Bilo je to u Hercegovini 9. kolovoza 1992., u naselju Glamuzinove kuće kod Kruševa. Opis prenosimo iz Večernjeg lista i uvrštavamo u rubriku 'Kalendar', kako bi naše posjetitelje svake godine podsjetili na još jedan 'državni' zločin bez kazne.
Blaž Kraljević bio je borac za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, general Armije RBiH i komandant hercegovačkog HOS-a.
Rođen je 17. rujna 1947. godine u mjestu Lisice kod Ljubuškog, u zapadnoj Hercegovini. Bio je jedno od osmero djece Mare i Nikole Kraljevića. Već s 19 godina, 1966., odlazi na privremeni rad u Njemačku, ali u ljeto iste godine odlučuje se na put u Australiju. U Melbourneu je uskoro otvorio restoran. S prvom suprugom Džemilom imao je dva sina. U Australiji politički se aktivirao. Najprije je postao članom Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Trebao je sudjelovati u Bugojanskoj grupi koja se 1972. ubacila u Jugoslaviju s namjerom da izazove ustanak protiv komunističkog režima. Dan prije polaska grupe na dogovoreno mjesto gdje su se trebali naći u Europi, australska tajna policija uhitila je Kraljevića.
„Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica Hrvatskog i Muslimanskog naroda a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast"
Nakon neuspjeha Bugojanske grupe, čiji su članovi ili uhićeni ili likvidirani, Kraljević se iz Melbournea preselio u Canberru. Tamo je 1976. postao predsjednikom ogranka Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), sljedeće godine je izabran za čelnika ogranka Hrvatske republikanske stranke (HRS) „Zemun" da bi potom bio izabran za tajnika Hrvatskog međudruštvenog odbora u Canberri koji su činili predstavnici većine hrvatskih organizacija, udruga i društava. Godine 1988. osniva Hrvatski informativni centar (HIC) s ciljem upoznavanja australskih medija i stranih diplomata o hrvatskoj borbi za slobodu i samostalnu državu. Kada je 1990. u Zagreba obnovljena djelatnost Hrvatske stranke prava, Kraljević se vraća u Hrvatsku i učlanjuje u tu stranku. Tadašnji predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga imenuje ga pročelnikom HSP-ovog Ureda za promidžbu.
Nakon toga Kraljević nakratko odlazi u Australiju gdje prodaje svoj restoran i sređuje druge poslove te se ponovno vraća u Zagreb 28. rujna 1990. Tom prigodom čelništvu HSP-a predaje donaciju australskih Hrvata, nekoliko stotina tisuća australskih dolara, za kupovinu oružja za obranu Hrvatske. U listopadu 1991. Kraljević upućuje prvu pošiljku oružja HSP-u u Ljubuškom, čime započinje osnivanje HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga) u Hercegovini. Uskoro i sam dolazi u Ljubuški, gdje osniva centar za obuku HOS-ovaca. Paraga ga 15. prosinca 1991. imenuje zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. S početkom otvorene velikosrpske agresije na BiH, u travnju 1992. na većinskim hrvatskim područjima u toj državi osniva se Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Bošnjaci s druge strane uspostavljaju svoju vojsku, Armiju BiH. Čelnici HVO-a, koji je brojao nekoliko desetaka tisuća vojnika, tražili su od Kraljevića da postrojbe HOS-a, koje su ukupno imale nekoliko tisuća vojnika, podredi HVO-u kao što se HOS u Hrvatskoj stavio pod zapovjedništvo Hrvatske vojske. Kraljević je to odbio.
Devetog svibnja 1992. Kraljević izdaje proglas potpisan u Ljubuškom protiv sporazuma Boban – Karadžić o prekidu neprijateljstava postignutog 6. svibnja na tajnom sastanku u Grazu. „Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica Hrvatskog i Muslimanskog naroda a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast", stoji, među ostalim, u tom proglasu. Kraljević u svibnju 1992. prihvaća vrhovno zapovjedništvo Predsjedništva BiH.
U operaciji Lipanjske zore, hrvatske snage oslobađaju dolinu Neretve a 12. lipnja i grad Mostar. Nakon toga javljaju se sve češći incidenti kako između HVO-a i HOS-a tako isto i između HVO-a i Armije BiH. U srpnju je pred Stožerom HOS-a u Ljubuškom održana smotra vojnika uz istodobno isticanje triju zastava: ratne zastave HOS-a, hrvatske zastave te tadašnje zastave RBiH s ljiljanima. Istog mjeseca Kraljević se na Igmanu sastaje s načelnikom Glavnog štaba Armije BiH Seferom Halilovićem. Uskoro dobija čin general-bojnika, a 2. kolovoza postaje članom Glavnog stožera Armije BiH.
„Nismo katolička vojska jer u redovima HOS-a ima 30 ili 40 posto Muslimana. Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi", Kraljevićeva je izjava koja govori o politici koju je zastupao i nacionalnom sastavu HOS-a.
Čelnik Hrvatske zajednice Herceg Bosne Mate Boban pozvao je 9. kolovoza 1992. na sastanak u Mostaru Blaža Kraljevića. Sastanak je dogovorio Vinko Martinović Štela a prisustvovao mu je i Bruno Stojić. Boban je zatražio od Kraljevića da stavi HOS pod zapovjedništvo HVO-a te da razoruža Bošnjake u HOS-u. Kraljević je odbio jedno i drugo. Nakon toga se u hotelu „Ero" obratio novinarima najavljujući formiranje zajedničkog zapovjedništva HOS-a, HVO-a i Armije BiH. Potom je zajedno sa svojom pratnjom sjeo u dva automobila i krenuo prema Ljubuškom. Oko 14 sati, po dolasku u mjesto Kruševo, na kontrolni punkt Varda, zaustavlja ih Vojna policija. Osim njih, tamo je još bilo još 15 vojnika Kažnjeničke bojne, postrojbe pod zapovjedništvom Mladena Naletilića Tute. Uslijedila je pucnjava, te su svi putnici u oba vozila ubijeni. Tijela Kraljevića i ubijenih HOS-ovaca (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) potom su dovezena pred Duhansku stanicu u Širokom Brijegu. Nakon toga je kombi s njihovim tijelima hrvatska policija otkrila na semaforu u Omišu.
Kraljević je pokopan 13. kolovoza na groblju u mjestu Lisice. Posmrtno ga je HSP odlikovao činom krilnika, a hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 3. prosinca 1996. redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
