NIKICA MIHALJEVIĆ, jedan je od svećenika koji, više od 30 godina, vrlo usklađeno živi ono što propovijeda. Župnik je u Andrijevcima Donjim od 1984. i bivši vojni kapelan 139. i 157. brigade HV; najveći je hrvatski publicist i izdavač katoličkih molitvenika; jedan je od najuglednijih dekana Đakovačko-osječke nadbiskupije i više od četvrt stoljeća najautoritativniji građanin Donjih Andrijevaca te istoimene općine i župe. Kad bi sve u jednu riječ smjestiti morali, kazali bismo - čovjek. S tim i takvim čovjekom odlučili smo napraviti intervju, vrlo rijetku vrstu priloga na portalu SBplus.

Svećenik Mihaljević rođen je 1954. godine u Kupresu (BiH). Kad je imao pet mjeseci, s roditeljima, preselio je u Sarvaš kod Osijeka. Tu je završio osnovnu, a potom, u Osijeku, upisao srednju školu - koju nije završio jer je osjetio poziv.

U mladalačkoj duši javila se silna želja da što bliže budem Bogu. Išao sam na hodočašće Gospi u Ajmaš i tražio jasnoću. Tada, zaključio sam kako je za mene najbolje da budem svećenik, kako bih kasnije ljudima pomogao da osjete isto što i ja osjećam.

Što vas je motiviralo da postanete svećenik? 

- Mada u Sarvašu nismo imali svećenika, niti sam bio ministrant da bih se približio Crkvi, poslije trećeg razreda srednje škole odlučio sam se za svećeništvo. Uzrok tomu su moji ljetni boravci na visoravnima Kupresa, gdje ljudi puno rade na pripremi zimnice za marvu. Kad zagrije zvizdan, odmarali bismo. Jednoga dana, tijekom podnevnog odmora, pod ruke mi je došao katekizam katoličke crkve. Imao sam 16 godina i čitao o Isusu, anđelima, nebu, svecima... što je zaintrigiralo moju maštu.

Vrativši se u Sarvaš, od osječkog svećenika tražio sam druge kršćanske knjige, da bih nakon izvjesnog vremena došao i do Svetog pisma. Kroz čitanja, uveo sam se u molitvu. U mladalačkoj duši javila se silna želja da što bliže budem Bogu. Išao sam na hodočašće Gospi u Ajmaš i tražio jasnoću. Tada, zaključio sam kako je za mene najbolje da budem svećenik, kako bih kasnije ljudima pomogao da osjete isto što i ja osjećam.

A što ste osjetili?

Ljepotu života. Blizinu Božju. Užitak u molitvi. Bio sam sretan.

Kako ste to osjetili? Na koji način se manifestirala ta sreća?

Kroz molitvu. Mene je pisana riječ katekizamska dovela do molitve. Počeo sam moliti krunicu i kroz molitvu osjećao sam se ispunjen. Ono oduševljenje elektrotehnikom - što je u ono vrijeme bilo hit - isplahnulo je kao balon. Izgubio sam interes. Samo što se tiče Boga, tu sam bio sretan. Kao kad se čovjek zimi, instinktivno, približava vatri i sve više osjeća toplinu. Taj osjećaj potakao me na donošenje odluke da postanem svećenik.

Dakako, bilo je i otpora. Bio sam jedinac samohrane majke. Čak ni župnik nije bio oduševljen. Mislio je kako se radi o mladalačkom hiru. Međutim, nakon trećeg razreda otišao sam u Đakovo gdje sam završio četvrti razred te upisao bogosloviju koju sam 1978. godine i završio. Postao sam svećenik.

Kao kad se čovjek zimi, instinktivno, približava vatri i sve više osjeća toplinu. Taj osjećaj potakao me na donošenje odluke da postanem svećenik.

Gdje ste započeli svećenički život?

Devet mjeseci bio sam kapelan u Nijemcima, dvije godine župnik u Srijemskoj Kamenici, kod Novog Sada, zatim sam tri i pol godine bio župnik u Sotinu, a kad je u Andrijevcima umro svećenik, po biskupovoj želji, na sv. Nikolu 1984. došao sam u Donje Andrijevc. I, evo, prko 30 godina sam ovdje.

Nije li malo neobično za svećenika da 30 godina ostane u jednoj župi. Je li vas biskup ikada želio premjestiti u neko drugo mjesto?

Pa, biskup je predlagao i nudio župe. Međutim, mi nismo vojnički ustrojeni. Imamo poštovanje i poslušnost u odnosu na nadređene, ali na način da obje strane budu zadovoljne. Prije 12 godina biskup mi je predlagao neke župe na čemu sam ja zahvalio, a biskup je moju želju uvažio. Budući da se u mom slučaju posložilo da su zadovoljni vjernici i svećenik, biskup nije imao razloga inzistirati na mome preseljenju. Jer, po kanonskom pravu,  župnička služba je trajna. Ali, obično, župnici ne ostaju tako dugo na jednom mjestu kao što sam ja ostao. Desetak posto, možda, ostane 30 godina u jednoj župi, a ostali, iz nekih razloga, premještaju se.

