Ovih su dana objavljeni novi detalji o impozantnom nekretninskom bogatstvu Katoličke crkve, piše Slobodna Dalmacija čiji članak u cijelosti prenosimo. Golemo protuslovlje između „Crkve siromaha", kakvom je definirao Krist, i približne skice njezine ovozemaljske imovine dodatno je podcrtano s preko 3000 nekretnina u Rimu, te stotinama prestižnih adresa u Parizu, Londonu i Ženevi. „Kraljevstvo zemaljsko" vatikanske crkve mjeri se doslovce u milijardama eura.

Ukupno kaptolsko bogatstvo nikad nije službeno procijenjeno, no 1213 župa na području Republike Hrvatske ima najmanje dvostruko toliko nekretnina, uz oko 1200 crkava koje se koriste za bogoslužja. U više navrata kaptolski velikodostojnici isticali su da Crkvi pripada više od deset posto poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.

Biskup Nunzio Galantino, voditelj Uprave za imovinu Apostolske Stolice, dao je prilikom objave novih imovinskih podataka i neke relativizirajuće izjave o neprimjerenom medijskom senzacionalizmu, no činjenice iz vatikanske imovinske kartice koju je morao osvježiti po nalogu samoga Pape ne mogu se baš lako poništiti demagoškim porukama. Razmjeri današnjih vatikanskih posjeda naprosto matematički zapanjuju.

Novija ulaganja Crkve u nekretnine datiraju od 1929. godine, kad je ugovorom Kraljevine Italije i Svete Stolice osnovana neovisna vatikanska država. Sporazum s Italijom uključio je nemala obeštećenja za posjede koji su oduzeti bivšoj Papinskoj Državi.

Među oduzetom crkvenom imovinom bila je, primjerice, i golema palača na brežuljku Kvirinalu gdje je nekad stolovalo tridesetak papa, a danas je službena rezidencija talijanskog predsjednika. Novac koji je Crkvi isplaćen kao državna kompenzacija za nju i ostale nekretnine ona odlučuje investirati u nepokretnu imovinu diljem Europe. Nije to navodno bilo zbog naročitoga materijalizma, nego „samo zato da bi time Crkva osigurala svoju slobodu i neovisnost", naglasio je biskup Galantino.

Imovinski odjel Vatikana (APSA) desetljećima već upravlja s gotovo 800 nekretnina u srcu Pariza, oko bulevara Saint-Michel i Elizejskih poljana, a njihova površina doseže gotovo 60 tisuća četvornih metara i vrijednost od preko 600 milijuna eura. I u Londonu Vatikan ima 30-ak nekretnina na najprestižnijim lokacijama, a vrijednost im nadilazi stotine milijuna eura. U Švicarskoj - Ženevi i Lausannei - Crkva u svom vlasništvu ima isto oko 140 posjeda koji se procjenjuju na oko stotinu milijuna.

Crkvena imovina u Italiji je doslovce neprocjenjiva, jer nitko ne može ocijeniti ni približnu realnu vrijednost Bazilike Svetog Petra ili drugih znamenitih crkava. No, Vatikan u Rimu posjeduje i cijele blokove komercijalnih zgrada, gotovo kompletne glavne ulice s pripadajućim objektima koje se spajaju kod Trga Svetoga Petra. Crkva u Italiji iznajmljuje više od 2400 svojih stanova, te preko 600 uredskih i trgovačkih prostora, od čega prema službenim podacima zarađuje preko stotinu milijuna eura godišnje.      

Popis ukupne imovine Vatikana još nije kompletiran, jer Papa Frane je stavio tek nedavno pod kontrolu biskupa Galantina neke inozemne lokacije poput londonskih crkvenih imanja koja je središnja vatikanska uprava svojedobno stekla sumnjivim poslovima preko talijanskih posrednika.

Među njima su i zgrade u srcu londonske ekskluzivne četvrti Chelsea, gdje je talijanski investitor koji je posredovao u kupnji bio uhićen zbog optužbi za korupciju. Crkvi je ugled dodatno narušen i nakon otkrića da je investicijski fond s Malte vatikanski novac „oplođivao" ulaganjem u luksuzne stanove, ali i u filmove o homoseksualcima, poput onoga o britanskoj estradnoj zvijezdi Eltonu Johnu.

Slične afere u Vatikanu nisu nimalo unikatne: nedavno je na čak devet godina zatvora osuđen bivši šef Vatikanske banke zbog pronevjera i pranja novca u koruptivnim poslovima s crkvenim nekretninama.

