9342
Prikaza
4
Komentara
PREDSJEDNIK Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Mirko Svirčević, na zanimljiv je način došao u posjed polovice obiteljske kuće, katnice u mirnom dijelu drugog po veličini grada u Slavoniji. U zamršenoj priči, čiji tijek nije lako pratiti, osobito je zanimljiva uloga branitelja i invalida Domovinskog rata, Marka Stažića. On će se i kasnije javljati kad je u pitanju još jedna nekretnina u vlasništvu obitelji suca Svirčevića. Osim kuće u Slavonskom Brodu, u kojoj sada živi, predsjednik Županijskog suda jedno je vrijeme imao i kuću u Topuskom, koju će kasnije, upravo sa Stažićem, zamijeniti za kuću na otoku Visu.
No, krenimo od kuće u Slavonskom Brodu, kada 22. listopada 1998. otac Svirčevićeve supruge, Jakob Kadić iz Gundinaca, sela na krajnjem istočnom dijelu Brodsko-posavske županije, kupuje zemljište na kojem se danas nalazi sučeva kuća.
Tada je to, kako se može vidjeti iz kupoprodajnog ugovora, bilo neplodno zemljište, površine 421 metar četvorni. Jakob Kadić, Svirčevićev punac, to je zemljište, vidljivo je u ugovoru kojeg posjedujemo, kupio od Zvonimira Lovrića za 72.000 kuna. No, u razgovoru za Telegram, Zvonimir Lovrić tvrdi da zemljište nije prodao sučevom puncu, Jakobu Kadiću, već sucu Svirčeviću. "Oglasio sam prodaju dvije parcele i za jednu je bio zainteresiran Svirčević. Dogovorili smo se i prodao sam mu zemljište na kojem je danas njegova kuća”, kaže Lovrić za Telegram.
Kupovina zemljišta u Slavonskom Brodu
Uzbudljiv zaplet počinje pet mjeseci kasnije kada Jakob Kadić to isto zemljište, 19. ožujka 1999., prodaje Marku Stažiću, kojeg ćemo, kao što smo rekli, susretati i kasnije, prateći bujanje stambenih kvadrata predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu. Svirčevićev punac tom prodajom, naoko, napravio je loš financijski potez: zemljište je prodao Stažiću za 40.000 i za samo pet mjeseci, prividno, izgubio 32.000 kuna.
Ali, već 9. lipnja 1999. Marko Stažić, novi vlasnik zemljišta na kojem je danas kuća obitelji suca Svirčevića, dobit će od grada Slavonskog Broda rješenje kojim je oslobođen plaćanja komunalnog doprinosa. Stažić je zahtjevu priložio rješenje Ministarstva branitelja od 20. kolovoza 1998. kojim mu je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida, što je bilo dovoljno da Grad Slavonski Brod izda spomenuto rješenje i omogući Stažiću ishođenje građevinske dozvole bez troškova. Zajedno s oslobađanjem od plaćanja komunalnog doprinosa, tako je izbjegnuto plaćanje priključaka za vodovod, kanalizaciju i plin, trošak koji se procjenjuje na tridesetak tisuća kuna.
Stažić je, vidljivo je iz spomenutog dokumenta, na kupljenom zemljištu namjeravao podići kuću, prizemlje i potkrovlje, planirane bruto površine 168 metara četvornih. Valja zapamtiti ovaj datum, 9. lipnja 1999., jer iz opsežne dokumentacije kojom raspolažemo, vidi se da je Stažić u to vrijeme živio na Visu i upravo kupovao kuću na tom otoku, čiji će vlasnik, opet posredovanjem Stažića, kasnije postati Svirčević i njegova supruga.
Nakon oslobođenja plaćanja obveza, vratili kuću
Ali, vratimo se ponovno u Slavonski Brod. Ondje će sve ići brzo i glatko pa će Stažić u kratkom roku od Ureda za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove Županije Brodsko-posavske, građevinsku dozvolu dobiti već 24. kolovoza 1999.
Priča postaje dodatno uzbudljiva kada 30. listopada 2000. godine, nešto više od godinu dana nakon što je Marko Stažić dobio građevinsku dozvolu i kanio sebi podići kuću od 168 m² u Slavonskom Brodu, bivši vlasnik zemljišta, punac suca Svirčevića, traži i dobiva izmjenu građevinske dozvole.