Od 1984. do 1990. godine vodili ste župu andrijevačku, dakle, tijekom 'komunističkog' sustava. Jeste li, pritom, kao čovjek i kao svećenik, imali problema s ovdašnjom lokalnom vlašću?

U Andrijevcima problema nisam imao. Na nekim mjestima i u nekim situacijama, osjetio sam kako  nisam poželjan, ali nikad mi to nije izrijekom rečeno. Dok u bivšoj župi imao sam problema. Kad sam bio u Vukovarsko-srijemskoj županiji. A ovdje, s institucijama vlasti nisam imao problema.

U bivšoj župi, u Vukovarsko-srijemskoj županiji, imao sam problema, a ovdje, u Donjim Andrijevcima nisam imao problema s institucijama vlasti.

U odnosu na vrijeme socijalizma, nakon prvih, višestranačkih, demokratskih izbora 1990., u kojoj mjeri su ovdašnji vjernici intenzivirali svoj odnos prema Crkvi kao instituciji i vjeri kako takvoj?

Što se tiče onog vidljivog, dakle dolasci na misu, krštenja, pričesti, krizme... tu se ništa bitno nije promijenilo. Vjernici koji su dolazili za one države i onog sustava, dolaze i sad. Brojno stanje nije se promijenilo.

Uvriježeno je mišljenje da nakon 1990. povećan je broj aktivnih vjernika. Dapače, ljudi su znali šaliti se kako isti oni koji su do 1990. brojili tko ide u crkvu, nakon 1990., počeli su brojati tko u crkvu ne ide.

Istina jeste, pojavile su se neke osobe, ali na određeno vrijeme. Tek nekolicina njih nastavili su redovito dolaziti na misu. Veći broj novih opet su nestali s te vidljive scene. Jedino je povećan broj onih koji su počeli primati blagoslov jer prije to nisu činili zbog svoje službe ili pripadnosti Partiji. Uglavnom, dolasci na misu ostali su jednaki. Pritom, moram reći kako je u ono vrijeme (socijalizma op.a.) postojalo vjersko oduševljenje, žarči pristup Crkvi nego sada. Naročito pred same demokratske promjene, tijekom njih i netom poslije. Vjernici su bili spremniji založiti se za Crkvu, uraditi nešto... Imam dojam da je bilo više vjerskog entuzijazma. Uz to, treba reći kako je prije bilo manje ponuda. Danas imamo internet, pametne telefone, kompjutore... novi, virtualni svijet, koji ljudima uzima vrijeme.

Devedesetih godina vaše aktivnosti proširili ste i izvan crkvenog dvorišta. Uključili ste se u društvene procese, sudjelovali ste u radu Mjesne zajednice i njezinih udruga. Kako ste uspjeli u sebi pomiriti svećenika i društvenog radnika, aktivistu?

Nikad, nigdje i nitko nije me tako srdačno dočekivao kao borci na bojištu. Što je i prirodno. Kad je u opasnosti čovjek više misli na Boga.

Moja životna potka jeste: za Boga i za narod. To se ne može odvojiti. Kad sam se, kroz svećeništvo, odrekao vlastite obitelji, želim svoj život potrošiti za Boga i za narod. Način, da svoj život koristim u te svrhe, jeste i svećeništvo i društveni rad u zajednici. Svećeništvom radim svoj temeljni poziv: liturgijske obveze, propovijedanja, vjeronauk, održavanje imovine Crkve... A, kad je došlo do demokratskih promjena, trebalo je obnoviti rad Kulturno umjetničkog društva, na primjer, gdje sam se angažirao zajedno s pokojnim Šimom Seletković. U općinskim strukturama nisam bio, samo sam angažirao se u aktivnostima KUD-a, Vatrogasnog društva, određenih priredbi i obilježavanja značajnih događaja ... Jer, stalo mi je da se narod digne, i vjerski i duhovno.

Bliski ste bili s Hrvatskom vojskom, čak ste jedno vrijeme bili i vojni kapelan u 139., a potom 157. brigadi HV.

Vidjevši svoje župljane, te plemenite rodoljube, na raznim barikadama, a kasnije i na bojištima, prvo sam volonterski posjećivao ih - s ciljem podjele pomoći iz Caritasa te svećeničkog i ljudskog ohrabrenja neka ustraju u svojoj misiji - a potom, na dvije godine, postao sam i profesionalni kapelan HV-a. Najviše sam radio na podizanju duha. U to vrijeme, mnogi su to zaboravili, molila se krunica - u skloništima, na raskrižjima, kod kapelica u crkvi... i dijelio sam krunice. Dvadesetak obitelji u Donjim Andrijevcima i desetak u okolnim selima proizvodili su krunice. Na desetke tisuća krunica sam podijelio.

