„Najomraženiji i najljući neprijatelji stoje oko božićne jelke i pjevaju božićne pjesme između rovova. Taj prizor neću zaboraviti do kraja života."
U najkrvavijem ratu koji je Europa do tada doživjela na Zapadnom bojištu dogodilo se nešto nezamislivo: na Badnjak 1914. njemački i britanski vojnici prekinuli su borbe i zajedno proslavili Božić.
Prosinac 1914. Prvi svjetski rat bjesni već pet mjeseci. Na Zapadnom bojištu vodi se iscrpljujući rovovski rat - s jedne strane agresor, njemačka vojska, a s druge vojske Francuske, Belgije i Velike Britanije. Bojište se proteže od La Manchea, preko Belgije i Francuske, sve do granice sa Švicarskom, donosi
DW.
Milijuni vojnika su u rovovima, na obje strane - ponekad udaljeni svega tridesetak metara. Muče ih štakori, uši, hladnoća i loša ishrana, a smrt je sveprisutna. Između neprijateljskih linija, minskih polja i bodljikave žice - prostire se blatnjavi pojas ničije zemlje gdje, nedostižno, leže tijela njihovih poginulih suboraca.
Otrežnjenje na bojištu
Rat je već odnio živote stotine tisuća vojnika – rastrgnutih granatama, pokošenih rafalima mitraljeza, izbodenih bajonetima u borbama prsa u prsa. Uglavnom mladi muškarci u rat su pošli euforično, sigurni u brzu pobjedu. Njemački car Wilhelm II. im je obećao da će za Božić ponovo biti kod kuće s obiteljima.
I Francuzi i Britanci povjerovali su parolama svojih vođa, koji su obećavali brz povratak kući. Ali na bojištu je brzo uslijedilo otrežnjenje.
Njemački vojnici kod Ypresa. Foto: Scherl/SZ Photo/picture alliance
24. prosinac 1914. kod Ypresa
Gledali su smrti u oči svakoga dana, pa i 24. prosinca. A onda se događa nešto neočekivano. Usred ledene prosinačke noći jedan njemački vojnik u rovu nedaleko od belgijskog grada Ypresa iznenada započinje na njemačkom pjevati božićnu pjesmu „Tiha noć, sveta noć". Sve više suboraca mu se pridružuje.
Britanci s druge strane ničije zemlje ne vjeruju svojim ušima. „Silent Night" – pjesma je poznata i u Velikoj Britaniji. Isprva ne vjeruju Nijemcima – je li to trik, pokušaj da ih namame u zamku?
Ali potom počinju pljeskati i pjevati. Nijemci odgovaraju s „Merry Christmas" i dovikuju: „Mi ne pucamo, vi ne pucate!" Prvi hrabri vojnici na obje strane izlaze iz rovova, susreću se među tijelima poginulih i pružaju jedni drugima ruke.
Slične scene odvijaju se duž čitavog Zapadnog bojišta. Nedaleko od La Manchea njemački vojnici postavljaju okićene jelke na rubove svojih rovova. Svjetlost svijeća, a ne bljesak oružja. Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske poslalo je na prvu liniju fronta tisuće malih jelki, znajući koliko vojnicima teško pada da Badnjak provedu daleko od svojih najmilijih.
Razmjenjuju se pokloni, igra se nogomet
„Zvuči gotovo nevjerojatno ono što ću vam reći, ali je to čista istina", napisao je 28. prosinca 1914. svojim roditeljima Josef Wenzl iz Bavarskog rezervnog pješadijskog puka: „Najomraženiji i najljući neprijatelji stoje oko božićne jelke i pjevaju božićne pjesme između rovova. Taj prizor neću zaboraviti do kraja života."
Te noći tisuće vojnika razmjenjuju male poklone: britanske mesne konzerve za drezdenski božićni kruh, njemačke kobasice za engleski božićni kolač od šljiva. Zajedno piju vino i rum, dijele cigarete i pokazuju fotografije vjerenica, supruga i djece. Kao suveniri se razmjenjuju gumbi s uniformi.
Britanski i njemački vojnici na ničijoj zemlji tijekom neslužbenog božićnog primirja (fotografija iz zbirke Kraljevskog ratnog muzeja). Foto: gemeinfrei
Čak se igra i nogomet. Kao stative služe njemačke kacige sa šiljkom i britanske vojničke kape. Umjesto lopte koristi se kugla od stvrdnute slame ili konzerva. Neki Britanci uspijevaju nabaviti pravu kožnu loptu. „Jednog smo biciklom poslali u pozadinu, u naš rezervni položaj", pisao je jedan škotski vojnik roditeljima, „i on je donio loptu."
Osim toga, vojnici s obje strane su konačno mogli sahraniti svoje poginule drugove čija su tijela ležala na ničijoj zemlji. Trenuci ljudskosti u surovom ratu.
„Ne znam koliko će ovo potrajati – u svakom slučaju, i za Novu godinu će oružje ponovo utihnuti, jer Nijemci žele vidjeti naše fotografije", piše mladi oficir Alfred Dougan Chater svojoj majci.
Ali nije svuda na Zapadnom bojištu postojala želja za bratimljenjem s neprijateljem – na nekim mjestima rat se nastavio. To je bilo u potpunosti u skladu sa željama visokih časnika sa obje strane, koji su bili sve samo ne oduševljeni „božićnim primirjem". Tako nešto se nije smjelo ponoviti – ubuduće se čak trebalo kažnjavati kao „veleizdaja".
„Strašno je", napisao je kasnije jedan njemački vojnik kući, „što jednog dana možeš tako mirno biti s drugima, a već sljedećeg dana moraš se baviti time kako da se međusobno ubijate."
Utopijska želja?
Procjenjuje se da je najmanje 100.000 vojnika na Zapadnom bojištu sudjelovalo u spontanom primirju, prvenstveno britanskih i njemačkih, i tek poneki francuski vojnik.
Za razliku od Njemačke ili Velike Britanije, Francuska i Belgija su bile direktno pogođene ratom i njegovim razaranjem. Francuzi i Belgijanci su se borili na svojom napadnutom teritoriju, a njihova ogorčenost prema neprijatelju Njemačkoj bila je znatno veća nego kod Britanaca, navodi
Deutsche Welle.
Prvi svjetski rat odnio je ukupno devet milijuna života vojnika, kao i bezbroj civilnih žrtava. I Josef Wenzl je poginuo u borbi – 6. svibnja 1917., dvije i pol godine nakon što je roditeljima napisao: „Božić 1914. zauvijek će mi ostati u sjećanju."
Ratovi i dalje bjesne širom svijeta, u Ukrajini, Sudanu ili Kongu… Prije više od 100 godina vojnici su pokazali kako je lako prekinuti borbe - potrebno je samo spustiti oružje i pružiti ruku neprijatelju. Utopijska želja?
Spomenik Božićnom primirju u Messinesu u Belgiji - britanski i njemački učenici su dvije godine zajedno prikupljali novac za spomenik. Foto: Virginia Mayo/AP Photo/picture allianc
