovi, a mislim da se puno njih i prepoznalo ako su čitali prvi ili drugi dio. - kazala je spisateljica.

Iz ladice u prave ruke

Prvi roman napisala je oko 2007. godine te ga smjestila u ladicu. Napisala ga je za sebe, no onda se dogodio preokret.

- To je više bilo napisano za moj gušt, ali onda je 2016. godine, srećom, došao u prave ruke. Ljudi su prepoznali da je to možda nešto što je vrijedno izdavanja. Godinu sam morala malo popraviti da bi bila u skladu s današnjim dobom te sam dodala i društvene mreže. Nakon što je roman objavljen, na književnim susretima su me svaki put pitali hoće li biti nastavak. Vidjela sam da je dosta dobro prihvaćen i od strane kritike te publike. Zato sam odlučila napisati nastavak „Učim letjeti, a nemam krila". - govori nam.

Knjiga govori o odrastanju tinejdžera Ivana koji je u prvom djelu pisao svoj dnevnik, no ne zato što je htio već mu je to bila kazna.

- U drugom djelu piše memoare jer mu se pisanje jako svidjelo. Govori o dvije godine njegova života, odnosno, od drugog razreda srednje škole do toga kada je postao brucoš Filozofskog fakulteta. Namjerno sam izabrala muškog lika u romanu jer znamo da su djevojke one koje će pisati dnevnike, memoare i pjesme, a ne dečki. Htjela sam time pokazati da zapravo i dečki znaju biti ranjivi, imati probleme, biti zaljubljeni i patiti zbog toga, ali da je to sve sasvim u redu. Mislim da se to većini i svidjelo. Zapravo, dobili su nekakav uvid u svijet njihova vršnjaka i bez obzira što je on jedan prosječan tinejdžer, on je i drugačiji jer sva svoja prebiranja izražava kroz stihove pjesama. - pojašnjava.

Glazbi pridodaje veliku važnost

U knjizi vrlo važnu ulogu ima glazba, a spisateljica je otkrila i zašto.

- Prije svega, meni je glazba izuzetno važna i svaki dio života paše mi uz glazbu. Posebno '90.-e godine kada sam bila tinejdžerica i počela izlaziti. Kada čujem pjesmu iz 90-ih znam gdje sama tada bila, u koga sam bila zaljubljena i u koji disko sam izlazila. Jako mi je to važno i zapravo sam se dvoumila trebam li na playlistu jednog modernog tinejdžera staviti Nirvanu, Hendrixa, Led Zeppelin ili Doorse. To mi je bila velika dvojba jer znam da moji učenici nisu baš bili oduševljeni kada bi morali slušati neku od tih pjesama. - kazala je.

Naslovi oba romana nastali su od naslova pjesama glazbenika koje ona voli.

- Stairway to Heaven moja je pjesma broj dva, a glavnom liku romana broj jedan. Ona ove godine slavi 50 godina, ali još uvijek je nekako svježa i mlada.  Na jednom književnom susretu pitali su me kako će mi se zvati nastavak knjige, hoće li isto biti po pjesmi. To mi je bilo onako - dobro, sigurno hoće, ali po kojoj? Bio je to zapravo težak izbor. Došla sam do sredine romana i još uvijek nisam imala naslov. Posljednjih par godina umrlo je dosta poznatih glazbenika i svi imaju nekakvu potrebu oprostiti se s njima na društvenim mrežama. Onda je umro meni jako drag glazbenik Tom Petty i od njega se nitko nije oprostio, a mene je to nekako najviše pogodilo. Onda sam odlučila da ću mu ja posvetiti cijeli naslov knjige. Odluka je pala na Learning to Fly, što se na kraju savršeno uklopilo u cijelu priču o buntovnom tinejdžeru koji se traži, uči, leti i pada. - pojašnjava.

O trećem nastavku još razmišlja. Kako sama kaže, treba postojati nekakav dobar razlog da bi ga napisala.