Što biste izdvojili kao događaj posebne pažnje vrijedan, iz doba vašeg rada s vojskom?

Nikad, nigdje i nitko nije me tako srdačno dočekivao kao borci na bojištu. Odvojeni od obitelji, u pogibiji, a dolazi njihov kapelan... za neke i župnik. Što je i prirodno. Kad je u opasnosti čovjek više misli na Boga. Najdojmljivije mi je bilo na Uskrs 1992. u Mašiću, kod Nove Gradiške, kad sam u rovovima služio misu za njih.

Tijekom rata moji stavovi i moje propovjedi bili su pomirbeni. U ime Isusovo, koji nama sve prašta, jer je milosrdan, i mi trebamo drugima oprostiti. U tom smislu išli su moji nastupi.

Jeste li, tijekom svog kapelovanja, sudjelovali u sprečavanju nacionalističkih skretanja, kojih je bilo, kako borba hrvatskog naroda ne bi bila kompromitirana i ustaškom proglašavana? Ili takve potrebe nije bilo?

Na mene je moćno djelovao kardinal Franjo Kuharić. Kad su počela ratna događanja 1991. on je pomirbeno govorio: ako nas granatiraju, ako nam pale kuće... ne smijemo ih mrziti. Dakle, nastup svećenika trebao je biti takav, pa i moj. Da se mi ne upuštamo u političke razmirice, nego da evanđeljem, iznutra, ljude potičemo. Isus je rekao: 'Tko tebe kamenom ti njega kruhom'. Dakle, poticao sam ljude na toleranciju i praštanje. A kad su ljudi glasno vikali: 'Pravda. Kad su oni meni spalili kuću i ja ću njima njihovu', odvraćao sam ih stavom kako je Bog zadnji koji daje riječ. Mi ne možemo pravdu uspostaviti na zemlji. Dakle, moji stavovi i moje propovjedi bili su pomirbeni. U ime Isusovo, koji nama sve prašta, jer je milosrdan, i mi trebamo drugima oprostiti. U tom smislu išli su moji nastupi.

Najveći ste hrvatski publicist i izdavač katoličkih molitvenika. Što vas je motiviralo za taj posao?

Prije desetak godina, skoro svakodnevno, svojim župljanima morao sam kopirati razne molitve i druge vjerske tekstove. Kod vjernika javila se svojevrsna duhovna žeđ. Osim toga, kao mlad svećenik, petnaestak godina, na razini cijele biskupije, bio sam zadužen za rad s ministrantima. Okupljanje, produhovljivanje, organiziranje... Nakon rata pojavila se potreba za pisanom riječi koja će pomoći formaciji ministranata. Zbog toga, 1994. godine, napravio sam prvu knjižicu 'Ministrant'. Tijekom svetenja kuća, uočio sam na stolovima, mahom stare, debele, nezgrapne, crno- bijele, bakine, molitvenike. Sve to potaknulo me na izradu novih molitvenika. Od 2012. godine, sva naša izdanja podigli smo na stranicu www.molitvenici.com. Moj životni put bio je praćen molitvom. Što sam stariji sve više shvaćam važnost molitve i sve veća je moja strast u ostvarenju cilja - da u što više kuća uđe katolička pisana riječ. I, kao što sam ja, kod ujaka na Kupresu, slučajno, uzeo vjersku knjižicu, Božji katekizam i nakon izvjesnog vremena počeo intenzivno molitvi, uvjeren sam kako će puno ljudi, kroz naše molitvenike u njihovim kućama, također okrenuti se molitvi. Jer, bez molitve naša vjera bi se ugasila.

Kad s oltara naviještam, držim se posrednikom. Ja sam sredstvo Božje, dakle, ja ljudima komuniciram riječ Božju, koja je neupitna. Dakle, nisam ja po sebi autoritet, nego je to Božja riječ koju u Njegovo ime izgovaram.

Kad djelujete u zajednici (u kojoj je prevladavajuće katoličko stanovništvo) kad, dakle, djelujete 'izvan crkve', ne djelujete tek kao građanin Nikica Mihaljević, nego, prije svega, ili uvijek, kao 'Božji čovjek', mjesni župnik, velečasni... Vaš utjecaj, u odnosu na sve druge pojedince i/ili organizacije, dominantan je. Kako uspijevate obuzdati tu superiornu, 'od Boga danu', moć i ponašati se demokratski? Kako u sebi razdvojite pozvanog svećenika od 'običnog' čovjeka - građanina? Kako dijelite crkvene postupke i manire od građanskih?

