Hrvatski branitelji Milivoj Hucaljuk i Nenad Šetina iz Slavonskog Broda po skidanju vojničke odore svoju su strast pronašli u zrakoplovnom modelarstvu, piše magazin Oluja. Sugrađani ih često mogu vidjeti kako savršenom preciznošću uz pomoć računala upravljaju minijaturnim helikopterima, odnosno multirotorima s ugrađenim videokamerama i fotoaparatima za snimanje i fotografiranje terena.

Njihov neobični hobi, na koji troše sve svoj slobodno vrijeme i uživaju u tome, rijetko prolazi nezamijećen, pa ih prolaznici često pitaju za detalje o modelima. - Helikopteri su opremljeni sustavima za vođenje, navođenje i izviđanje. Postoje igračke, sportski modeli te profesionalni sustavi, koji se koriste za civilnu i vojnu namjenu – kaže Hucaljuk.

Suradnja s geodetima

Brodski modelari pojašnjavaju kako se u Hrvatskoj takvi helikopteri dosta koriste za snimanje raznih manifestacija iz zraka, od svatova do sportskih natjecanja. I na Olimpijskim igrama u Sočiju često su korišteni za drugačiji pogled u televizijskim prijenosima. Hucaljuku i Šetini oni uglavnom služe za prikupljanje informacija za korisnike kao što su policija, služba zaštite i spašavanja te razne agencije. Suradnjom s geodetskim tvrtkama za koje obavljaju geodetske izmjere terena iz zraka, svom su hobiju dodali i poslovnu dimenziju. Sa svojim letjelicama i novim softverima pomažu im da posao obave mnogo brže, kvalitetnije i jednostavnije. Helikoptere konstruiraju sami, a kupuju jedino komponente. Posao im, kažu, otežava činjenica da u Hrvatskoj, za razliku od zapadne Europe, ne može preživjeti gotovo niti jedna trgovina s modelarskim potrepštinama, ali sada taj nedostatak kompenziraju kupnjom u internetskim shoppovima.

- Helikopteri su sve dostupniji na tržištu, a oni jednostavniji mogu su nabaviti po relativno pristupačnim cijenama od 600 do 700 dolara. Međutim, oni najkompleksniji s osam ili 12 motora znatno su skuplji i cijena im se penje do 20-ak tisuća eura – kaže Šetina.

Prvi projekti na kojima je radio bile su auto-bombe

U letjelice svih vrsta Hucaljuk se zaljubio još prije rata. Nije čudno, s obzirom na to da mu se kuća nalazi odmah preko puta Aero kluba Brod, u koji se učlanio već sa 16 godina. Ubrzo je počeo letjeti i postao jedriličar, motorni pilot te nastavnik letenja i modelarstva. Po izbijanju rata 1991. godine postaje pripadnik 108. brigade HV-a, gdje je radio sa sustavima daljinski upravljanih eksplozivnih vozila. Imenovan je zapovjednikom postrojbe besposadnih (bespilotnih) letjelica u 108. brigadi. U Hrvatskoj je tada u raznim gradovima bilo 14 skupina koje su pokušavale razviti taj sustav, ali Brođani su bili najučinkovitiji.

Prvi projekti na kojima je radio bile su auto-bombe, odnosno kamion-bombe na daljinsko upravljanje za potrebe zadaća vezanih za osvajanje vojarne JNA u Slavonskom Brodu i rušenje mosta preko Save u Staroj Gradiški, koji je spajao pobunjene Srbe iz tzv. SAO Krajine s onima u Bosni. Nažalost, prvi pokušaj nije uspio jer je tehnologija bila nedovoljno učinkovita, a u drugom se torpedo nije moglo staviti u vodu jer je Sava bila zaleđena.

- Bili su to neperspektivni načini djelovanja, jer s besposadnim je sustavima puno učinkovitije pribaviti informaciju, a djelovati s klasičnim oružanim sustavima – ističe Hucaljuk.

Bespilotne letjelice u ratu

On dodaje kako su bespilotne letjelice u ratu ipak ispunile svoju svrhu, ali ne u bojevom djelovanju, nego kao sustav koji je stalno pribavljao informacije o razmještaju protivničkih snaga i tehnike. Pred kraj rata usvojena je i metoda "real-time”, gdje su u istom trenutku nadzirali što se događa na protivničkoj strani i radili korekciju svog vatrenog djelovanja. Štoviše, niti jedna vojna operacija 1995. nije planirana niti pokrenuta bez njihova sudjelovanja.