A izmjena se sastoji u tome da se sada, umjesto investitora gradnje kuće Marka Stažića, ponovno javlja sučev punac Jakob Kadić! On je, naime, tijekom gradnje, ponovno došao u posjed istog onog zemljišta kojeg je prodao Stažiću, nakon što je ovaj oslobođen plaćanja komunalnog doprinosa. Izmjenu građevinske dozvole dalo je isto tijelo koje ju je i donijelo, Ured za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove Županije Brodsko-posavske.
Izgrađenu kuću poklonio kćeri, sučevoj supruzi
Tako je Jakob Kadić ponovno postao svoj na svome. Ali, zakratko. Već 17. travnja 2002. novoizgrađenu kuću darovat će svojoj kćeri, Ruži Svirčević, sučevoj supruzi. U ugovoru, uredno ovjerenom kod brodskog javnog bilježnika Miroslava Bračuna, stoji da je vrijednost poklonjene kuće 250.000 kuna, dakle 1.488 kuna po metru četvornom.
Tim činom iz naše priče nestaje Jakob Kadić, a privremeno i Marko Stažić. Njihova se uloga, vidljivo je iz dokumenata kojima raspolažemo, svela na zanimljiv odnos: prvo je Kadić prodao zemlju Stažiću, potom ovaj dobio oslobođenje od plaćanja komunalnog doprinosa, zatim je Kadić ponovno preuzeo isto zemljište od Stažića da bi na kraju izgrađenu kuću poklonio kćeri, sučevoj supruzi, vrijednu 200-tinjak eura po metru četvornom.
Vrijednost kuće skače s 250 na 700 tisuća kuna
Dan kasnije, na scenu stupa glavni junak ove priče, aktualni predsjednik Županjskog suda u Slavonskom Brodu, Mirko Svirčević. Naime, on će 18. travnja 2002. postati vlasnik polovine kuće jer će njegova supruga, ali sada kod drugog javnog bilježnika, Zvonimira Koporčića, također iz Slavonskog Broda, potpisati ugovor o darovanju nekretnine kojim će svom bračnom drugu pokloniti polovinu tek stečene kuće.
Već sljedećeg dana, 19. travnja 2002. bračni par Svirčević, Mirko i Ruža, koji su se do tada tiskali u stanu u neboderu, u središtu Slavonskog Broda – u Ulici Petra Krešimira IV., gruntovno će se uknjižiti kao vlasnici obiteljske kuće u Ulici Ivana Meštrovića, u mirnijem dijelu grada.
I tako je ostalo sve do danas, punih 18 godina. Različito je samo to što je vrijednost poklonjene kuće drugačija: kad je Jakob Kadić poklanjao kuću svojoj kćeri njena je vrijednost bila 250.000 kuna, a u imovinskoj kartici koju je sudac Svirčević ispunio 27. veljače ove godine, stoji da danas vrijedi 700.000 kuna. I ima 200 metara četvornih.
Svirčević je baš radio kao zemljišnoknjižni sudac
Mirka Svirčevića sve do tog 19. travnja 2002., formalno, nije bilo u priči o kući u kojoj danas živi i čiji je suvlasnik. Bar ne javno. Međutim, bio je u pozadini, jedva vidljiv, ali ipak postoji maleni trag, epizodna uloga, koja, kao i na filmu, ponekad zna biti itekako važna. U vrijeme dok su se njegov punac Jakob Kadić i Marko Stažić loptali s vlasništvom zemljišta na kojem je izgrađena kuća obitelji Svirčević, današnji predsjednik Županijskog suda radio je kao zemljišnoknjižni sudac Općinskog suda u Slavonskom Brodu.
Nekako u to vrijeme, u srpnju 1999. nastat će zapisnik kojeg posjeduje Telegram, a kojim izvjesni Željko Jovičić, kao opunomoćenik Marka Stažića, 27. srpnja 1999. izjavljuje da je Stažić odustao od kupovine i povlači ugovor od 19. ožujka 1999., kojim je od sučevog punca kupio zemljište.
Općinski sud u Slavonskom Brodu donijet će rješenje kojim se ”vraća kupoprodajni ugovor od 19. ožujka 1999. br. Ov 1944/99 s prilozima”. Taj zapisnik i rješenje sastavljen je na vrlo zanimljiv i krajnje neobičan način. Pisan je rukom i nalazi se u zbirci Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a potječe iz vremena kada je ondje šef bio Mirko Svirčević.
