EDENSKE kronike gimnazijskog profesora i pisca Lea Lavrenčiča davno su pokorile umreženi Facebook svijet, nije nedostajalo promocija izvan grada Slavonskog Broda, izvan gimnazije, pa me, stoga, ne bi začudilo pitanje - zašto o knjizi objavljenoj prošle godine pišem pišem tek sada. Ali, svaka knjiga čeka prigodno ili pravo vrijeme čitanja. 

Čitava povijest svijeta temelji se na iscrpljivanju ili podčinjenosti ideologiji, istini, školi, filozofiji, teoriji... kako bi čovjek ušavši u diskurs jedne, ostao vjeran, stabilan, jasnih i omeđenih granica kretanja. Pomaci suvremene filozofije žele se poigrati granicama jezika i razumijevanja ujedno očekujući angažiranog pojedinca potaknutog traktatima ili spisima o kauzalnostima ljudske ili svjetske preobrazbe. Kako bi pojedinac bio živi akter provedbe ideje, potreban je razumljiv jezik. Filozofija vapi za etikom na sceni. Žižek i Chomsky tako u svijetu suvremene filozofije izgledaju kao osobe koje obijaju isključivost svijeta metafizike metajezikom, svijet razuma upakiran u istinu koja će manje boljeti ako se ublaži manje razumljivom rečenicom. Umor od neprestane tlake formalizmom bez aktivnog sudjelovanja u životu, hrabrim pojedincima služi kao poticaj za smjelije nastupe/pristupe/akcije u ime čovjeka i u ime budućnosti.

Književnost je, također, oblik aktivizma ako odbija represivne postupke jačanja vlastite pozicije. Književnost je odraz hrabrosti, a pridoda li joj se humor, ona postaje dokaz kooperativne moći gdje ideja ili ideje ne ostaju samo unutar korica knjige. Zabavljanjem čitatelja otklanja neiskrenost ili jaram veličine.  

Književnosti provokacijama iskušava strpljenje čitatelja ali i pisca... a ako se “velike teme” uzmu u obzir, Lavrenčič iz jednoga početka, jedne forme, jednog i vrhovnog Boga, u tekst romana stavlja likove koji remete zadanu ravnotežu filozofije dualizma kao i kontinuum povjerenja u nerazumljivost monizma. Paradoksalni i fantastični okvir romana zapravo nas izaziva i na razmišljanje o likovima čiji postupci su profani jednako kao i naši. Ako su nam oni smiješni, trebali bismo se zato smijati i sebi.

Iako sam autoru spomenula Itala Calvina i Kozmikomike kao svoju poveznicu s romanom, on je diskretno spomenuo samo omaž u jednoj kratkoj priči, nevezanoj za Edenske kronike, ali naglasio je kao svoje uzore, tri imena: Douglas Adams, Terry Pratchett i Neil Gaiman. Zainteresirani za fantastiku mogu prema tome imati dodatni poticaj. Edenske kronike su vrlo pitke, duhovite, a autor se često služio postupcima izazivanja humora vrlo samorazumljivo zbog čega je efekt još snažniji. Već je prepoznat kao fantasy roman. Mene je zabavio, ali i potaknuo da posljednjim rečenicama kolumne ne označim kraj razmišljanja o sadržaju.