- Cijeli život sam se borila da uspijem i održim obitelj, radila po dvije, tri smjene u „Zlati” uzastopno, a nakon toga, kada sam došla kući, pravo u moju bašču, okopati, štijati, plijeviti i sve to pripremiti za pijacu. - priča Paula.
NOVA GRADIŠKA - Radi „bašču”, kaže njen sin Tomislav, najdužu u Prvči, kuha, sprema, pomaže gdje i kome može, živi život „sve u 16”. Naočale joj ne trebaju, recept za napravit’ ajvar „istrese vam iz rukava”, puno čita, a politiku i dnevna događanja prati samo tako. Rekli bi ljudi, pa to svatko danas može! No, ako imaš 81 godinu, kod većine ljudi ne ide to baš tako lako. Novogradiščanka Paula Bećirević iz Prvče upravo je takva, a o njoj piše Radio Nova Gradiška.
Znaju je mnogi Novogradiščani, ali i žitelji okolnih mjesta. Dugi niz godina radila je najprije u „Tapetariji”, a potom i „Zlati”, a svojih ruku djelo, voće i povrće iz svoga vrta, prodavala je na tržnici. Vesela, vedra, elokventna, uvijek puna optimizma, često se javljala i u program novogradiškog Radija, uvijek je rado prokomentirala svaku temu.
Radio Nova Gradiška
Kada ju je ekipa njezinog omiljenog radija posjetila, imali su što vidjeti. Kuha se ajvar naveliko, pomaže i susjedima, a tu je bašča, briga o pilićima i njenoj obitelji. Kako kaže Paula, tu su sin
Tomislav, snaha
Katarina i unuci
David i
Hana. Kada dođu s posla ili iz škole i vrtića, valja i njima skuhati ručak, a to našoj Pauli nije teško:
- Obitelj mi je iznad svega, sretna sam što imam krasnog sina i obitelj, a tu su i moji unuci. To vam je najveća radost na svijetu. Cijeli život sam se borila da uspijem i održim obitelj, radila po dvije, tri smjene u „Zlati” uzastopno, a nakon toga, kada sam došla kući, pravo u moju bašču, okopati, štijati, plijeviti i sve to pripremiti za pijacu.
Teška su to bila vremena za preživjeti, plaće u „Zlati” bile su male i neredovite, ostala sam sama s djetetom i trebalo je preživjeti i napraviti od njega čovjeka. Život me nije mazio, rođena sam u siromašnoj obitelji, u jednoj godini ostala sam bez brata i roditelja, ali rekla sam si, glavu gore, imaš za koga živjeti! Imala sam ja i tumor, pa mi se sin razbolio, ali nisam se dala, nosila sam ga onako maloga i po kiši i po suncu, ako sam radila zamolila bake da mi ga pričuvaju samo kako bih radila i preživjela.
Prala sam “veš” na ruke, često puta kada nije bilo plaće u „Zlati”, živjeli smo samo od onoga što prodam na pijaci, ali gladni nismo bili! Prije pet godina sam slomila nogu i liječnici su mi rekli da neću moći hodati. No, nisam se ja dala. Na pijacu više ne idem, ali sve drugo radim. Dok čovjek ima zdrave ruke, pamet i ponos, ma sve vam se može!
Ma, nisam vam ja neka posebna žena, ja sam se samo kao i većina drugih ljudi vodila mišlju da u životu treba raditi i biti pošten i sve ćeš uspjeti. Naravno, da je bilo svakakvih trenutaka u životu, ali nekako sam se uvijek snašla. Imam veliki broj prijatelja, poznanika, posebno bih istaknula moje drage susjede Katu i Štefu Rosića, oni su mi druga obitelj! Ako je trebalo pomoći preorati, izrezati drva, nešto teže napraviti u kući, uvijek su mi oni priskakali u pomoć. Znate, pravi prijatelji su vam oni koji su s vama kada je najteže - priča teta Paula za Radio NG i tjera nas na razmišljanje - žalimo li se danas previše i prečesto.
Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE.
