Isusovačka služba za izbjeglice na čijem je čelu 34-godišnji isusovac, Tvrtko Barun, katolička je nevladina organizacija koja u Hrvatskoj postoji od 1993. godine, a upravo su oni uvelike pomogli izbjeglicama u jeku izbjegličke krize. Upravo razgovor s Tvrtkom Barunom, o kojemu je i SBplus ranije pisao, prenio je portal 24sata.

Kao što su pomagali izbjeglima i prognanima za vrijeme i nakon Domovinskog rata, oni i danas prate te zagovaraju prava izbjeglica, ali nekih drugih, manje poželjnih izbjeglica u našem okruženju. Najviše djeluju u prihvatilištu za tražitelje azila, u Prihvatnom centru za strance Ježevo te pomažu osobama koje su dobile azil u njihovom uključenju u hrvatsko društvo.

Tvrtko Barun je nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije i završene filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove godinu dana proveo u Bruxellesu radeći u regionalnom europskom uredu Isusovačke službe za izbjeglice. Zatim je završio trogodišnji studij teologije u Parizu nakon čega je zaređen. Dvije godine bio je studentski kapelan, a nakon toga je magistrirao duhovnost, također u Parizu.

Tvrtko je rođen u mnogobrojnoj obitelji u Rakitju kraj Zagreba. Roditelji su mu srednjoškolski profesori a on je sedmo od dvanaestero djece. Ima osmero braće i tri sestre, 27 nećaka i još troje 'na putu'. S roditeljima, braćom i sestrama pjeva u obiteljskoj 'Klapi Barun'. Osim gitare na kojoj najčešće svira pop i rock sada je počeo svirati saksofon. Bavi se slobodnim penjanjem, jako je aktivan na društvenim mrežama.

Dobitnik je prestižne nagrade Europskog parlamenta – 'Europski građanin' koja se dodjeljuje za iznimna dostignuća u promicanju europskih vrijednosti. Od prošle godine Isusovačka služba za izbjeglice pokrenula je akciju 'Ručak sa izbjeglicom'. Prošle godine 20 ljudi otvorilo je vrata svog doma, a ove godine to je napravilo duplo više kako bi osobno susreli izbjeglice. Svemu tomu doprinijeo je i Barun, obilazeći gradove i šireći dobru riječ o izbjeglicama s kojima se svakodnevno susreće. Tako je 1. prosinca posjetio i Slavonski Brod kako bi vodio okrugli stol na temu „Izbjeglice - izazovi i mogućnosti".

U Hrvatskoj nemamo velik broj izbjeglica i tražitelja azila, naveo je i tada Barun. Od 2004. do danas 450 ljudi dobilo je azil, a trenutno ga još 500 osoba traži. Najčešće dolaze iz Sirije, Afganistana, Iraka. Tvrtko smatra da baš zbog toga moramo sada, s obzirom da imamo mogućnosti, izgraditi sustav kako bi integracija tih ljudi bila što učinkovitija.

- Država treba na principu supsidijarnosti podijeliti odgovornost sa nevladinim sektorom koji će isti posao učiniti jeftinije, kvalitetnije i učinkovitije. Novaca za to ima u Europi, Vlada ima pristup tom novcu, samo treba iskoristit te novce, i to bi trebalo pomoći da se izgradi sustav integracije kao dugoročni cilj za Hrvatsku. Konkretno, tu je pitanje jezika kao pretpostavke bilo kakve integracije. Ministarstvo obrazovanja je zadnjih pet godina organiziralo tečajeve samo 7 mjeseci. To je premalo. Znači treba napraviti sustav koji će biti pristupačniji i prilagođeniji tim ljudima. Zatim stanodavci nisu baš voljni iznajmiti izbjeglicama stanove. Nažalost, u pitanju je neprihvaćanje izbjeglica i isključivost. I tu je konačno pitanje zapošljavanja. Eto to su tri najveća koraka integracije - smatra Tvrtko koja sa svojom ekipom potpuno posvećen pomoći izbjeglicama.

- Nas je u timu četrnaestero i, unatoč običnom radnom vremenu, na raspolaganju smo im u biti 24 sata na dan. Izgradili smo jedan odnos povjerenja, kad imaju problem jave se. To povjerenje zahvaljujemo ponajprije našim četiri kulturnih medijatora i prevoditelja: dvojica azilanata iz Sudana i Irana te dvojica Sirijaca, otac i sin s tim da je otac došao iz Sirije u Hrvatsku prije 30-tak godina. Bez njih bi sve to vrlo teško funkcioniralo... Razni su profili ljudi tu, od zanatlija do liječnika. Evo trenutno u prihvatilištu imamo trojicu liječnika i nekoliko medicinskih sestara - kaže Tvrtko kojem su dani koje je proveo u Opatovcu u jeku izbjegličke krize, ističe, bili potresno, ali iskustvo koje ga je obogatilo.

- Rad na terenu i izbjeglička kriza, prvi dani, tjedni u kampu Opatovac, tisuće ljudi dnevno su prolazili kampom, s kolegicama i kolegama i volonterima sam bio tamo i svjedočio tom jadu i bijedi ljudi koji su morali pobjeći, koji su tražili neku sigurnost i zaštitu, bolji život pod uvjetima koji nisu bili lagani. Previše patnje. Hladnoća, kiša, gubili su se, dijelile su se članovi obitelji, djeca bi izgubila roditelje i obrnuto, tek rođene bebe, trudnice koje moraju sutra roditi, starci, bolesni. Smjene od osam sati, osam odmora, osam rada, u kampu. Znao sam i ja i kolege u samoći zaplakati od onoga što sam vidio. Jer nije bilo vrijeme za plakanje u akciji kad treba pomoći ljudima. Ti ljudi su doživjeli strašne stvari, od svih mogućih vrsta nasilja i to je ono što većina njih nosi sa sobom i što im je označilo život. Nešto s čim se bore i onda smo mi tu. Trudimo se pomoći im koliko god možemo kako bi imali budućnost kad već nisu imali lijepu prošlost - objašnjava Tvrtko koji sebe opisuje kao čovjeka kojem je teško stajati na mjestu i biti miran.

-  Imam ja puno ideja, želja i projekata, ali trudim se i živjeti ono što mi je sada aktualno - službe koji su mi povjerene. Da što više dam sebe u to poslanje. Što se mojih osobnih želja tiče, ono što želim drugima želim i sebi: više otvorenosti za druge i drugačije, više razumijevanja za one koji drugačije misle i s kime se toliko ne slažem. Da mogu na taj način osobno rasti, za vlastito dobro i onih s kojima živim i radim - ističe Tvrtko kojeg najviše kao svećenika u radu veseli sljedeće:

Bilo to u radu s izbjeglicama, dajući duhovne vježbe ili nešto drugo, osobno mi je veliko zadovoljstvo i poticaj susresti ljude koji su iskreni tražitelji, koji se cijelim svojim srcem i svom snagom trude mijenjati na dobro sebe i svijet oko sebe. Divim se njihovoj autentičnosti i hrabrosti. Takvi ljudi su mi utjeha i radost  - zaključuje Tvrtko