OVIH je dana pitanje o referendumu o definiranju braka top jedan tema svih portala i novina, a na društvenim je mrežama polarizacija poprimila ogromne razmjere. Jedni "ZA", drugi "PROTIV", jedni zeleni, drugi crveni. U tom metežu, kao pripadnik Crkve i kao onaj koga se najuže tiče govor crkvenih velikodostojnika, ali i kolega teologa, samozvanih teologa i ostalih vjernika, kao i drugih kršćanskih crkava i njihovih predstavnika, primijetio sam jednu vrlo opasnu pojavu kod govora dežurnih kršćana koja svojom zmijskom retorikom navlači vjernike na tanak led grižnje savjesti i straha ne bi li ih pridobili za svoj - "sveti" cilj.

O čemu se radi možda ponajbolje govori naziv jedne tribine koja je ispala kao paradigma indoktrinacijskih metoda Crkava, a koja je bila naslovljena "Kako bi Isus glasovao na referendumu o definiciji braka?", a čiji su govornici zauzeli jasne, zabetonirane stavove tobože temeljene na Božjoj volji, volji Isusa Krista. Isto tako, s propovjedaonica se grmi o propadanju obitelji, opasnostima koje nam prijete i koje će se sručiti na nas ne zaokružimo li "ZA". Strah i nametanje grižnje savjesti su sveprisutni, a kršćane koji se odluče na opciju suprotnu onoj diktiranoj s vrha Crkava se etiketira kao nevjernike. Što manja sredina, što manja Crkva, što manja župa - etiketa je veća. Dakle, metode indoktrinacije od kojih crkvena strana zazire kada ih uoči da se prakticiraju nad njima, ili kada im odgovara da kritiku ili drugačiji svjetonazor prikažu kao takve metode, i na konto kojih se svesrdno proglašavaju žrtvama, najčešće kroz patetiku samoviktimizacije, sada zdušno provodi nad glavama neistomišljenika unutar svojih zidova.

A taj "sveti" cilj… je li on zaista svet? Što bi Isus zaokružio na tom referendumu? Možemo li njegovim imenom legitimirati ovakve ciljeve? Isus kao da ima karijeru: on je katolik/protestant, za njega se unaprijed zna što misli i što bi rekao u svakoj situaciji - on je političar sa vješto napisanim govorima koje potpisuje lokalni biskup i koje čita odlučnim glasom streljajući pogledom neistomišljenike; on je barmen što toči vino utjehe pravovjernima, a otrov onima što ga ne slušaju; Isus je playmaker sa desetkom na svome dresu i asistira pri svakom golu što ga presvijetle i prečasne glave zabijaju ljutom neprijatelju, pa čak i pri autogolovima; on je crveni karton za moralno nepodobne; Isus je nož s TV prodaje koji reže kada ostali noževi zakažu.

No, je li to zaista tako? Na sveopće razočaranje desnih kršćanskih struja moram konstatirati, sudeći prema onome kako se Isus ponašao za vrijeme ovozemaljskog života i kako je zapisano, da je jednostavno nemoguće izvući jednoznačni i sigurni zaključak što bi on zaokružio na našem referendumu. Taj je podatak nama skriven, a famozni događaj sa bludnicom i Isusovom rečenicom "Idi i ne griješi više" jednostavno ne možemo lakonski uklopiti u kontekst referenduma tvrdeći da je Isus osudio bludničenje pa prema tome, misle oni, sigurno je da ima još tvrđi stav prema homoseksualizmu, a samim time i prema istospolnim brakovima. Isusov govor podrazumijeva suosjećanje, odnosno poziv na dostojanstven život u kojemu bi dotična žena izbjegla mučne situacije kakvo je maločas proživjela. Isusa ne zanima njen grijeh, već njen bolji život. S obzirom da se na ovom referendumu odlučuje upravo o boljem životu jedne manjine čiji životni stil niti u jednom trenutku nije izričito nazvao grijehom, možemo samo pretpostaviti što bi Isus o tome imao za reći…ali onaj bez karijere - ubijeni od strane onih sa karijerom. No, staviti tu pretpostavku kao formuliranu istinu Isusu u usta nećete moći vidjeti kod ovog komentatora. Neka svaka indoktrinacija, strah i prisila izostanu iz retorike svih uključenih u raspravu o ovoj bitnoj temi, osobito kršćana, pa neka svatko izabere sukladno svojoj savjesti kada smo se već doveli u situaciju da moramo birati.

Nikola Horvat, magistar katoličke teologije (Blog Vjetar, Križ života)

***
O autoru: "Moje ime je Nikola Horvat, magistar sam katoličke teologije. Rođen sam 1979. u Zagrebu. Potkrijepljen iskustvom novoobraćenika, zatim aktivnog laika u župi, trogodišnjeg života u samostanu, petogodišnjeg studija teologije, sedmogodišnjeg iskustva rada pod Hrvatskom biskupskom konferencijom, jednogodišnjeg rada kao vjeroučitelj, te dvanaestogodišnjeg svakodnevnog traganja za Isusom Kristom i padom/rastom u vjeri, taj nesvakidašnji duhovni put me otvorio na jedan drugačiji način poticajima Duha, te osposobio da kritički promatram stvarnost zvanu Crkva".