"Prošlotjedna kolumna u kojoj sam ukazao na nerazmjer u iz­vještavanju naših medija o dvije samovoljne smrti naišla je na nerazu­mijevanje nekih čitatelja. Ponekom konzumentu glo­balne medijske papice, očito, treba nacrtati zašto bi vijest o šehidskoj smrti mladog Bošnjaka Emraha Fojnice u Iraku hrvatskoj javnosti trebala biti ponešto važnija od samoubojstva komičara Robina Williamsa", danas, piše etablirani liebling kolumnist Večernjaka, mladi sveučilišni profesor u Zagrebu, Nino Raspudić (Mostar 1975.).
Nakon što je, prije četiri godine, u HTV-ovoj emisiji 'Nedjeljom u 2', predstavio se kao simpatičan mladi intelektualac, koji neda na svoje Hercegovce, Raspudić se prometnuo u lidera neformalne akademske grupe sukreatora i/li sljedbenika politike secesionističko-nacionalističkog HVO-a u Bosni i Hercegovini 1992. godine, koju, između ostalih, čine: Ivo Lucić, Ljubuški 1962.; Davor Marijan, Livno 1966., Ante Nazor, Zagreb 1968...
Prometnuo se u samouvjerenog šminkera (i) kriminalne politike HVO-a koja je za posljedicu imala rat između Hrvata i Muslimana u BiH te, nastavno, Hrvate i Hrvatsku državu svrstala na kartu 'legitimnih islamskih vojnih ciljeva' - na kojoj će ostati sve dok Hrvatska bude aktivni sudionik imperijalističke politike prema prostorima koje nastanjuju (i) muslimani.
Evo kako Raspudić, (ne)izravno, američko(hrvatske) imperijalističke akcije pravda očajničkim 'islamskim' reakcijama.

HRVATSKA dijeli tisuću kilo­metara granice s državom iz koje se najmanje 140 dra­govoljaca trenutačno bori u islamističkim redovima u Siriji i Iraku, u kojoj postoje već duboko ukorijenjene ek­stremne islamističke zajed­nice i u kojoj su mudžahe-dini u sastavu Armije BiH u prošlom ratu izvršavali ritu­alna ubojstva odsijecanjem glave zarobljenim Hrvatima i Srbima, na isti način kao na snimci dekapitacije ame­ričkog novinara koja je ovaj tjedan potresla svijet.

Pitanje je koliko su Amerikanci i sami krivi za stanje proizvedeno nakon pada niza režima u arapskom svijetu, i koje još posljedice može imati njihova opsesi­ja da svoj model demokra­cije šire svijetom.

Vijest o tome da je mladić iz susjedstva izvršio, na druš­tvenim mrežama ranije na­javljeni, samoubilački napad u Iraku stoga zaslužuje veću pozornost nego smrt holivudskog komičara. Ne radi se o bizarnom, izoliranom slučaju, već su odlasci u dži-had na Bliski istok poprimili tolike razmjere da je u BiH, prije nekoliko mjeseci, do­nesen poseban Zakon o za­brani odlaska na inozemna ratišta.

Koliko god nekome pokojni komičar osobno bio drag, nerazumijevanje teze da to nije trebala biti vijest dana pokazuje koliko živimo u virtualnom svijetu i bježi­mo od stvarnosti. I to ne od jučer. Početkom devedese­tih sapunica "Santa Barba­ra" imala je brojne gorljive sljedbenike. Jedan od njih u ratu je, kao civil krive nacije, zarobljen i odveden u logor. Nakon tjedan dana dovedena je nova skupina zatočeni­ka. Prvo što ih je nesretnik pitao, kad su dovedeni, bilo je: što se u međuvremenu do­gađalo u "Santa Barbari".

Dobro osmišljen perfor­mans s odsijecanjem glave američkom novinaruJamesu Folevu čini se da cilja upravo na tu publiku, jer plastično "crta" što se do­gađa i što se želi. Situacija nije dobra. Papapozdravlja zadnju američku interven­ciju i bombardiranje ISIL-a. Uz to, iz Vatikana pozivaju vjerske vođe muslimana, s kojima, inače, sjede na među-religijskim vijećima, neka osu­de ubijanje kršćana i Jezida u Iraku. Skidaju se rukavice i minimum globalnog razu­mijevanja čini se nepovrat­no izgubljen.

