Otišao je čovjek koji je razbijao tišinu moći u svijetu, koji je otvarao vrata onima koje je svijet zaboravio da postoje. Otišao je čovjek koji nije nosio zlatne cipele hodajući po mramoru Vatikana, već je koračao bos. Otišao je kao što je živio i propovijedao. Skromno. Bez pompe. Bez zlata i krune. Bio je Čovjek. I otišao je kao Čovjek.

Još se sjećam kada je prvi put izašao na balkon bazilike svetog Petra i pozdravio sve prisutne, taj njegov pozdrav nije bio s visine. Umjesto toga, on je zamolio svijet da moli za njega. Već tada je bilo jasno da Crkva nije hijerarhija, kao ni druge vjerske institucije, i Crkva i sve druge organizacije slične njoj moraju biti samo zajednice. Kao da je rekao da takva mjesta ne smiju biti mjesta dogme, već skloništa nade.

Već od tada, Jorge Mario Bergoglio, prvi papa iz Latinske Amerike i prvi isusovac na čelu Katoličke crkve, poručio je da ne želi biti monah, već pastir. Njegov izbor imena u čast svetog Franje Asiškog bila je samo najava onoga što će on raditi - okretanje Crkve zaboravljenima, ranjenima i siromašnima. Možemo sa sigurnošću reći kako je njegov pontifikat obilježen povijesnim iskoracima u međureligijskom dijalogu i borbi za dostojanstvo svakog čovjeka bez obzira na vjeru, naciju ili rasu. Njegove poruke o siromašnima, prognanima, o ekologiji su odjekivale jednako u džamijama kao i u crkvama.

Nije očekivao pljesak za svoje govore i djela, imao je i one koji su mu zamjerili. Bio je autentičan. Živio je ono što je propovijedao. Zar ne bi svaki svećenik trebao živjeti ono što propovijeda? Pa i ja.

Njegove geste - pranje nogu zatvorenicima, ne samo katolicima, već i muslimanima, kao i zagrljaji s teško bolesnima - govore što bi sve vjerske zajednice trebale biti. Te njegove geste svjedoče kako vjerske zajednice, kao i oni koji ih predvode, ne smiju biti tvrđave istine u visinama, već bolnice na bojišnici koje su spremne slušati, podizati i liječiti.

Nije živio u apostolskoj palači, već je izabrao skromni Dom svete Marte. Često je sam nosio svoju torbu. Za posjeta Sarajevu vozio se u najobičnijem automobilu - Ford Focusu, kojeg nitko od nas ne bi htio ni besplatno.

Živio je u vremenu kada je svijet sve više podijeljen, rastrgan, kada je prisutna kriza identiteta i gubitka povjerenja u institucije. U toj velikoj galami i buci čuli smo jedan glas koji je bio tih, jednostavan, ali uporan. Taj glas bio je glas pape Franje. Hoće li se netko nakon njegove smrti pojaviti s takvim glasom?

Otišao je veliki Čovjek. Možda zadnji čovjek u bijelom, a da nije nosio bijelu košulju i kravatu laži. Njegova smrt nije samo odlazak Čovjeka. S razlogom se pitamo hoće li ga netko naslijediti tko će nastaviti disati među narodom ili će doći netko tko će se vratiti u sjene dvorane moći.

Danas, kada su političke vođe, a i vjerske, daleko od naroda, potreban je netko, ne samo katolicima, već cjelokupnom čovječanstvu, tko će ostati blizak kao papa Franjo. Ljudskom rodu treba novi Čovjek srca, netko tko će s istom strašću i moliti, i ljubiti, i patiti. Trebat će nam osoba koja neće biti ravnodušna ni na jedno zlo, posebno u ovome svijetu koji sve više strmoglavo pada u provaliju cinizma.

Njegova smrt nije ugasila svjetlo koje je on upalio. Možda njegova smrt upravo sada samo pojačava njegovo svjetlo.