U trećem nastavku serijala 'Slavonija' Drage Hedla za Telegram, novinarska ekipa nastavila je svoj obilazak zaboravljenih slavonskih mjesta te tako došla do Brodsko-posavske županije.
SLAVONSKI BROD - Nakon priče iz Požeško-slavonske županije, Telegramov novinar, Drago Hedl, odlučio je u svom trećem nastavku o devastiranoj Slavoniji obići naselja u Brodsko-posavskoj županiji.
Na svom trodnevnom putu, dužem od 800 kilometara, došao je u mjestu Gornji Slatinik gdje, kako piše, „table označavaju granice županija slične su poput jednojajčanih blizanaca: sve žele dobrodošlicu i nude podjednake slike selâ“.
Ni Gornji Slatinik ne pruža bolju: dvije-tri kuće u kojima se u dvorištu suši rublje ili stoji traktor, ponegdje kombajn, bicikl pred kućom ili iz dimnjaka suklja dim, pouzdani su znakovi da u kućama netko živi. - piše za Telegram.
Onda kuća-dvije sa zakovanim prozorima, zazidanim ulaznim vratima, srušenim krovom, jedva vidljivim pročeljima zaraslim u šikaru, pa opet kuća-dvije sa znakovima života. I tako, od sela do sela.
Brodsko-posavska županija u deset je godina izgubila više od 28.000 stanovnika. U selima se to vidi bolje nego u gradovima. Nije lako naći nekog na ulici, pa čak ni u Gornjem Slatiniku, uz državnu cestu Našice - Slavonski Brod, jednom od rijetkih slavonskih sela koje se može pohvaliti da im je u posljednjem desetljeće broj stanovnika porastao.
Sjede pred kućom i promatraju vozila
Danas je ondje dvoje ljudi više nego što ih je bilo na popisu 2011., ukupno ih je 92. Ipak, znatno je to manje nego iz zlatnog doba tog sela, recimo 1931., kada je ondje bilo 236 duša. Na ulasku u selo, iz Požeško-slavonske županije, stoji velika napuštena zgrada u kojoj godinama nitko ne živi. Govori o vremenu kada su i ovdje živjeli kulaci, imućne obitelji s mnogo djece, u velikim kućama, štalama punim blaga i s desecima hektara zemlje.
Zaustavljamo se da bismo našli sugovornika. Običaj je u slavonskim selima da ljudi predvečer iznesu šamlice i sjednu pred kuću pa promatraju vozila koja prolaze. Tako čini i starija seljanka u Gornjem Slatiniku. Živi sama, 90 joj je godina i rado bi, kaže, otišla u starački dom, ali joj je mirovina premalena. Tamo bi bar imala društvo.
Od 2001. ovdje više nitko ne živi
Nastavljamo i stižemo u Rastušje, opjevano selo Dragutina Tadijanovića, u vrijeme kad je taj pjesnik između 1912. i 1916., pohađao nižu pučku školu u susjednom selu Podvinje i nosio sve torbe, a nije bio magarac (da se poslužimo naslovom jedne od njegovih poznatijih pjesama) imalo oko 230 stanovnika, gotovo koliko i danas, kad ih je 237. Samo u sokaku gdje je njegova rodna kuća dva su stara, prazna napuštena kućerka, pa u odnosu na njih, pedesetak metara dalje, kuća u kojoj je rođen dugovječni pjesnik, izgleda poput dvorca.
Na državnoj cesti D53 od Donjeg Miholjca do Slavonskog Broda, koja prolazi kroz Rastušje, nema na asfaltu kravljih balega, kao što ih je bilo desetljećima ranije kada je nesuđeni Nobelovac, Dragutin Tadijanović, napisao pjesmu Moja sestra nosi u grad mlijeko, vičući, kako je napisao pjesnik: ”Gospojo, mlika! Gospojo, evo mlika!”. Danas je obrnuto, mlijeko ovamo dolazi zapakirano, iz mljekara, umjesto da se iz Rastušja i okolnih sela u njih vozi.
Nastavak članka o 'koračanju' Brodsko-posavskom županijom, moguće je pročitati u cijelosti ovdje.
