UŽURBANA svakodnevica današnjice nerijetko poždere ljudskost. Nečije dobre osobine često ostanu skrivene i nevidljive onima s kojima se u tom danu prepunom munjevitih događaja i trčanja nakratko susretnemo. Uz to, priznajmo si, više nas 'pale' loše vijesti, drame, sukobi, vrijeđanje, psovke,... Čitanost medijskih stupaca crne kronike, pisali smo o tomu nebrojeno puta, neoborivi je dokaz tomu. Nažalost, tek jedan od mnogih u nizu koji to potvrđuju.

Foto: Ž.G.

To 'Dobro' nekima je danas prijepodne bila jedna Rebeka H. u Caffe baru Noah u slavonskobrodskom Supernova centru u Osječkoj ulici. Nasmijana, vedra, opuštena, uslužna, nenametljiva mlada žena, kao i svaki svoj radni dan, najbolje je činila ono što joj je zadatak - posluživala je goste i ispunjavala njihove prohtjeve. Netko voli produženu, netko kratku, jedan bez mlijeka, drugi sa šlagom,... pa još i čitava strka oko Coca-Cole i Romerquelle. Ne divimo se dovoljno konobarima koji uspiju sve popamtiti i sve narudžbe izvršiti onako kako treba.

No, Rebeka je danas bila više od toga. Usluživši osobu za koju je primijetila da ne čuje i da se služi znakovnim jezikom, dala je još nešto dodatno,... dala je više od sebe. Nakon što je ta osoba podmirila račun za naručeno, Rebeka je zahvalila - ali ne riječima, nego rukama. Pitala je pritom simpatično je li to učinila na ispravan način - onako kako se to inače bilježi znakovnim jezikom. I jest.

Gluhim osobama koje su zbog potpunog gubitka ili ozbiljnog oštećenja jednog osjetila veoma društveno izolirani to je zasigurno značilo puno. Rebeka tu osobu nije ignorirala, preskočila, požurila pobjeći dalje za obvezama,... nije joj bilo neugodno pitati, obratiti joj se. Reagirala je spontano i napravila malo čudo. Barem to tako doživljavaju oni koji i dalje vjeruju da svijet u suštini nije toliko loš. Kad mu date priliku...

Od Rebeke svi možemo učiti.

Foto: Ž.G.