Kad s oltara naviještam, držim se posrednikom. Ja sam sredstvo Božje, ja ljudima komuniciram riječ Božju, koja je neupitna. Dakle, nisam ja po sebi autoritet, nego je to Božja riječ koju u Njegovo ime izgovaram. A u društvu uvažavam svakog čovjeka. Naime, ni Isus nikoga otklonio nije: ni razbojnika, ni carinika, ni bludnicu. Sa svima je bio u dijalogu, u susretu. Tako i tijekom mojeg zauzimanje za dobrobit društva, uvažavao sam svakoga. Niti sam htio, niti sam mogao postavljati se kao autoritet i meritum. Tek, autoritet službe nastojao sam koristiti na dobrobit župljana i zajednice u cjelini.

Je li Crkva suodgovorna za moralno stanje nacije?

Svi međusobno dijelimo sudbinu. Da je Crkva mogla više učiniti, mogla je. Polazim od sebe, da sam više mogao učiniti, mogao sam. Načelno, Crkva je dosta ograničena u djelovanju na javni moral, jer joj mediji nisu dovoljno dostupni. Malte ne kao u onom sistemu. Mediji se kritički odnose prema Crkvi i crkvenim ljudima. Mentalitet onog vremena i danas je živ. U strankama i u medijima.

Želite li vi to reći kako nemate dovoljno mogućnosti artikulirati vlastite poruke o svim društvenim procesima?

Ja mogu s oltara, a u medije me zovu tek onda kad treba reći ono što oni žele čuti.

Niste li vi, zadnjih četvrt stoljeća, popunili prostor za odgoj nacije, koji je ostao prazan nakon nestanka Saveza komunista. U društvu je ostala samo crkva. Stranke ne odgajaju ljude, ako izuzmemo činjenicu da im lideri služe kao primjer (ne)ispravnog društvenog ponašanja. U tom kontekstu, mislite li da je Crkva, materijalno, razvijala se sukladno mogućnostima zajednice - uravnoteženo?

Oduševljen sam Papom koji, kad govori, ne citira dogme, doktrinarne dokumente, II Vatikanski koncil... On uvijek kaže: Isus je to rekao... sv. Pavao je napisao... Isus je učinio... Dakle, moramo se vraćati svom izvoru. 

To je teško uspoređivati, Nije moguće staviti na vagu. Mislim kako je Crkva svoj ekonomski odnos s državom riješila pravedno. Sve zemlje istočnog bloka riješile su odnos s Vatikanom na sličan način. Budući da nije moguća naturalna restitucija crkvene imovine, država je odlučila sufinancirati njezinu djelatnost, a Crkva će, kao protuvrijednost, djelovati u društvu i odgojno.

Što treba učiniti kako ovo egoistično društvo ne bi završilo u 'Sodomi i Gomori?'

Moje promišljanje, koje se pretvorilo u uvjerenje, jeste da čovjeka jedino Bog može promijeniti. Taj sindrom istočnog grijeha, egoizam, on je moćan, a pohlepa je još moćnija. To nas vodi u propast. Čovjek, ako želi biti čovjek, ako želi imati budućnost, mir i blagoslov, on se mora vratiti Bogu. I ova moja izdavačka djelatnost ide s tim ciljem da kroz molitvu vjernike približim Bogu. Vjernik je kao cvijet kojeg morate zalijevati jer, u protivnom, uvenut će. Tako isto kršćanin, ako nije u Božjoj blizini, ako nije u vjeri i molitvi, u njemu se razvije egoizam i raste pohlepa, zavist, nepravda...

Ja sam pristalica onih u Crkvi koji vjeruju da iznutra moramo djelovati. Ni Isus nije došao s proklamacijama i ratničkim planovima, nego ja sa šačicom ribara, prostih ljudi ispunjenih snagom duha svetoga, uspio "osvojiti svijet". Dakle, ne putem vlasti i sile, nego zbog toga jer su živjeli vjeru, jer su se pouzdavali u Boga, jer su, u neprestanoj molitvi, bili povezani s Bogom. Tako se Crkva širila. A ja vjerujem da je zloduh i danas raspojasan, da je Đavao na djelu kroz razne oblike te da Crkva, ako ne želi pred zid, mora vraćati se svojim korijenima, a to su vjera i molitva.

Znači li to da se i Crkva mora vratiti tezi 'biti', a ne 'imati'?

Pa i Papa Franjo nam neprestano govori. Crkva, svećenik i vjernik moraju živjeti svoje kršćanstvo.

Primjerom?

Primjerom, tako je. Uvijek se moramo vratiti evanđelju. Oduševljen sam Papom koji, kad govori, ne citira dogme, doktrinarne dokumente, II. Vatikanski koncil... On uvijek kaže: Isus je to rekao... sv. Pavao je napisao... Isus je učinio... Dakle, moramo se vraćati svom izvoru.