Stažić tvrdi da od Kadića nije kupio niti mu prodao zemljište
U razgovoru za Telegram Stažić će reći kako on od Kadića nikada nije kupio niti mu prodao zemljište na kojem je danas sučeva kuća, što cijelu priču čini još nevjerojatnijom.
Pažljivim praćenjem kronologije ove zamršene priče vidljivo je kako je Marko Stažić građevinsku dozvolu, koju će kasnije preuzeti Svirčevićev punac, dobio mjesec dana kasnije (24. kolovoza 1999.) nakon što je Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Slavonskom Brodu (gdje je tada kao sudac radio Mirko Svirčević) sastavio onaj neobični zapisnik i na istom, rukom pisanom komadu papira, donio rješenje, kojim 27. srpnja 1999. vraća zemljište Jakobu Kadiću, s obzirom na to da je Stažić odustao od kupnje.
Zamjena kuće u Topuskom za kuću na Visu
U međuvremenu, s obzirom na to da život zna biti itekako nepredvidiv, Marko Stažić ponovno će se pojaviti u našoj priči. I opet će u pitanju biti nekretnine, one vezane uz obitelj suca Svirčevića. Početkom prosinca 2012. Mirko i Ruža Svirčević sklopit će ugovor o zamjeni nekretnina, tako što će Stažiću ustupiti kuću, dvorište i gospodarske zgrade u Topuskom, sve smješteno na 552 metra četvorna.
Marko Stažić, pak, obitelji Svirčević u zamjenu će dati kuću na otoku Visu, veličine 82 metra četvorna, zgrade na 11m² i dvora na 192 m², ukupne površine 285 metara četvornih. Iz ugovora sklopljenog 3. prosinca 2012. vidljivo je kako su Mirko i Ruža Svirčević svoju nekretninu u Topuskom procijenili na iznos od 30.000 eura, dok je Stažić kuću i zemljište na Visu procijenio na 83.050,40 eura.
Podizanje kredita za otplatu Stažićeve hipoteke
No, za razliku od kuće u Topuskom, koja je bila bez tereta, Stažićev posjed na otoku Visu imao je hipoteku Privredne banke Zagreb u iznosu od 77.300 švicarskih franaka. Ugovorom o zamjeni nekretnina zaključeno je kako Stažićev dug PBZ-u na dan 3. prosinca 2012. iznosi 64.047,59 švicarskih franaka, pa su Svirčevići i Stazić, koje je igra sudbine ponovno spojila kad su u pitanju nekretnine, utvrdili kako je razlika u cijeni zamijenjenih nekretnina 53.054,40 eura, jednaka tadašnjem Stažićevom dugu Privrednoj banci Zagreb.
Ugovorom, Stažić je pristao da Mirko i Ruža Svirčević njegov dug PBZ-u isplate kreditom kojeg će podići u istoj banci. Tako će već 7. prosinca 2012., samo četiri dana nakon što su sa Stazićem potpisali ugovor o zamjeni nekretnina, Svirčevićevi podići kredit u PBZ-u na iznos od 53.000 eura, kako bi isplatili Stažićev dug, a on će im, zauzvrat u PBZ-u ishoditi brisovno očitovanje na onu hipoteku od 77.300 švicarskih franaka.
Supružnici Svirčević taj su kredit podigli na rok od šest godina, i u međuvremenu su ga, čini se, otplatili jer ga brodski sudac ne spominje u svojoj imovinskoj kartici ispunjenoj početkom ove godine.
U međuvremenu, kuću na visu obnavlja i dograđuje
Kako se može vidjeti u zemljišnim knjigama katastarske općine Vis, Mirko i Ruža Svirčević danas su vlasnici kuće na Visu, neopterećene bilo kakvom hipotekom. Marko Stažić, pak, kazuju knjige Katastarske općine Topusko, vlasnik je kuće, dvorišta i gospodarske zgrade u tom mjestu, također bez tereta.