Katolička crkva je među najvećim vlasnicima nekretnina i u Republici Hrvatskoj. Usprkos toj činjenici i usprkos kontroverznim Vatikanskim ugovorima kojima su svoja materijalna prava dodatno podebljali i s oko milijardu kuna godišnje iz državnoga proračuna, ne samo s Kaptola nego i iz interesno uvezanih političkih stranaka godinama se besramno ističe kako Crkvi ova država još jako puno duguje. I da je Kaptolu zapravo vraćen tek jako mali dio oduzete joj imovine.

O tome kako je Crkva u Hrvata kroz protekla stoljeća stjecala tu silnu imovinu, dok joj pastva najčešće nije imala ni suhog kruha na stolu, nerado se javno i istinoljubivo govori. Tek povjesničari povremeno podsjete kako je Crkva silna imanja u prošlosti u Hrvatskoj stjecala na razne nemoralne načine, kao i drugdje: poklonima velikaša, tjeranjem sirotinje na iskupljenje tobožnjih grijeha darovnicama, obilnim naknadama za služenje tuđim kraljevima i carevima, ili za vođenje drugih državnih poslova.

Danas u Crkvi nastoje prekriti općim zaboravom i svoje vlastite zakone po kojima su u inkvizicijskim procesima otimali imovinu osoba koje bi prethodno spalili na lomačama kao heretike ili tobožnje vještice. U takvim procesima, koji su u Hrvatskoj završili tek ukazom Marije Terezije sredinom 18. stoljeća, lažno iskonstruirane optužbe za djelovanje protiv Crkve nekad su bile pokretane isključivo da bi se nesretnicima otela njihova privatna dobra.

Vatikan u Rimu posjeduje i cijele blokove komercijalnih zgrada, gotovo kompletne glavne ulice s pripadajućim objektima koje se spajaju kod Trga Svetoga Petra. Crkva u Italiji iznajmljuje više od 2400 svojih stanova te preko 600 uredskih i trgovačkih prostora, od čega prema službenim podacima zarađuje preko stotinu milijuna eura godišnje.     

Nemalo bogatstvo naše je svećenstvo steklo i kroz procese nasilnih pokrštavanja koje je nerijetko trebalo kompenzirati adekvatnim imovinskim oblicima.

Kad se sve to zbroji, najveći veleposjednici u Hrvatskoj nemaju baš posve moralne temelje za svoju neupitnu raskoš, a kamoli za nova potraživanja. Ukupno kaptolsko bogatstvo nikad nije službeno procijenjeno, no 1213 župa na području Republike Hrvatske ima najmanje dvostruko toliko nekretnina, uz oko 1200 crkava koje se koriste za bogoslužja. U više navrata kaptolski velikodostojnici isticali su da Crkvi pripada više od deset posto poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.

Tu su i zgrade četiri katoličko-bogoslovna fakulteta, od kojih su oni u Zagrebu i Splitu u samom središtu grada gdje kvadrati vrijede više tisuća eura, a u urbanim centrima su i sva biskupijska sjedišta i sjemeništa, pastoralni centri, prostori Caritasa, katoličke osnovne škole...

Uz desetke kurija, nadbiskupskih palača, gotovo 500 samostana, riznica s umjetničkim djelima i bibliotekama rijetkih knjiga, svaka hrvatska biskupija zasebno vodi dugačke popise imovine za koju još traže povrat ili adekvatnu novčanu naknadu. Samo u Zagrebu su na toj listi, ili su već vraćeni u crkveni vlasnički portfelj, tisuće stanova u samom centru ili na Gupčevoj zvijezdi, bolnica u Vinogradskoj, Klovićevi dvori, zgrade Građevinskog fakulteta i Učiteljske akademije, park Ribnjak, dvorac Brezovica, brojni vrtići, kazališta…

Osim moralne, prilično je upitna i sama idejna dimenzija nezasitnih materijalnih pretenzija Katoličke crkve. Podsjetimo, riječ je o organizaciji koja sva ta imanja predano sakuplja u ime bogočovjeka čije su poruke čak i nevjernicima prilično poznate i slavne: "Blago siromašnima; Blago onima koji plaču; Blago onima koji gladuju i žeđaju; Blago onima koji trpe. A ako bi se tko htio s tobom parničiti da ti otme košulju, daj mu i svoj ogrtač." (Evanđelje po Mateju).

Fatalni raskorak između učenja Isusa iz Nazareta čiji je kredo bio put križa i odricanja, te njegovih srebroljubnih ovozemaljskih predstavnika, on sam bi vjerojatno rutinski nazvao - farizejstvom.