CIM je dotaknula zglob, pila za metal probila je kožu i pocela razdvajati šaku od ostatka ruke. Krvi nije bilo previše. Tijelo koje je ležalo na stolu školske ucionice u zabacenom bolivijskom selu La Higuera vec se bilo napola ohladilo, krvotok više nije funkcionirao. U samo nekoliko minuta obje su šake bile otpiljene i zamotane u krpe kako bi ih vojnici ponijeli sa sobom... Opis je to krajnjeg cina egzekucije Che Guevare, legendarnog revolucionara kojega su bolivijski vojnici pod vodstvom Felixa Rodrigeza, agenta americke CIA-e, smaknuli prije tocno pola stoljeca, 8. listopada 1967. godine.
Iako je i za života bio poznat, Che se tek nakon smrti pretvorio u ikonu revolucija diljem svijeta, prepoznatljiv lik kojeg ljevicari, od socijalista do marksista, drže nenadmašnim borcem za slobodu i socijalnu jednakost.
Motorom obišao kontinent
Iako Che Guevaru svi povezuju ponajprije s Kubom i cinjenicom da je on, uz Fidela Castra, bio vodeci covjek kubanske revolucije i voda svrgavanja Batistina režima u Havani, Che je Argentinac. Roden je u Rosariju, gradu u srednjoj Argentini, oko 3000 kilometara udaljenom od Buenos Airesa, a roditelji su mu bili prosjecni pripadnici tadašnje srednje klase. Otac Ernesto imao je vrlo izražene ljevicarske ideje pa je malog Ernestita od malih nogu ucio poeziji, ali i djelima ljevicara, od Jean-Paula Sartrea do Lenjina i Marxa.
Završetkom srednje škole Ernesto Guevara odlazi u Buenos Aires gdje na tamošnjem sveucilištu završava studij medicine. Tijekom studija, zajedno s kolegom Albertom Granadom, motociklom je prošao na putu dugom 8500 kilometara gotovo cijeli južnoamericki kontinent. I to je bio svojevrsni okidac da se do tada mirni student ljevicarskih pogleda na svijet pretvori u buntovnika koji je spreman uzeti oružje u ruke i povesti revoluciju.
Siromaštvo mu otvorilo oci
- Siromaštvo i bijeda na koje sam nailaazio u ruralnim dijelovima Perua, Bolivije i gotovo svih južnoamerickih zemalja otvorili su mi oci. Postalo je jasno da se situacija može promijeniti samo oružjem, kada se svrgnu diktatori koji vladaju latinoamerickim zemljama - ustvrdio je Che u jednom intervjuu.
Po završetku studija odlazi u Meksiko gdje u tamošnjem glavnom gradu dobiva posao lijecnika u lokalnoj bolnici. Upravo u Meksiku prvi put dolazi u dodir s Raulom Castrom koji ga "spaja" sa svojim bratom Fidelom, vodom gerilske grupe koja se pripremala za svrgavanje režima Fulgencija Batiste na Kubi. U vrlo kratko vrijeme Argentinac stjece veliko povjerenje brace Castro i ostalih kubanskih revolucionara i, kao covjek jasnih socijalistickih ideala, ali i odlican govornik, postaje jedan od voda cijelog pokreta, dijeleci taj položaj s Fidelom, Camilom Cienfuegosom i Abelom Santamarijom.
Krajem 1956. godine njih osamdeset i dvoje potajno isplovljava iz Meksika prema Kubi gdje podižu revoluciju. U prvim danima sukoba s Batistinim snagama vecina revolucionara pristiglih iz Meksika je ubijena, no revolucija dobiva snažan zamah i pristupaju im stotine kubanskih seljaka. U manje od tri godine borbi Batistin je režim svrgnut, a upravo je Che vodio postrojbe koje su 8. sijecnja 1959. oslobodile Havanu.
Iz ministarske fotelje u revolucionarnu neizvjenost
Ernesto Che Guevara dobiva mjesta ministra industrije i ministra financija u novoj kubanskoj vladi, no postaje i zaštitno lice revolucije. S beretkom na glavi i kubanskom cigarom u ustima, trodnevnom bradom i zelenom vojnom jaknom prerasta u svojevrsnu ikonu svih revolucionara. Upravo je Che jedan od zacetnika kubanskog izvoza revolucije, donoseci ne samo odluke da se kubanska vojska šalje u Afriku vec i da Kuba sponzorira niz revolucionarnih pokreta u svim dijelovima svijeta.
