SLOBODNICA - Nakon objave članka naslova „Građani zabrinuto zovu: Migranti po kolodvoru, seoskim putovima,...“ kojim je Plusportalu namjera bila informirati žitelje Brodsko-posavske županije o tomu što im je činiti kada susretnu veće skupine migranata, blizak susret s njima opisao je jedan naš čitatelj. U nastavku ga prenosimo u cijelosti, ovaj put s ciljem poticanja na promjenu svijesti i odnosa prema ljudima koji su se, očigledno, našli u životnoj nedaći - ma koje god da je ona vrste.

„Danas (op.a. 3. studenog 2022.) sam imao bliski susret s migrantima u Slobodnici. Od jutros sam u selu i u vozanju okolo sam u nekoliko navrata sretao skupine migranata. Nisam se previše obazirao do zadnjeg susreta, oko 18 sati, kad sam se vratio iz kupovine iz grada i parkirao pred kućom, a prekoputa je stajala žena s djetetom dobi oko 10 godina. Dok su susjedi i ostali prolaznici spuštali rolete ili ih obilazili, meni i supruzi je bilo žao djeteta te smo prešli cestu i pitali ih možemo li im kako pomoći.

Na šturom engleskom, i mom i njezinom, shvatio sam da traži policijsku stanicu. Objasnio sam im u kojem smjeru da idu te kazao kako do tamo imaju oko dva kilometra. Na to mi je sugovornica odgovorila da je njih ukupno devetero članova obitelji - preostalih sedmero bili su oko 200 metara udaljeni od nas. Među njima je bio i djed koji jedva hoda, koristeći dvije štake. Bio je bez cipela, na nogama je imao samo neke čarape ili što bi kod nas rekli priglavke. U međuvremenu su svi posjedali po betonu da naprave pauzu. Žena s kojom sam započeo komunikaciju zamolila me da joj nazovem taksi, da će platiti da didu odvezu do policijske postaje. To sam i učinio no dispečer taksi službe mi je rekao da ne mogu dolaziti i da u takvoj situaciji trebam zvati policiju da ih oni odvezu.

Žena je pristala na to da pozovem policiju, što sam i napravio, no oni su rekli: „Dobro, službe su na terenu i rade koliko stignu. Već imamo informaciju da su u Slobodnici.“. Tada sam shvatio da im nitko ne želi pomoći, a ja se nisam usudio prevesti ih svojim privatnim automobilom, iz razloga da me policija ne optuži da ih prevozim za novac, što je inače unosan posao u zadnje vrijeme.

Supruga im je dala svežanj banana i sok koje smo upravo vadili iz gepeka, a žena me pogledala i rekla da je iznenađena našim pristupom jer „ljudi ovdje baš nisu prijateljski nastrojeni prema njima“. Tu je došla i jedna susjeda te smo zajedno potražili i dali par papuča i jedne stare tenisice a oni su zahvalno sklapali ruke i pokazivali prema nebu. Tu gestu sam si preveo: „Hvala ti, Bog te blagoslovio!“.

E sad - Bog moj ili njihov... nije bitno.

Najviše me zasmetalo to što su mi rekli kako ovdje ljudi nisu prijateljski nastrojeni, a ja cijeli svoj život živim u uvjerenju da nema prijateljski nastrojenijih i darežljivijih od nas Slavonaca. Gdje je to gostoprimstvo nestalo? Zašto smo drugačiji ako je sirotinja druge boje kože. Pa i moji su 1902. godine migrirali iz Ukrajine u Slobodnicu, a sad se smatramo starosjediocima. Kada su 90-ih iz Bosne tjerali sve Hrvate, mi smo ih objeručke prihvatili i danas u Slobodnici ima sigurno pola „Bosanaca“... to su nam danas susjedi, pa i rodbina. Volio bih da ovo potakne ljude da pomognu izbjeglicama koje susreću. Vjerujem da svatko ima neki komad odjeće ili hrane i pića viška koje svakodnevno bacamo, a nekome bi to puno značilo...“