Kršćani, katolici, današnjom nedjeljom ušli su u razdoblje crkvene godine koje se zove Advent ili, hrvatski, Došašće. Četverotjedna je to priprema za svetkovinu Isusova rođenja, odnosno Božić. Od konca 5. pa do 13. stoljeća, ukupno gledajući tadašnji zapadni kršćanski svijet, bilo je to razdoblje ambivalentnog odnosa prema Došašću kao vremenu iščekivanja Božića: dok je franački dio Crkve, gotovo u korizmenom, pokorničkom duhu (Biskup Perpetuus iz Toursa 490. g. u Crkvu službeno je uveo post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog, blagdan Svetog Martina, do Božića.) 40 dana pripravljao se za Božić, po vremenski kasnijoj Rimskoj liturgiji, Došašće nije bilo pokorničko razdoblje, nego slavljeničko. Tek u 13. stoljeću 'sukob' galskog pokorničkog i rimskog slavljeničkog pristupa riješen je kompromisno, odnosno kombinacijom pokorničke i slavljeničke prirode Došašća, a tada utvrđeni liturgijski obrasci, uz neznatne izmjene koje je donio II. Vatikanski koncil, ostali su do danas nepromijenjeni.

'Vizualni identitet' Došašća

Došašće ima i svoj posebni 'vizualni identitet' - boja Došašća je ljubičasta, a već dan prije prve, od četiri, nedjelje Došašća, izrađuju se i na stol stavljaju adventski vijenci s četiri svijeće od kojih svaka simbolizira jednu od nedjelja Došašća. Već par desetljeća i u Hrvatskoj su se udomaćili, sa Zapada usvojeni, mali, manje ili više bogato urađeni vjenčići koji se stavljaju na ulazna vrata kuća i stanova (U najnovije vrijeme običaj stavljanja vjenčića na vrata sve je rašireniji i uoči najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, s tim da su elementi i ukrasi vjenčića ipak primjereni uskrsnom vremenu).

Dvostruko iščekivanje 

U Došašću Crkva pred očima ima 'dvostruki' dolazak Krista Spasitelja - onaj koji je označio kraj povijesti spasenja, kada je ispunjeno Božje obećanje o dolasku Mesije, i onaj dolazak, u slavi, koji će označiti kraj vremena. 

Zornice, ili rane jutarnje mise svakoga dana, i adventske pjesme, u katoličkom svijetu najvažnija su obilježja Došašća. U pravoslavlju, i kod onih koji liturgiju slave po reformiranom julijanskom kalendaru (dakle, po gregorijanskom kao i katolici) i kod onih koji su ostali uz tradicionalni kalendar istočnih crkava, uz razliku u datumu početka i kraja, te ukupnog trajanja adventskog vremena, naglasak je na postu i uzdržavanju od mesnih jela, osobito onih od crvenog mesa. 

Budnost, kao pokora svakodnevnog ranog ustajanja, ali i budnost kao spremnost za drugi i konačni Kristov dolazak, potiču potrebu okajanja vlastitih grijeha, potrebu darivanja drugih i činjenja dobrih djela, ali i radost koja uklanja strepnju od „Sudnjega dana" i u iščekivanje unosi mir i spokoj. Tako u poznatoj adventskoj pjesmi „Visom leteć ptice male" osjeti se poziv na pokoru, budnost, ali je, i melodijski i riječima, to radostan poziv, a u drugoj, jednako poznatoj, „Padaj s neba roso sveta", melodija je svečanija, riječi teološkije, ozbiljnije. Ipak, i jedna i druga imaju zajedničku poveznicu – priroda, koja je inače obilježena kasnom jeseni, kratkim danom i svim onim što kalendar donosi, ima i naznake proljetnog buđenja, rađanja novog Sunca, što za kršćane utjelovljeni Bog, Betlehemsko Dijete – jest.

Prethodnih dana, i još uvijek, turističke agencije, kao dio svoje ponude, zdušno oglašavaju "Advent u Beču" i prema informacijama koje smo od njih dobili, interes je puno veći od mogućnosti smještaja u austrijskom glavnom gradu. Sve to govori o komercijalizaciji i ovoga, posebnog vremena, koje u sebi ima potencijal i za ovako osmišljeni i zaokruženi doživljaj lijepoga. Gdje je Hrvatska, kao ona koja i sama ima što ponuditi u toj turističkoj adventskoj priči, ne treba posebno elaborirati. Gdje je Slavonski Brod - još manje. S Bečom se, dakako mjeriti ni ne može, ali...