Iako je živio u relativnom luksuzu i zadovoljio sve osobne ambicije, Che se na Kubi relativno kratko zadržao. Manje od šest godina nakon svrgavanja Batistina režima prvo odlazi u Kongo gdje je neko vrijeme trenirao gerilske postrojbe, da bi se nakon nekog vremena vratio u Havanu. A potom definitivno nestao. Našli su samo njegovo pismo u kojemu je porucio kako je njegova misija na Kubi završena i kako odlazi podizati revolucije u ostatku Južne Amerike.
Smaknut u školi
Potajno je otišao u Boliviju s nekoliko desetaka pristaša nadajuci se da ce tamo ponoviti kubanski uspjeh po istom modelu. Medutim, to je bila kriva racunica. Odziv campesinosa, odnosno bolivijskih seljaka na koje je Che racunao, bio je nikakav, a Che-ova postrojba trpjela je sve teže gubitke u okršajima s vojskom. Na kraju je Cheovu grupu okružila vojska u brdima Bolivije i nakon tri tjedna opsade uhvatila i legendarnog revolucionara.
Iako je CIA imala namjeru sprovesti ga živog i suditi mu za primjer, bolivijski vrh države dao je nalog da ga se odmah ubije kako im ne bi pobjegao. Smaknut je sljedeceg dana u školi u La Higueri, a šake su mu odrezane i poslane u Havanu kako bi se Fidelu porucilo Što ceka sljedecu grupu koju eventualno odluci poslati u izvoz revolucije.
Fidelu je odgovarao razvoj dogadaja
U javnosti je to bio veliki gubitak za Kubu, no ne treba sumnjati da je samom Fidelu ovakav razvoj dogadaja odgovarao. Che Gue-vara bio je jedini koji je svojom popularnošcu na Kubi nadmašio El Commandantea, a sada je i ta opasnost za Fidela bila uklonjena.
Na Kubu su dopremili Cheovo tijelo, pokopali ga u mauzoleju sa svim pocastima, ali i uklonili opasnost za stabilnost režima. Popularan i za života medu ljevicarima, nakon pogibije Cheova omiljenost doslovno je eksplodirala. Njegov lik na crvenim majicama nosile su tisuce mladih buntovnih ljudi diljem svijeta. Che je prerastao u ikonu iz jednostavnog razloga: dosljedno je provodio ono u što je vjerovao. Na vrhuncu svoje moci napustio je svoj položaj na Kubi i otišao se povlaciti po šumama i blatu Bolivije s puškom u rukama.
Zlocinac kojeg su cijenili
Iako je Che zapovjedio cijeli niz zlocina u prvim postrevolucionarnim godinama Kube, medu kojima i smaknuce stotina nepocudnih Kubanaca, cijeni ga se zbog njegove politicke iskrenosti, egalitarizma, radikalizma, ali i volje da žrtvuje osobni boljitak za veci cilj.
Che Guevare je bio inspiracija cijelog niza pokreta i borbenih grupacija diljem svijeta. No paradoksalno, najmanje na južnoamerickom kontinentu. Kultni je lik medu njemackim ljevicarima, Che Guevarom su bili i inspirirani arapski ustanici. Uostalom, postoje snimke i kurdskih boraca u Kobaneu koji su u borbama protiv ISIL-a nosili majice s njegovim likom. Upravo je ta Cheova fotografija koju je 1960. snimio Alberto Korda danas jedan od globalno najprepoznatljivijih simbola. Poznat koliko i logo Coca-Cole ili zlatni lukovi McDonald'sa. I ne povezuje se više samo s revolucijom, vec je postao komercijalni brend na kojemu zaraduju stotine tvrtki i proizvodaca tekstila. Upravo ono cega se Che grozio.
Pedesetu godišnjicu smrti obilježavaju sada samo Kuba, Bolivija i Venezuela, dok ostatak južnoamerickog kontinenta, koji i dalje grca u relativnoj bijedi i socijalnoj nejednakosti, na nju ne obraca previše pažnje. Diktatora, u smislu kakvi su postojali sredinom prošlog stoljeca, više nema. No razlozi za revoluciju svakako i dalje postoje. I nitko ne želi pretjerano podsjecati na njih.
Sam Che danas je više pop ikona nego simbol revolucije i borbe za klasnu ravnopravnost, no utjecaj imena i djela ovog argentinskog gerilca i dalje živi. Ne toliko jako kao prije tridesetak godina, no svakako živi i dalje, pogotovo medu mladima i siromašnima.
