Besmisleno je vjerovati u boga ako on postoji. Vjerujete li da pada kiša ili znadete da pada? Ovisi isključivo o tome jesu li vam to rekli ili ste sami doživjeli. Suštinska iskrenost u odnosu prema višem smislu bilo bi znati za njega pa ni u tom kontekstu 'vjerovati u boga' ispravnije bilo interpretirati kao uvjeravati se u boga. Time su oni koji se smatraju vjernicima skrušeno priznali da uopće ne znaju postoji li bog, već s figom u džepu, daleko od elementar­ne spoznaje, agresivno traže prizna­nje vlastite nedorečenosti kao mjerila osnovnog načela čovjekova individualnog odnosa prema višem.

Religija za­to s jedne strane nije ništa drugo nego praznovjerje, a s druge gola represija u gaženju prava na suhjektivitet. Bog nije ništa kriv ili se barem dobra ogradio od svega jer, kako je napisao Nietzsche, "ili je čovjek neuspio pokušaj božji ili je bog neuspio pokušaj čovječji".

Postojao on ili ne, pošten odnos prema ideji ili pre­ma činjenici bio bi minimum pristojnosti svakog onog tko se poziva na njego­vo ime i autoritet i tko zbog osobnog kalkulantstva misli da se parcijalnim traženjem puta prema oprostu može nadvladati konstantu pokvarenosti.

Zato mi se čini da danas najpošteniji odnos prema bogu imaju ateisti. I nije tu pitanje jesu li u pravu ili nisu, nego su nastupili otvoreno, kazavši "tebe nema, ništa od tebe ne očekujemo niti tražimo, sami smo, bez nebeskog nuž­nog izlaza, sa svim životnim izazovima.

Vjernicima pak nedostaje hrabrosti da to učine, da se osame, ali im nedostaje i hrabrosti da učine korak do kraja i da saznaju za boga. Vjernici su slabi. Bez grupe. Ovako će ostati na pola puta, između znanja i pretpostavke, u neprekidnom grču potrebe dokazivanja od­lučnosti svoje nedoumice i u podatnom položaju objekta prikladnog za mani­pulaciju. Vanjska manifestacija boga bit će svedena na razinu čuda; na izlje­čenja, otkup grijeha, obraćanja u krajnjoji velikoj nuždi, novačenja i unovčavanja.

Pogledati istini uoči koja je boga pretvorila u najveći i najpoznatiji svjetski brend, u proizvod za lake note i još lakšu zaradu, oltare u obične bla­gajne na kojima se već nekoliko tisuća godina, bez iznimke i promjene, može plaćati isključivo u kešu i ne na rate, to je prvi korak u osvješćivanju notorne činjenice da nije potrošačko društvo od vjerskih blagdana napravilo trgovački imperativ, nego je organizirana i ovako vulgarno postavljena religija položila osnovne temelje potrošačkog društva. Crkve ili šoping-centri, potpunom je sve­jedno bogu u kojeg se mora vjerovati.

Bog je neupitno najveći svjetski brend i nije točno da je potrošačko društvo od vjere napravilo trgovinu, već je vjera temelj konzumerizma.

Moj odnos prema bogu uvijek je bio više pitanje mog odnosa prema životu kao činjenici, a ne odnosu prema ap­strakciji. Znam da se božansko krije u dubokom poštovanju svakog supostojanja i u to ne trebam vjerovati. Sulpostojanje boga paralelno sa mnom? Tim bolje, ali ne prije, više i vrednije kao prema bilo kojem drugom obliku posto­janja. Ja jesam upravu onoliko koliku ispravan želim biti i ne očekujem da se bog očituje meni niti da se ja poniznošću dokazujem njemu. Uostalom, bog je uspavana kategorija među nama, nešto poput pristojne, građanske, neagresivne, dobronamjerne populacije za koju se vjeruje da postoji u hrvatskom društvu, ali se za nju sve manje zna.

Ja sam je ugledao nedavno. Bilo je potreb­no da se dogodi koncertna turneja Đorđa Balaševića po manjim gradovima Hrvatske (zbog političke korektnosti neću reći da je to turneja po hrvatskoj provinciji) i pokaže da ta ekipa doista postoji, ali da se u njihovoj zemlji njima nitko ne obraća. To su ljudi koji nemaju svog predstavnika u politici, oni među aluvijalnim primitivizmom doista ne­maju za koga glasati, jer njihove nazo­re nitko od tih strahota ne artikulira. Nemaju ih ni u ekonomiji, socijali, ve­ćim dijelom ni u kulturi ni umjetnosti. Oni su duhovni apatridi u današnjem vremenu, otpadnici ilegalci od ovog trenutka i tek u izvanrednim situacija­ma, kad osjete da se mogu nekažnjeno okupiti među istomišljenicima s či­stim povodom, pokažu da ih još ima.

Tako je bilo na Balasevićevu koncertu u Karlovcu, u Domu Hrvatske vojske, gdje sam u svom rodnom gradu, nakon dugog vremena na istom mjestu vidio tisuću nasmijanih dobronamjernika. Osjećao sam se ugodno među njima, jer su toliko odudarali od svake minute dana kojim smo zdrobljeni. Naravno, bog rije iskoristio priliku grupnog po­pusta za pokazivanje, ali se tamo ne­kako najjasnije moglo osjetili što on je; dobronamjeran, veseo, sjetan, sretan i raspjevan, okrenut stvaranju ljepote. Nije to bio bog kazne, prijetnji i ucjena niti je tražio da vjerujemo i da mu bu­demo emocionalni taoci. Sve se svelo na jednu jedinu stvar; na iščekivanje koju ćemo sljedeću pjesmu zajedno otpjevati. I što se mene tiče, već smo si tamo mogli čestitati Božić. Koji Božić? Pa naš...