No, kuća na Visu, u vlasništvu sučeve obitelji, u međuvremenu se obnavlja i dograđuje. Obitelj Svirčević, nedugo nakon što je zamijenila nekretninu u Topuskom za onu na Visu, podnijet će Upravnom odjelu za graditeljstvo i prostorno planiranje Splitsko-dalmatinske županije 28. lipnja 2013. zahtjev za legalizacijom kupljene građevine, koji će biti riješen nakon četiri godine, 26. listopada 2017.
Kuća je koštala trećinu današnje vrijednosti
Potom će, 21. veljače ove godine, obitelj Svirčević prijaviti rekonstrukciju i početi s građenjem. U imovinskoj kartici koju je sudac Svirčević predao tjedan dana kasnije (28. veljače ove godine), tu je kuću procijenio na 1,875.000 kuna i naznačio da je veličine 230 metara četvornih. Na nedavno snimljenim slikama već se vidi kako će to biti lijepa kuća, prostrana katnica u kojoj će se naći dovoljno mjesta ne samo za domaćine, već i za goste.
Kad se, dakle, sve zbroji i oduzme, Svirčevića i njegovu suprugu kuća na Visu koštala je tek trećinu njene današnje vrijednosti. Ali, kako je Marko Stažić, epizodist u stjecanju nekretnina Mirka Svirčevića, predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu, uopće došao u posjed kuće na Visu? Odgovor na to pitanje daje ugovor sklopljen 8. ožujka 1999. u Beogradu, istog mjeseca i iste godine, u ožujku 1999. kada će Svirčevićev punac, nakratko, 19. ožujka 1999. prodati Marku Stažiću zemljište na kojem je danas kuća uglednog brodskog suca.
Kupnja kuće od Beograđanina po smiješnoj cijeni
Tog 8. ožujka 1999. Marko Stažić, tada prijavljen na Putu bandirice bb u Gradu Visu, naći će se u Beogradu gdje će potpisati kupoprodajni ugovor s Danielom Fogelom, temeljem punomoći Milana Fogela, tada nastanjenog u Izraelu. Ugovor je očito sastavljen u Hrvatskoj jer je pisan ijekavicom, cijena kuće na Visu bila je 137.000 kuna (oko 18.500 eura). Toliko je, prema ugovoru, Stažić 8. ožujka 1999. u Beogradu na ruke isplatio Danielu Fogelu, što je ovaj potvrdio svojim potpisom.
Podsjetimo, kada je 13 godina kasnije Stažić mijenjao kuću na Visu za Svirčevićevu u Topuskom, cijena je bila 53.054,40 eura, plus kuća u Topuskom, 30.000 eura. U razgovoru za Telegram, Stažić tvrdi kako nije bio u Beogradu i nije potpisao ugovor o kupnji kuće na Visu, već je to obavila odvjetnica iz Beograda, koja ga je zastupala, predala vlasniku 37.000 DEM i obavila sve ostalo, uključujući i potpis ugovora.
Telegram je u posjedu tog ugovora iz kojeg se vidi da je ondje, kao kupac, potpisan Stažić, dok je prodavatelj, Milan Fogel, imao opunomoćenika koji je ugovor potpisao u njegovo ime. Brat Milana Fogela, žitelj Beograda, potvrdio je za Telegram kako je novac uistinu isplaćen, ali i dodao da je njegov brat kuću prodao budzašto, jer je na to bio prisiljen. ”Bilo je takvo vrijeme”, rekao je, ”u kuću je uselila osoba koja se predstavljala kao policajac, bilo je nemoguće deložirati je, puno toga iz kuće je otuđeno i devastirano, pa je brat, koji živi u Izraelu, pristao na ponuđenu cijenu”.
'Ne znam što čačkate oko Svirčevića, ako je itko pošten, on je'
Na snimcima Google streeta iz ožujka 2012. godine, koji se i danas mogu vidjeti, kuća u čiji je posjed brodski sudac došao u prosincu, te iste 2012. prilično je neuređeno zdanje na čijoj se terasi, kad je ondje živio Marko Stažić, vijorila hrvatska zastava. Stijega danas nema, a renoviranjem koje je započelo ove godine ta se zgrada pretvara u jednu od jadranskih vila čije su cijene vrtoglave.