U ožujku 1993., po ustroju profesionalne postrojbe pri Glavnom stožeru, Hucaljuk je postao zapovjednik, konstruktor i pilot 280. voda bespilotnih letjelica Hrvatske vojske. Tu je doživio i mirovinu. Zajedno s njim, u sustav upravljanja bespilotnim letjelicama pri 108. brigadi te samostalni zrakoplovni vod u Đakovu bio je uključen i Šetina, koji se kasnije odvojio i nastavio studirati. Susretali su se, ali ne prečesto, pošto je Hucaljuk većinu vremena izbivao iz Broda.

Maketarstvo i fotografija

Ponovno su se povezali prije dvije godine. Šetina se specijalizirao za maketarstvo i izradu vjernih kopija aviona, helikoptera, brodova i zgrada u određenom mjerilu. Sve je povezao s fotografijom, kojom se bavi još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U njihovu zajedničkom bespilotnom programu on je zadužen za foto opremu i senzore. Kao ornitolog, Šetina vodi i glavnu riječ u nadzoru ptičjih staništa, programu koji sa svojom tvrtkom "Crvena tipka” iz Zagreba odrađuju za Ministarstvo zaštite okoliša i prirode. U početku su pomagali besplatno, ali lokacije na kojima su snimali s vremenom su postajale sve dalje, pa su povećani troškovi zahtijevali i određenu nadoknadu.

- Ispočetka još nismo imali multirotor, ali odmah se pokazalo kako je naša metoda brojanja jedinki zaštićenih vrsta ptica, njihovih staništa i mjesta na kojima se gnijezde učinkovitija od onih klasičnih. Iz zraka im donosimo puno kvalitetnije informacije i sada već imamo dobre reference i u Hrvatskoj i u inozemstvu – ističe Šetina. Izvješća o brojnosti ptičjih staništa ornitolozi prosljeđuju stručnim časopisima, a povratne informacije govore kako je riječ o veoma učinkovitoj metodi. Štoviše, od Brođana se traži da pojasne kakvom tehnikom i tehnologijom se služe, a Ministarstvo im je nedavno ponudilo suradnju i na jednom velikom europskom projektu.

Zahvaljujući mobilnosti i učinkovitosti sustava, djelatnost im sve više širi, pa su tako nedavno s Državnom upravom za zaštitu i spašavanje na Lonjskom polju nadgledali ispuštanje zaobalnih voda u svrhu zaštite od poplava. Pored hobističkog i vojnog, Hucaljuk je značajnu pozornost posvetio još jednom segmentu zrakoplovnog modelarstva – sportskom. U njemu se specijalizirao za radijski upravljane F3J jedrilice, zapostavivši klasično letenje koje u Hrvatskoj ionako nije previše rašireno. Riječ je o termičkim jedrilicama vrhunske tehnologije, koje na natjecanju moraju provesti petnaestak minuta u zraku i na kraju sletjeti na točno zadano mjesto. Unatoč rasponu krila od četiri metra, vrlo su lagane i težina im ne prelazi 1,5 kilograma. Za usporedbu, vojna bespilotna letjelica istog raspona krila teška je 40 kg.

Ponosan na sina
Ispočetka je Hucaljuk često sudjelovao na natjecanjima i na njima ostvarivao zapažene uspjehe, ali kasnije je sve svoje aktivnosti podredio praćenju sina Arijana (21), koji i danas ostvaruje vrhunske rezultate. Zajedno sa suprugom i starijim sinom Josipom, Milivoj je kao trener postao prateći dio Arijanovog sportskog tima. Sudjelovali su na natjecanjima po cijeloj Europi te Južnoj Africi, a put u Kanadu otpao im je zbog problema s vizom. Uz niz titula prvaka Hrvatska, najveći Arijanovi uspjesi su naslov viceprvaka svijeta 2010. u Francuskoj te zlatna medalja na Europskom prvenstvu 2011. godine u Sloveniji.
- Veoma sam ponosan na Arijana. Njegove pobjede doživljavam kao svoje, jer očito je u svojoj zaljubljenosti u aeromodelarstvo naslijedio moje gene. Naravno, svega toga ne bi bilo bez njegove upornosti, znanja i napornog treniranja – ističe Milivoj.

Izvor: Večernji list