Pitanje je koliko su Amerikanci i sami krivi za stanje proizvedeno nakon pada niza režima u arapskom svijetu, i koje još posljedice može imati njihova opsesi­ja da svoj model demokra­cije šire svijetom. Kao što su osamdesetih podržavali mudžahedine dok su se bo­rili protiv sovjetske vojske u Afganistanu, da bi se dva desetljeća kasnije o jadu zabavili s vlastitim proizvo­dom, na sličan način su, do prije samo nekoliko mjeseci, podržavali islamiste u Siriji u borbi protivAssada, e da bi sad došli do takvog po­niženja da moraju tražiti su­radnju s Iranom i Assadom, ne bi li obuzdali Islamsku državu.

Kako sretniku ... objasniti da će rat po­trajati i da se Hrvatska, kao članica NATO-a, može naći u situaciji da postane meta napada 

Kako sretniku koji misli da je trenutačno najvažnija stvar na svijetu lančano, ekshibicionističko polijevanje hlad­nom vodom za neku huma­nitarnu akciju, objasniti da je važnije ono što se događa u Iraku i Siriji? Da će rat po­trajati i da se Hrvatska kao članica NATO-a može naći u situaciji da postane meta napada, te da onaj tko je spreman otići kao bombaš samoubojica na Bliski istok, može istu stvar napraviti u bliskijem mu Zagrebu ili Du­brovniku?

Koliko je javnost svjesna da su Hrvati već bili mete islamskog terorizma? Sjeća li se još itko pokolja dvanaest radnika Hidroe-lektre u Alžiru 1993. Ili te­rorističkog napada koji je u listopadu 1995. organizirala Al-Gama al-Islamija u Ri­jeci, nakon što je Hrvatska izručila njezina čelnika? Ta­da se bombaš samoubojica automobilom-bombom za­bio u riječku policijsku sta­nicu, ranjeno je trideset lju­di, a pravo je čudo da žrtava nije bilo i više, jednako kao i dvije godine kasnije kada je izveden teroristički napad u Mostaru. U Splitskoj ulici u zapadnom dijelu Mostara tada je eksplodirala auto-bomba s 30 kg TNT-a. Napad je organizirao Ahmed Zuha-ir Handala, islamist koji je kasnije završio u Guantanamu.

Ista ekipa je nakon rata sustavno ubijala hrvatske povratnike u Srednjoj Bo­sni, a nešto pozornosti, tra­dicionalno usnule hrvatske javnosti, pobudio je tek zlo­čin iz 2002., kad je vehabija Muamer Topalović, na bad­nju večer, pobio povratničku obitelj Anđelič u Kostajnici kod Konjica.

Širu, svjetsku pozornost, privukao je vehabija Mevlid Jašarevič koji je 2011., usred dana, pola sata pucao po američkoj ambasadi u Sarajevu.

Terorizam je oduvijek oružje slabije strane. Tako i danas, slabiji nastoji impresionirati pojedinačnom okrutnošču, dok jaki skriva krvave deta­lje. Mi ne vidimo snimke žr­tava američkih dronova, kao što nismo vidjeli desetine ti­suća iračkih vojnika koje je pobila američka tehnologija u Prvom zaljevskom ratu, koji nam je 1991. na CNN-u prezentiran kao videoigru, bez krvi i raskomadanih tjelesa, gotovo sterilan.

