Nakon što su Borisa Dežulovića - zbog komentara "Jebo vas Vukovar" objavljenog na portalu N1 televizije - u zaštitu uzeli Hrvatsko novinarsko društvo i Hrvatsko društvo pisaca, a istodobno ga javno prozvali brojni branitelji, braniteljske udruge, Ministarstvo hrvatskih branitelja i niz novinara i urednika, Dežuloviću je na društvenim mrežama odgovorila i hrvatska braniteljica, književnica i suradnica portala Direktno Tanja Belobrajdić. Njezin odgovor objavljujemo u cijelosti.

Dajem si pravo napisati ovaj tekst iz više razloga. Rođena sam Vukovarka, braniteljica sam koja je izašla u proboju, vratila sam se u integrirani Grad među prvima, živim u Vukovaru. Dajem si za pravo komentirati temu jer godinama tijekom cijele godine pišem o Vukovaru. Ne samo u studenom, ne samo bolne i teške teme. Pišem o lijepim stvarima, uspjesima Vukovaraca, osobito mladih, različitim događanjima. Ovaj tekst namijenjen je prvenstveno onima koji pravdajući 'jebendisanje' po Vukovaru komentiraju kako Dežulovićev otužni, uvrjedljivi i politikantski pamflet, trozubi do bezubi ne mogu razumjeti jer za to treba imati viši kvocijent inteligencije kako bi "dobacili" što je pisac htio reći.

Pa ipak, za razliku od "intelektualaca", glupani kontaju kako je Dežulović samo jedan u nizu autora iz iste kuhinje poznatog modusa operandi, koji dan za danom bambaju po istoj temi. Nije ona odlazak stanovnika, nije ekonomija Vukovara, niti su to sredstva uložena u obnovu i razvoj grada. Tema su isključivo Rade Šerbedžija i "osjetljive tematske manifestacije" zbog kojih mu je koncert otkazan.

Ne ulazeći u Šerbedžijin lik i djelo, sve što se o toj, do sad već isprostituiranoj priči moglo reći, moglo se reći isti dan. Dobro, i sutradan. Ali poznati samopromotori koji parazitiraju na ovakvim temama i doprinose podjelama, vulgarnim, uvredljivim tekstovima kreću u napad na te iste "tematske manifestacije", praveći od Šerbedžije žrtvu, a od onih koji osjećaju i misle drugačije, primitivce, koji njima koji bi željeli živjeti "normalno", pod noge, umjesto klipova, bacaju vreće s kostima.

Sva ona umatanja na kraju balade i pojašnjenja što je Dežulović mislio kada je kazao, prazna su priča. Osobito su urnebesna objašnjenja kako on, zapravo, "radi u korist Vukovara". Kako je on bio u studenom '91. u mrtvom gradu, pa zna. A mi ne znamo, čekali smo da nam eto, on to ispriča.

Borisa Dežulovića nerado komentiram iako između nas postoje neke poveznice. Na primjer, oboje smo bili u Vukovaru u tragičnom mjesecu studenom 1991. godine. Međutim, dok sam ja, u odori ZNG-a, kroz njive, kukuruzna i minska polja spašavala glavu do Vinkovaca u koje sam dospjela otpalih noktiju na nogama, on se gospodski uvezao u grad, u džipu JNA, s onima od kojih sam ja bježala.

I ima on i dobro objašnjenje kako se uvezao, kako je dobio dozvolu i pratnju, pa je tih dana, kad je krv onih koji su branili grad tekla potocima, a neki tamo hrvatski novinari mučki pobijeni i bačeni u jamu, "dva sata pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želi vidjeti mrtvi grad". Onaj užas, zasigurno užas, koji je nesumnjivo vidio u nekoliko sati boravka u Vukovaru i koji ga je nesumnjivo potresao, nije ni približan užasu koji su Vukovarci i oni koji su tih tragičnih dana pokušali pomoći Vukovaru, doživljavali mjesecima. Ni približan užasu koji su oni doživjeli nakon sloma obrane grada, a kojeg su im priuštili, eto takvi, koji su njega dovezli i čuvali ga od sebi sličnih. Osobito, ni približan užasu onih koji su van grada strahovali i čekali vijesti o svojim najmilijima.

Međutim, ovaj tekst ne treba obrazlagati onima kojima je jasno što je Dežulović mislio, niti će one druge uvjeriti u suprotno. Ovim tekstom želim reći dvije stvari.

Cijeli članak moguće je pročitati OVDJE