No, zbunjujuća je činjenica da se, bez obzira na to što je kuću na Visu Svirčević kupio u prosincu 2012., na toj adresi, u Zagrebačkoj ulici, u siječnju 2018. još uvijek bio prijavljen Marinko Stažić, sin Marka Stažića, što se može provjeriti u Službenom glasniku Grada Visa od 16. veljače 2018. godine. Objašnjavajući zašto je odlučio mijenjati kuću na Visu za Svirčevićev posjed u Topuskom, Marko Stažić, u razgovoru za Telegram kaže kako je njegov sin, nakon posjete koncertu Marka Perkovića Thompsona bio izvrgnut ruganju djece iz razreda koja su ga nazivala ”ustaškim govnom”, da je to postalo nepodnošljivo, a na njegove prijave nitko nije reagirao.
"Zato sam odlučio maknuti se s Visa i zamijenio sam kuću sa Svirčevićem. Ne znam što čačkate oko tog čovjeka, ako je itko pošten, on je. Ako želite saznati kako sam za njega radio kriminalne radnje, reći ću vam: Jednom prigodom u Slavonskom Brodu donio sam mu 20-ak kilograma riječne ribe iz obližnjeg ribnjaka Jelas. Nije ih htio uzeti, pa sam mu vreću s ribom bacio preko dvorišne ograde”, kaže.
Zanimljivi potpisi na kupoprodajnim ugovorima
Telegram je u Općinskom sudu u Glini, u tamošnjem Zemljišnoknjižnom odjelu, pronašao ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim su Mirko i Ruža Svirčević 1. srpnja 2004., kupili ”kuću br. 2 i dvorište u ulici Nova Cesta, neplodno, gospodarske zgrade sa 138 m² i 137 m²” u Topuskom i sve platili 81 tisuću kuna. Prodavatelj je bio Stevo Vorkapić za kojeg su nam mještani Topuskog rekli kako je jedan od mnogih koji je nakon vojnoredarstvene akcije Oluja u kolovozu 1995. napustio Banovinu.
Na ugovoru postoji i jedna zanimljivost: Stevo Vorkapić potpisao se kao Stevo Vokić (!), a ne treba biti grafolog da bi se shvatilo kako je taj potpis istovjetan rukopisu kojim su ispunjeni podaci u ugovoru. Danas ondje, kako smo rekli, živi Marko Stažić, a pred kućom se vije hrvatski barjak, kao što je to bilo i na Visu, dok je ondje živio, a potom mijenjao tu kuću za sadašnju, u Topuskom. Je li Stevo Vorkapić (koji je na ugovoru potpisan kao Vokić) uistinu potpisao taj ugovor sa Svirčevićem nismo uspjeli saznati.
No, u svakom slučaju potpis na tom ugovoru vrlo je neobičan. Slično je i s potpisima Marka Stažića, koji su na dva ugovora, u čijem je posjedu Telegram, potpuno različiti i nema nikakve dvojbe da je to rukopis dvojice različitih ljudi. I dva potpisa Zvonimira Lovrića, s početka ove priče (prodao je zemljište na kojem je danas obiteljska kuća Svirčevićevih u Slavonskom Brodu), vrlo su različita pa kad smo ga pitali jesu li oba njegova, rekao je da nije siguran.
Još nekoliko nekretnina i zemljišta suca Svirčevića
Bilo bi, međutim, nekorektno reći da predsjednik Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Mirko Svirčević, nema i nekretninu (opet u suvlasništvu sa suprugom Ružicom) u koju prste nije imao umiješane Marko Stažić. Sudac i njegova supruga, pored vile na Visu i kuće u Slavonskom Brodu, vlasnici su i kuće za odmor, livade i nadstrešnice, sve veličine 1.439 m² u Bukovlju, nedaleko Slavonskog Broda.
Vlasnici tog posjeda koji su kupili za 20.000 eura postali su 13. lipnja 2008. kako bi se imali gdje odmoriti, kada im se ne bi išlo u Topusko. Mirko Svirčević, u imovinskoj kartici tu je kuću procijenio na 250.000 kuna i kaže da je kupljena kreditom, kojeg više nema u imovinskoj kartici. Dakle, vrijedna je koliko i, navodno, ona poklonjena kuća u Slavonskom Bordu, s početka naše priče. U Bukovlju, obitelj Svirčević, posjeduje i voćnjak veličine 1.363 m² (vrijednost 15.000 kuna), zatim put od 88 m² vrijedan 1.500 kuna, voćnjak u mjestu Vranovci od 478 m² (10.000 kuna), te još jedan voćnjak u istom mjestu na 252 m² (10.000 kuna), te šumu u Gornjoj Bebrini, veličine 2580 m². koju je procjeni na 8.000 kuna.
