ČOVJEK je definiran kao biće razuma ili misaono biće. Jedino je biće koje ima razum i samim time može govoriti, razmišljati, rješavati određene prepreke, ali isto tako može i stvarati probleme. Prema religiji, čovjek je najsavršenije biće, ali priroda čovjeka često pokazuje i onu drugu stranu – kad on postane i najgora životinja. Koliko god se trudili definirati čovjeka, teško ćemo u tomu uspjeti. Sama riječčovjek zvuči tako jako, snažno i dominantno nad drugim bićima, ali kada čovjek pokaže i svoje drugo lice, onda je i njegova slika sasvim suprotna. Postaje tek jadnik i bijednik.

U hodu kroz povijest, sigurno nije bilo vremena kada se nije promišljalo što je to čovjek, kakav bi trebao biti, i u konačnici što je to i sama ljudskost.

Svaki čovjek, bez obzira na to kojemu narodu pripada, kojoj rasi, naciji, vjeri, kulturi, kojim jezikom govori - u svojoj je suštini isti. Pripadnik je skupine bića koji se ljudima nazivaju.

Svaki čovjek - bio crnac, bijelac, pripadnik žute rase, vjernik, ateist, kršćanin, židov, musliman, muškarac ili žena, pripadnik jedne ili druge političke opcije - ima istog praoca i pramajku. Adama i Evu (Adem i Hava).

Po ovome niti jedan čovjek ne može imati veća prava nad drugim čovjekom. Ne može dominirati nad drugim ljudima, ne može imati veću slobodu ili predispozicije za bolji život samo zato što je nešto iz bilo koje od kategorija.

Zašto bi biće koje se čovjekom naziva bilo proganjano, degradirano, izrabljivano ako je kojim slučajem isto to biće rođeno s tamnijom bojom kože. Zar se takvim zlodjelima prema ovoj vrsti bića ne nanosi najveća nepravda i najteži oblik narušavanja njegove ličnosti?

Najsavršenije biće, danas uvelike napredno biće, spremno je otići i korak dalje. Nerijetko, pokazat će i mržnju prema drugom i drugačijem, počinit će progon, etničko čišćenje, pa čak i genocid.

Zar se svaki čovjek ne bi trebao posvetiti svom osobnom rastu, razvoju, moralnom uzdizanju, kako sebe tako i svoje obitelji, ali i društva? Zar svaki čovjek ne bi trebao osjećati i odgovornost za počinjena djela, za izrečene riječi pa čak i misli, ako sebe doista smatra najsavršenijim bićem? Ili je čovjek taj dar najsavršenijeg bića shvatio na način da može raditi na štetu drugim istim tim bićima, jer očito samo sebe smatra najsavršenijim.

Zar nije tom najsavršenijem biću najveći dar život? A svačiji život ima svoj smisao i svoje razloge. Danas su rijetki oni koji su u potpunosti shvatili ulogu najvećeg dara – života.

Kako najsavršenije biće koristi taj najveći dar? Za dobrobit sebe, svoje obitelji i društva ili je štetočina ne samo za sebe, već i za svoju obitelj, ali i društvo?

Na koncu - u čemu čovjek pronalazi sreću za sebe, ali i za druge? Čovjek često sreću pokušava naći tamo gdje je uopće nema. Za neke ljude, posebno danas, sreća je u materijalnim dobrima. Ali i oni koji posjeduju velika materijalna dobra često su u depresiji, često su nezadovoljni, tužni. Nerijetko skloni i suicidima. Svakako da posjedovanje materijalnih dobara ne donosi i sreću.

Netko sreću pokušava pronaći u pokazivanju svoje moći na različitim pozicijama, netko namećući sebe u društvu kao glavnog. Čovjek na sve načine pokušava pokazati da je on sam za sebe najsavršenije biće.

Jedan običan čovjek, bio crnac, bijelac ili žute rase, siromah, pokazat će sreću samo s koricom kruha. Osjećat će veće zadovoljstvo, bolji mir, od mnogih koji posjeduju velika materijalna bogatstva i koji su na pozicijama moći. Jer taj obični čovjek, ubogo najodabranije biće zna što je najveći dar, zna što je život.

Zar čovjek ne osjeća najveće zadovoljstvo kada pokaže svoju humanost, kada je spreman dati drugome više nego sebi, kada mirno spava, a zna da nije ukrao, prevario, ubio, lagao,... Ima li većeg zadovoljstva i sreće od toga za biće koje se najsavršenijim smatra?

Što je čovjek možda najbolje oslikava jedno islamsko pravilo koje kaže kako je čovjek malouman ako su mu dva dana ista, a da je proklet onaj čovjek čiji je jučerašnji dan bolji od današnjeg.