Islamisti su novinare uhiti­li prije gotovo dvije godine i čuvali su ih kao trofej za pravu prigodu. Američko bombardiranje ISIL-a bio je odličan povod za krvavi per­formans, s pomno osmišlje­nom režijom i koreografijom. Scena koja će ostati utisnu­ta u imaginary ove genera­cije prikazuje Amerikanca obrijane glave u naranča­stom kombinezonu kakav inače viđamo na zatočeni­cima u Guantanamu, kako kleči svezanih ruku u pusti­nji. Pored njega, u crnom, s kapuljačom na glavi i nožem u ruci, kao nindža, stoji gos­podar njegova života i smrti. Foley izgovara zadnje reče­nice u kojima poziva prijatelje i obitelj neka ustanu protiv "pravih ubojica, američke vlade" i krivi nju za ono što će mu se dogoditi. Govori znajući daje gotov, no ipak kazuje ono što njegovi     krv­nici žele. Onda terorist u crnom uzima riječ. Govori s britanskim naglaskom, kaže kako je odrubljivanje glave odmazda za američke na­pade u Iraku. Otkida glavu Jamesu Foleyu, a potom se obraća izravno američkom predsjedniku Obami i kaže kako život drugog američ­kog državljanina, Stevena Sotloffa, kojeg pokazuje, ovisi o njemu. Scena kao iz Tarantinovih filmova. Mo­gla bi se interpretirati kao crnohumorna da nije jezivo stvarna.

Snimke ritualnih pogublje­nja poniženih zapadnjaka služe za strašenje protivnika i dizanje morala svojima. Na Zapadu izazivaju zgražanje i osudu za barbarstvo valjda primarno zato jer kidaju gla­vu nožem, umjesto da ubija­ju izdaleka, kao u videoigri, bespilotnim letjelicama.

Američki predsjednik Oba­ma kaže: "ISIL ne govori u ime nijedne religije. Nijedan bog ne bi trpio ovo što su oni jučer učinili". Teza je be­smislena i pokazuje njegovo očajničko nastojanje da ne pomuti svoju new age sliku svijeta, koji će kad-tad biti sav demokratski po američ­kom modelu, a sve religije učit će kako biti dobar. ISIL-ovci Boga poimaju drukčije i uvjereni su da to rade u nje­govo ime.

Amerikanci su, ne tako davno, ubojstvo Bin Ladena  predstavljali kao vrhunac i kraj borbe s terorizmom. Kao da je pitanje islamističkog terorizma bilo individu­alno, a ne strukturno 

Britanski ministar vanjskih poslova Phillip Hammond kaže da ga veoma uznemirava činjenica da je ubojica sa snimke, najvjerojatnije, bri­tanski državljanin. Mogla ga je i prije uznemiriti činjenica da u zemlji ima već treću ge­neraciju potomaka imigra­nata koji nemaju nikakav osjećaj pripadnosti zemlji u kojoj žive i društvu iz kojeg se osjećaju isključeni.

Ame­riku koja je, eto, izabrala prvog crnog predsjednika, opet potresaju rasni nemi­ri, jer crnac može postati predsjednik, ali ne i lokalni policajac tamo gdje su crnci golema većina. Britanija je puna mladića kojima je ISIL bliži od kraljevske obitelji, a Amerika očajnika kojima je sve bolje od sadašnjeg po­retka u kojem ne vide nika­kvu priliku. Opće je mjesto da će se propast Zapada dogoditi iznutra.

Koje su posljedice glavosjeka čija je snimka obišla svijet? Prije svega, izazvan je snažan učinak zgražanja zapadne javnosti i bit će je lakše pridobiti za sve vrste budućih vojnih intervenci­ja. Otežana je situacija Pa­lestincima u Gazi, a stvara se dodatna stigma musli­manima na Zapadu, koje se sve zlokobnije proziva da dokazuju lojalnost. Svijet iz godine u godinu postaje sve lošije mjesto za život.

Hrvatska je na rasjedu ge­ostrateških interesa, blizu američkog protektorata pu­nog neriješenih konflikata i potencijalnih terorističkih baza. Amerikanci su, ne tako davno, ubojstvo Bin Ladena predstavljali kao vrhunac i kraj borbe s terorizmom. Kao da je pitanje islamističkog terorizma bilo individu­alno, a ne strukturno, te da neće i dalje živjeti isti poriv koje je nagnao Bin Ladena da, umjesto povlačenja po mondenim destinacijama i kockarnicama, kao saudijski princ koji nas je nedavno posjetio, posveti život borbi protiv Zapada.