KAOS s Vjeronaukom u osnovnim školama u koronakrizi doseže nove razine. Djeca koja ga ne pohađaju, koja su i u "starom normalnom” bila izdvojena od ostalih boravkom na hodniku ili u pričuvnoj školskoj prostoriji, dodatno su traumatizirana iz epidemioloških razloga, piše Jasmin Klarić za Telegram čiji članak u cijelosti prenosimo.

Prisilni boravak na predmetu koji ne žele pratiti, osim što je vjerojatno garancija za šou program u imalo življem razredu, izluđuje i njih i njihove roditelje, a gotovo sigurno i vjeroučitelje i ravnatelje škola. Jer, kad je stvar od samog početka postavljena naopako – i to podmuklo naopako – onda se u izvanrednoj i za sve stresnoj situaciji problemi samo umnažaju.

A kršćanska etika?

Vjeronauku, ukratko, nije mjesto u školama. Religijsko učenje jedne crkve – bilo koje – trebalo bi se odvijati isključivo u okvirima te crkve, a ne u prostorima odgojno-obrazovnih ustanova koje bi djecu trebale učiti prije svega kritičkom promišljanju stvarnosti na temeljima znanosti. U krajnjoj liniji, pitanje je i koliko je u skladu s kršćanskom etikom prefrigano računati na to da će socijalni pritisak sredine na roditelje i učenike podebljati brojke polaznika ovog izbornog predmeta.

Kad smo utvrdili da Vjeronauku nije mjesto u školama, odmah treba naglasiti i da je izbacivanje Vjeronauka iz škola u Hrvatskoj – gotovo nemoguć posao. Odnosno, može se napraviti vrlo, vrlo teško – izmjenom međunarodnih, Vatikanskih ugovora, čiji sadržaj je još jedna od divota koje su ostale ovom društvu kao nasljeđe devedesetih.

New Deal

U tim okolnostima, drugo najbezbolnije rješenje koje bi omogućilo djeci koja ne žele pohađati crkveno učenje u okviru školskog programa, bilo bi da se Vjeronauk smjesti na prvi ili zadnji sat školskog rasporeda. Djeca koja ga na pohađaju tako bi, jednostavno, umjesto po hodnicima i knjižnicama, često bez ikakvog programa rada, bila – kod kuće.

Ovakav rasplet, logično, Crkvi ne bi baš odgovarao jer je za pretpostaviti da bi broj upisanih na izborni predmet koji produžuje nastavu bio nešto manji. Ono što je veći problem – stavljanje vjeronauka na rub rasporeda zahtijevalo bi omanji new deal sa zapošljavanjima dodatnih vjeroučitelja, što je potez nemale financijske težine i stoga je, pogotovo kad korona tjera ekonomske pokazatelje na povijesne razine minusa, teško ostvarivo.

Druga smjena

Racionalno bi bilo da se, kad se već u mnogim školama drugi strani jezik ili Informatika odvijaju u suprotnim smjenama i Vjeronauk jednostavno gurne u taj (nimalo atraktivan) termin. No, to bi zasigurno dramatično prorijedilo broj polaznika školskog vjeronauka i dignulo Kaptol na zadnje noge, a tu situaciju će vladajuća politika izbjegavati taman da o njoj ovisi dobar imidž Andreja Plenkovića u europskoj politici ili ulazak Hrvatske u eurozonu.

Ideja koju je iznio resorni ministar Radovan Fuchs, o tome da se uz Vjeronauk u osnovnim školama doda alternativa, po uzoru na Etiku u srednjim školama, stoga je vjerojatno najrealniji izlaz iz ovog problema. Strukturirani alternativni predmet, ako njegov program bude zadovoljavajuće obrazovne razine, daleko je bolja opcija od tumaranja po hodnicima ili gluvarenja u bibliotekama u "starom normalnom”, ili segregacije u zadnjim klupama ("Neka stave slušalice!”) u "novom normalnom”.

"Do kraja mandata” znači – Nikad

Ono što je problem je – vrijeme. Naime, kad predstavnici vlasti za neki svoj potez kažu da će zaživjeti "do kraja mandata”, pale se sva crvena svjetla. "Do kraja mandata” je, naime, često šifra za nikad, pogotovo u ovako svjetonazorski opterećenim temama. Čini li se realnim, primjerice, da u posljednjoj godini mandata HDZ otvara gadan front s Crkvom oko vjeronauka u školama uvođenjem alternativnog predmeta koji će sigurno, makar na duži rok, smanjiti broj polaznika satova katoličkog nauka?

Stoga bi ministar Fuchs ideju o alternativnom predmetu trebao realizirati – odmah. Ako je moguće, već od sljedećeg polugodišta, kako bi se ovaj naelektrizirani problem razriješio dovoljno daleko od vremena biračkih kutija u kojem je politika krajnje nesklona imalo kontroverznijim društvenim zahvatima.

Kapital jučer, Biblija danas

Štoviše, realizaciju ideje o alternativnom predmetu trebala bi, čak možda i prije svih, podržati – Crkva. Jer ono što je katolički vjeronauk danas u osnovnim školama opasno je slično onome što je prije tridesetak godina bio – Marksizam. Predmet koji uglavnom sadrži učenja iz svete knjige najviših vrijednosti (nekad Kapital, danas Biblija) i iza kojeg stoji cijela masivna mašinerija establishmenta. Razlika između statusa Marksizma nekad i Vjeronauka danas nije prevelika, jer je potonji, kao što se vidi, de facto samo djelomično izborni predmet.

Mogućnosti ozbiljnog izbora snizila bi sve veće napetosti i otpor koji se sve jasnije kondenzira prema katoličkom vjeronauku kao dijelu školskog programa. Alternativni predmet se, stoga, doima kao razumna win-win situacija i za djecu, i za Crkvu i za društvo u cjelini. Vremena, međutim, nema previše, a kako kotira razum, brzo će se vidjeti.