Nema ušteđevine, dionica ili vlasničkih udjela, ali ni kredita
Sudac Svirčević nema ušteđevine, dionica ili vlasničkih udjela ali ni kredita, a od dugova samo pozajmicu od 25.000 eura, nastalu početkom siječnja prošle godine. Novac mu je posudio Đuro Kadić. Kako je djevojačko prezime njegove supruge Kadić, očito je riječ o obiteljskoj pozajmici. Dug namjerava vratiti za 60 mjeseci, u obrocima od 420 eura, dakle sa samo 200 eura kamate tijekom pet godina. Plaća suca Svirčevića je između 18 i 19 tisuća kuna mjesečno, a primanja supruge u imovinskoj kartici nisu navedena.
Telegram je rezultat višetjednog istraživanja o načinu na koji je stjecao imovinu, poslao sucu Svirčeviću s molbom za komentar. Na obje naše zamolbe se oglušio, uopće ne odgovorivši ni na jednu e-poruku, poslanu na njegovu službenu adresu.
Iz priče o stjecanju imovine predsjednika Županijskog suda u Slavonkom Bodu, Mirka Svirčevića, a još više iz primjera kako je do svog stana došao predsjednik Općinskog suda u istom gradu, Vedran Pavelić (priču objavljujemo sutra), vidljivo je i puno jasnije zašto se neki hrvatski suci toliko opiru objavi imovinskih kartica i zašto one ni do danas, unatoč višekratnim najavama, nisu javno dostupne kao imovinske kartice državnih dužnosnika, već se uvid u imovinu sudaca može dobiti jedino uz suglasnost Državnog sudbenog vijeća.
aldomoro@ Više od milijardu eura godišnje u indirektne i direktne potpore medijima ulaže Francuska, gotovo milijardu eura godišnje Italija, 748 milijuna eura Velika Britanija, otprilike toliko i Finska, 525 milijuna Njemačka te 804 milijuna eura SAD kroz porezne olakšice i... Prikaži sve privilegiranu cijenu poštanskih usluga. To su podaci iz istraživanja Reutersovog Instituta za novinarstvo u kojem je navedeno kako većina zapadnih demokracija zapravo ima dugu tradiciju subvencioniranja medija. Državne potpore medijima tradicija su i u Norveškoj. Međunarodna konferencija za Dan slobode medija u HND-u je ugostila i Frodea Rekvea, predsjednika Norveškog instituta za novinarstvo, koji je govorio o tome kako velik dio norveških medija prima potpore od vlade. Nordijske zemlje tradicionalno medije smatraju javnim dobrom u smislu da svakom građaninu država ima obavezu osigurati slobodan pristup medijima s ciljem njihove bolje informiranosti, pa time i kvalitetne uključenosti u demokratske procese. Njihovi zakoni, međutim, jamče i uredničku neovisnost, što je uvjet koji bi trebao biti osiguran kod svake vrste državnih subvencija medijima. U Hrvatskoj resorno ministarstvo vodi politiku kojoj mediji predstavljaju tek „uteg oko nogu“. Nedavno objavljeni rezultati mjerenja indeksa pluralizma medija u 19 zemalja članica EU pokazali su kako najveći rizik predstavlja koncentracija medija i ovisnost o politici. Upravo u području ovisnosti o politici Hrvatska je prepoznata kao zemlja visokog rizika, što je vezano uz izravno državno financiranje medija iz državnog i lokalnih proračuna. Prijedlog Akcijskog plana za borbu protiv korupcije 2015.-16. kao jedno od strateških područja navodi i medije. Vladina obaveza da uvede transparentnije prikazivanje vlasništva i poslovanja medija izbačena je, međutim, iz tog dokumenta prije nego što je usvojen, te prebačena u Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast 2014.-16. Nositelj provedbe ovih mjera je Ministarstvo kulture
Tipična prića iz Hrvatske,najveći problem je to što je to girica ,somovi su daleko i duboko u mulju.Pitanje za sve zašto se krije nabavna cijena masku koje je vlada kupila našim novcem i da li ima ikoji novinar muda postaviti... Prikaži sveti to pitanje ili je sve potkupljeno.