Od kad sam u Berlinu, a ima tome već ihahaj ( a šta bi mi na ovu izjavu rekla teta Liza koja je tu više od 40 godina?!) puno sam puta pomislila na knjigu "Emil i detektivi” njemačkog pisca Ericha Kästnera. Ponajprije, jer je to jedna svevremenska priča o malim ljudima od kojih i veliki mogu učiti a potom i stoga jer se u knjizi radnja događa u Berlinu, rodnom gradu moje dvoje (od četvero) djece i gradu u kojemu je moj život, nakon ratnih zbivanja, teškom mukom, ali ipak, ponovo dobio "normalne” obrise ( što ne znači zaborav ničega). Patilo se, borilo, učilo, radilo, plakalo, rađalo, molilo, trpjelo, strahovalo, kajalo, išlo dalje …sve, baš sve od pobrojanog prođe kroz nas.

Ponekad istina, kad ju rano izgovore dalekovidni, izgleda kao bogohuljenje, pa ju mi obični, teško primamo. Radije smo u stanju pogubiti glasnika nego li primiti vijest.

Eh, taj mali Emil, od njega se da učiti!

Za one koji (još) nisu čitali …Dječak iz Kästnerove knjige, sjeo je u vlak na putu iz Neustadta gdje živi s majkom, ka Berlinu gdje živi baka. U džepu nosi novac koji (teško ga zaradivši) majka šalje baki u Berlin. Dječak zaspi u vlaku. Novac nestaje iz džepa. Dolaskom u Berlin, umjesto odlaska baki, prati sumnjivca, okuplja oko sebe berlinske dječake te zajedno, koristeći tijekom organiziranog praćenja lozinku: "Emil”, satjeruju lopova u kut, ureduje policija i sve se po Emila dobro svršava, čak mu slijedi i nagrada jer se lopov lažno i razno predstavlja te se iza njega prema saznanjima policije krije prevarant visoke kategorije. 

Eh, taj Emil, velim. Sjetim se lika i tople i poučne priče, kad prolazim kroz dijelove grada koji se spominju u knjizi. A sjetih se dječaka i one godine kad preko Brođana, točnije teta Lize, upoznah jedne elektronske novine u Slavonskom brodu te se javih jednim napisom o Brođanima. Naime, s druge strane mi odgovori urednik Željko Klindžić pa onda i kolega po peru Emil Cipar...

Istina kao bogohuljenje

Nastavak događaja spada u povijest …povijest ovog glasila kojeg smo zajedno utemeljili, oblikovali i svako slovo, rečenicu i fotografiju, nas dvoje, Emil Cipar i ja, svojim rukama stavili, strategiju dogovarali, ljude upoznavali, suradnike okupljali, u učinjenom zajedno uživali, i pisali, pisali …

Ovaj Emil, moj suvremenik, trenutno je odsutan, kod obitelji u Njemačkoj, a ponešto i bolestan (Emile, brzo ozdravljenje ti želimo mi svi s Glasa!), te ne uređuje, ne piše i ne prati Glas i glasove, pa ga možemo slobodno ogovarati. 

Prva pouka koju sam dobila od starijeg kolege stigla mi je u vidu knjige Dragutina Tadijanovića. U njoj je život, toplina slavonske ravnice, Tadijina duša, važne poruke. - Nadam se da će ti služiti vjerno kao i meni sve godine provedene u Njemačkoj, piše mi kolega. I služi! Još i kako!

Drugu pouku dobih iz jedne kolumne Emila Cipara iz 1992. godine, objavljene svojevremeno u Posavskoj Hrvatskoj. Rekao je što misli o (izvan)ratnim i inim događajima i ponašanjima (paljenja kuća, krađe) predvidio i što će se Hrvatskoj i Hrvatima i kasnije događati (Sve ćemo to sami morati izgraditi, popraviti i još za učinjeno odgovarati). Ponekad istina, kad ju rano izgovore dalekovidni, izgleda kao bogohuljenje, pa ju mi obični, teško primamo. Radije smo u stanju pogubiti glasnika nego li primiti vijest.

Tako je i naš Emil imao tada brojne probleme, ignoriranja, pisanja peticija, nazivanjem ovim ili onim imenima. Da skratim, danas se Posavska ponosi objavljenim tekstom. 

'Posavska' se danas ponosi objavljenim tekstom

Tako je i naš Emil imao tada brojne probleme, ignoriranja, pisanja peticija, nazivanjem ovim ili onim imenima. Da skratim, danas se Posavska ponosi objavljenim tekstom. Brojni koji su autora kritizirali i napadali, odavno su izrekli koju riječ isprike, preskočili sjenu. A i mi iz svega puno naučili.

Lijepo je surađivati s Emilom. Kao urednik konzekventan, kao suradnik vrijedan, kao autor vrlo plodan. U stavovima jasan, postojan. U izrazu kreativan.

Sad, povijest se kažu, ponavlja. pa evo Emila, ovaj puta u društvu sa mnom i drugim kolegama, ponovo s etiketama ovim i onim …takozvani novinari, udbaši, titoisti, komunisti, antikatolici, antihrvati... redom svega.

Pa otkuda, što?

Vrijedi li ponavljati priču, ima je u popriličnom broju tekstova na našim stranicama. Repovi se vuku još od 2010. godine kad prenesoh glavne poruke govora tadašnjeg veleposlanika, dr Kovača, održanog na sastanku predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke kojeg je tada bio predsjednik Mijo Marić, danas prisjednik, savjetnik, globalni predsjednik, što li još …

Od te godine i tog teksta, situacija se stalno pogoršavala, kulminirala razlazom u Savezu hrvatskih društava Berlina te Otvorenim pismom kojeg smo u drugom mjesecu ove godine, uputili predsjedništvu Kongresa.

Ne dobismo niti jedan odgovor.

(Cijelu kolumnu Sonje Breljak možete pročitati na Hrvatski glas Berlin).